Povijest Današnja granica Republike Hrvatske i Republike Slovenije baštini razgraničenje Federalne Države Hrvatske odnosno Narodne Republike Hrvatske u razdoblju 1945–1956. godine. U međurepubličkom razgraničenju etničko načelo imalo je ključnu ulogu, ako se nije sukobljavalo s načelima višeg reda, npr. postojanjem BiH kao federalne jedinice u granicama iz vremena Berlinskoga kongresa 1878. Dakle, granice prema Sloveniji i Srbiji u osnovi su povučene prema etničkom načelu, premda su u obzir uzimani prometni i gospodarski čimbenici. Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) proklamiralo je načela o razgraničenjima na saveznoj razini, pa se uspostavljene granice naziva avnojevskima. Granice je prvi put sustavno naznačio sekretar Predsjedništva AVNOJ-a Mile Peruničić 24. veljače 1945. u svom govoru na Predsjedništvu AVNOJ-a. Ali, one su bile neprecizno zacrtane s nizom područja čija je pripadnost bila nejasna jer ih Peruničić u svom izlaganju nije precizirao, a zato su i mijenjane na nizu mjesta sve do 1956. godine.Matica hrvatska Petar Bagarić: Hrvatske granice nakon Drugoga svjetskog rata 1945–1956.. Tema broja: Granice Republike Hrvatske u svjetlu odluke Arbitražnog suda o granici u Savudrijskoj vali. Hrvatska revija 3, 2017. (pristupljeno 6. svibnja 2018.)
Granica sa Slovenijom imala je žarišta poput Raskrižja i Štrigove u Međimurju, Drage i Radatovića na Žumberku, Marindola u Pokuplju odnosno u Beloj krajini, te niza mjesta u Istri, u kojoj do tada nije postojala ustaljena hrvatsko-slovenska granica, a zadnje su promjene izvršene 1956.
Hrvatsko-slovenska granica znatnim se dijelom oslanjala na granice Banovine Hrvatske prema Dravskoj banovini, a imala je duboke korijene još iz vremena Habsburške Monarhije. Uz dugotrajno sporna područja poput Marindola i Žumberka, sporna još od razvojačenja Vojne krajine, pojavili su se i brojni novi sporovi nakon što je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije niz općina iz Hrvatske podređen kotarevima u Dravskoj banovini. Bilo je i suprotnih slučajeva, općina iz Slovenije podređenih Savskoj banovini, odnosno Banovini Hrvatskoj na duže ili kraće vrijeme (Črnomelj i Metlika u Beloj krajini, Draga, Osilnica i Trava na lijevoj obali Kupe nasuprot Čabru). Tu nisu izbili sporovi, jer su nakon rata te općine bez otpora uključene u sastav Slovenije. Promjene izvršene na granici u vrijeme NDH oko Mokrica na Savi i na Dravi blizu Ormoža nisu se održale nakon njezina sloma.
Prva slovenska komisija za razgraničenje djelovala je pri Osvobodilnoj fronti (OF) već potkraj 1941. te početkom 1942. godine. Znanstveni institut pri Izvršnom odboru OF osnovan je 12. siječnja 1944., na čije je čelo imenovan dr. Fran Zwitter. Zwitter je na sjednici kolegija Znanstvenog instituta 22. veljače 1944. predstavio svoj elaborat »Problem bodočih slovenskih meja [Problem budućih slovenskih granica]«. U njemu se založio za granicu s Hrvatskom na Dragonji.
Hrvatska suradnja sa slovenskim institucijama odlično je funkcionirala u pogledu zajedničkog interesa, borbe za Istru i Trst. U pogledu međurepubličke granice već je na sastanku CK KPH održanom 26. lipnja 1945. u Zagrebu Marko Belinić iznio da kod Slovenaca postoji izvjesni šovinizam u odnosu prema Hrvatima te da ne daju da se hrvatske pogranične zemlje (njive) obrađuju. Granična pitanja bila su brojna, a neka od njih su prerasla u granične sporove. Sporovi su se protezali od pitanja pripadnosti Raskrižja, Štrigove i okolnih sela u Međimurju, ušća Sutle u Savu, općine Radatovići u Žumberku, pripadnosti sela Marindol, Milići i Paunovići na lijevoj obali Kupe do brojnih pitanja u Istri, poput granice na Dragonji ili Mirni. Granica i s njom povezni identiteti bili su nasporniji i najnestabilniji na područjima na kojima je prvi put bila uspostavljana hrvatska i slovenska vlast, dakle u dijelovima Istre. Oni dijelovi granice koji su se oslanjali na nekadašnju granicu banske Hrvatske prema Kranjskoj i Štajerskoj bili su prilično jasni. Na tom odsjeku granice problemi su nastajali uglavnom zbog promjene administrativne pripadnosti tih krajeva za vrijeme Kraljevine SHS odnosno Kraljevine Jugoslavije, pogotovo ako se radilo o stanovništvu s manjinskim identitetom u Hrvatskoj, dakle o grkokatoličkim Hrvatima ili o pravoslavnim Srbima. Problemi su bili i u dijelu Međimurja, koje je tijekom Kraljevine SHS odnosno Kraljevine Jugoslavije bilo pripojeno centrima u Sloveniji, dakle s područjem Raskrižja i Štrigove, gdje je utjecaj slovenskih škola i politike pridonio opredjeljenju dijela tamošnjih Hrvata za Slovence.
Istarska sela Črnica, Gradina i Pregara pripala su Sloveniji 1945. godine, ali su 1947. bila priključena Hrvatskoj. No, Sabor NR Hrvatske odlučio je 15. prosinca 1955. da Gradina i Pregara, ali i dio Topolovca pripadnu Sloveniji. Istarski svećenici s don Božom Milanovićem na čelu, poslali su 1. veljače 1956. peticiju predsjedništvu Savezne narodne skupštine u Beogradu protiv pripojenja Gradine, Pregare i Topolovca, no peticija nije imala uspjeha. Godine 1956. bilo je provedeno konačno razgraničenje između Slovenije i Hrvatske, tako da je općina Kopar pripojila katastarsku općinu (k.o.) Gradinu sa zaseocima Abitanti, Brezovica, Gradin, Sirči, k.o. Pregaru (Pregara) te dio k.o. Topolovac [slovenski: Topolovec] sa zaseocima Belvedur, Koromači-Boškini, Močunigi, koji su prije pripadali općini Buje. Granica sa Slovenijom, posebno u Istri, bila je predmet mnogih sporova postupno rješavanih i po predviđenoj proceduri i bez nje.
Hrvatska je u proces razgraničenja ušla sa statusom jedne od federalnih jedinica unutar jugoslavenske federacije, pri čemu se sva vlast nalazila u rukama Komunističke partije Hrvatske kao podružnice Komunističke partije Hrvatske. To je utjecalo na to da je značajne teritorijalne dobitke ostvarila na granici s u Drugom svjetskom ratu poraženom Italijom, dok je u razgraničenjima s drugim federalnim jedinicama bila podređena konačnim odlukama saveznih tijela, pri čemu se držalo razgraničenja prema etničkom kriteriju, što je dovelo do dobitka Baranje ali zbog zanemarivanja povijesnoga kriterija u Srijemu je pretrpljen gubitak.
Poratno razgraničenje Hrvatsko-slovenska granica je od početka hrvatsko-slovenskoga razgraničenja zone B STT počinjala od staroga ušća rijeke Dragonje u sredini zaljeva, odmah iza sečovljanskih solana koje se danas nalaze samo na desnoj obali te rijeke. Od ušća je granica tekla na istok do mosta u Sečovlju, od mosta na jug do mjesta Plovanija, a odatle pak na istok koritom rijeke Dragonje. Jezičnu i etničku hrvatsko-slovensku granicu u Istri odredio je još daleke 1930. god. poljski slavist Tadeusz Małecki u svojoj knjizi 'Slavenski govori u Istri': Slovensko-hrvatska granica počinje na zapadu te se proteže: od ušća Dragonje u more (staro ušće, M. N.) duž rijeke u istočnom pravcu sve do Trebeša, a odatle do Rakitovca. Granična slovenska sela su: Krkače, Planjave, Labor, Trsek, Trebeše, Šoćerga, Movraža, Rakitovec... Granična hrvatska sela su: Kaštel, Merišće, Škoruš, Brič, Topolovac, Gradina, Pregara, Crnica, Brest. (str. 66.)