thumb|Karta granice između Hrvatske i Srbije: Hrvatsko-srbijanska granica, naziv za 317,6 km dugu granicu između Republike Hrvatske i Republike Srbije.
Povijest Hrvatsko-srpsko razgraničenje u Prvoj jugoslaviji
Drugi svjetski rat
mini|270px|Teritorij NDH (crvena), Italije (zelena) i Mađarske (smeđa) tijekom Drugog svjetskog rata
Razgraničenje u Drugoj Jugoslaviji thumb|270px|Razvoj hrvatsko-srpske granice nakon 1945.: Hrvatski zahtjevi označeni su crvenom crtom, dok Srbija traži da granice ide sredinom dunava Današnja granica Republike Hrvatske i Republike Srbije baštini razgraničenje Federalne Države Hrvatske odnosno Narodne Republike Hrvatske u razdoblju 1945–1956. godine. Međudržavne su bile one dionice hrvatskih granica koje su ujedno bile vanjske granice Jugoslavije.Matica hrvatska Petar Bagarić: Hrvatske granice nakon Drugoga svjetskog rata 1945–1956.. Tema broja: Granice Republike Hrvatske u svjetlu odluke Arbitražnog suda o granici u Savudrijskoj vali. Hrvatska revija 3, 2017. (pristupljeno 6. svibnja 2018.)
Granice prema susjednim državama (ponajprije Italiji, ali i Mađarskoj) bile su u Jugoslaviji dopušteni javni interes, pa su mediji opširno pisali o jugoslavenskim zahtjevima, a nastojali su i mobilizirati stanovništvo kako bi demonstrirali opću podršku državnoj politici. Međurepubličke granice su, naprotiv, bile prekrivene šutnjom. Premda su te granice kolokvijalno poznate kao avnojevske granice, one su godinama nakon osnutka AVNOJ-a bile proizvoljno mijenjane. K tome, većina ključnih odluka kao da je donesena usmeno: nema im pisanog traga, ali su ostale posljedice.Zdenko Čepič, »Oris nastajanja slovensko-hrvaške meje po Drugi svetovni vojni«, Mikužev zbornik (ur. Zdenko Čepič, Dušan Nećak, Miroslav Stiplošek), Ljubljana, 1999., str. 203.–204.
Granica Hrvatske i Srbije do 1918. tekla je rijekom Savom do njezina ušća u Dunav, a cijeli Srijem je bio jedna od hrvatskih županija. Ukidanjem Hrvatske Zakonom o oblastima 1922. pa do osnutka Banovine Hrvatske 1939. formalno je dokinut problem istočne hrvatske granice.
Sa stvaranjem Banovine Hrvatske njezina istočna granica u Srijemu nalazila se puno zapadnije nego 1918. NDH je imala zapadnu granicu iz vremena do 1918. Nakon rata, inicijativa za utvrđivanje hrvatsko-srpske granice potekla je 1945. od upravnih tijela AP Vojvodine, jer su ona prva poslala dopis o tom pitanju Hrvatskoj. Po vojvođanskom prijedlogu, obje obale Dunava, južno od ušća Drave u Dunav, trebale su pripasti Vojvodini.HDA, KZR, kut. 16, sig. 3.2.2, toč. 1., O razgraničenju Vojvodine, str. 2. Predsjedništvo AVNOJ-a osnovalo je 19. lipnja 1945. »Komisiju Predsjedništva AVNOJ-a za izradu prijedloga razgraničenja teritorije između Vojvodine i Hrvatske«.Komisija se javlja pod nekoliko imena: Komisija Pretsedništva AVNOJ-a za razgraničenje između Hrvatske i Vojvodine, Komisija za privremeno razgraničenje Hrvatske i Vojvodine Ta se komisija u literaturi kolokvijalno naziva, po njezinu predsjedniku, članu CK KPJ Milovanu Đilasu, Đilasova komisija.M. Zečević, B. Lekić, Granice i unutrašnja teritorijalna podela Jugoslavije, Beograd, 1991., 27; pozivaju se na Arhiv Jugoslavije, fond CK SKJ (KPJ), X-2-I/1 Članovi komisije bili su Milovan Đilas, njezin predsjednik i ministar za Crnu Goru u saveznoj vladi, Vicko Krstulović, ministar unutarnjih poslova Hrvatske, Milentije Popović, ministar unutarnjih poslova Srbije, Jovan Veselinov »Žarko«, sekretar JNOF-a Vojvodine, i Jerko Zlatarić, potpredsjednik Okružnog NO-a u Somboru.Mario Bara, »Đilasova komisija i sudbina bačkih Hrvata«, Pro tempore. Časopis studenata povijesti, Zagreb, 4/2007., br. 4 Područje o kojem je Komisija Predsjedništva AVNOJ-a odlučivala u lipnju 1945. odnosilo se na devet kotareva: dva u Baranji (Batina i Darda), četiri u Bačkoj (Apatin, Odžaci, Sombor i Subotica) i tri u Srijemu (Ilok, Šid i Vukovar).M. Zečević, B. Lekić, Granice i unutrašnja teritorijalna podela Jugoslavije
Srijem Đilasova Komisija je zabilježila stanje u lipnju 1945.: »Danas postoje dva vukovarska sreza (kotara) – jedan (sjeverni dio) u Hrvatskoj a drugi (južni dio) u Vojvodini, od kojih je onaj u Hrvatskoj sa relativnom većinom Srba, a onaj u Vojvodini sa relativnom većinom Hrvata«. Iz teksta je vidljivo da je Đilasova komisija zatekla dva kotara Vukovar, jedan u Vojvodini sa sjedištem u gradu Vukovaru i drugi u Hrvatskoj sa sjedištem u Borovu. »Privremenoj glavnoj skupštini građana i građanki grada Vukovara« 20. travnja 1945. prisustvovali su predstavnici Okružnog NOO-a iz Srijemske Mitrovice, što potvrđuje da je grad Vukovar pripao kotaru (srezu) Vukovar podređenom Okrugu sa sjedištem u Srijemskoj Mitrovici.Brana Majski, Zapisi sa terena, Vukovar, 1962., 53. Komisija Predsjedništva AVNOJ-a za razgraničenje između Hrvatske i Vojvodine pripremila je svoje izvješće 1. srpnja 1945. Dodijelila je cijelo područje predratnoga kotara Vukovar Hrvatskoj obrazlažući odluku konstatacijom kako: »na ovom prostoru i granica treba da bude istočno od pomenutog hrvatskog pojasa, tj. između Šida i Vukovara, selima koja su već pomenuta«.]
Sama činjenica da su postojala dva kotara Vukovar bila je u suprotnosti s opsegom federalnih jedinica koje je sekretar Predsjedništva AVNOJ-a Mile Peruničić opisao 24. veljače 1945. na Predsjedništvu AVNOJ-a.Husnija Kamberović, »Rasprave o bosanskim granicama 1946. godine«, Prilozi (Sarajevo), 28/1999., str. 203. Očito je takvo stanje uspostavljeno 12. travnja 1945., ulaskom jedinica JA u Vukovar. Postojanje dvaju kotareva, od kojih je jedan sa samim gradom Vukovarom u Vojvodini potvrđuje i Izvještaj Okružnoga komiteta KPH Osijek Oblasnom komitetu KPH za Slavoniju od 29. svibnja 1945. Autor Izvještaja, Pero Car, piše: »Prije izvjesnog vremena mi smo htjeli rasformirati Vukovarski kotar i pripojiti ga jedan dio Vinkovcima, a jedan dio Osijeku. To je kod naroda izazvalo priličnu reakciju sa težnjom, da se pripoje federalnoj Srbiji i da svakako ostanu vezani uz grad Vukovar«.Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.–1946., knjiga 2, Dokumenti Slavonija, Srijem i Baranja, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje (gl. ur. Vladimir Geiger), Slavonski Brod, 2006.
U izvješću javnog tužioca za Okrug Osijek, Živojina Jocića, upućenom 19. kolovoza 1945. javnom tužiocu Federalne Hrvatske, spominje se izoliranost hrvatskog dijela kotara Vukovar od grada Vukovara, što bi upućivalo da je transfer nadležnosti nad područjem koje je Đilasova komisija dodijelila Hrvatskoj proveden tek potkraj kolovoza.
Hrvatskoj je granica u Srijemu bila prioritet. Dokument »O razgraničenju Vojvodine« pokazuje da je Vojvodina Hrvatskoj ponudila kompenzaciju teritorijem dvaju kotareva u Baranji, Batina i Darda, ako bi priznala cijeli Srijem Vojvodini. Na hrvatskoj strani se smatralo da bi Srbi trebali popustiti u Srijemu, a Hrvati eventualno u Bačkoj.HDA, KZR, kut. 16, sig. 3.2.2, toč. 4 Razgraničenje Federalne Države Hrvatske prema Fed. Drž. Srbiji, 4. Božidar Firšt, autor elaborata »Razgraničenje Federalne Države Hrvatske prema Federalnoj Državi Srbiji«, obrazlagao je potrebu održanja banovinske granice iz 1939. u Srijemu, s kotarevima Ilok i Šid u Hrvatskoj, strahom od ustaša i mačekovaca.Stjepan Sršan, Sjeveroistočne granice Hrvatske, Osijek, 2003., str. 58. »Đilasova komisija«, odnosno Komisija Predsjedništva AVNOJ-a za razgraničenje između Hrvatske i Vojvodine, došla je do zaključka da privremena granica između Hrvatske i Vojvodine treba ići: »od mađarske granice, rijekom Dunavom do međe između sela: Bačko Novo Selo i Bukin (bačko-palanački srez); odatle preko Dunava između atara sela: Opatovac–Mohovo, Lovas–Babska, Tovarnik–varoš Šid, Podgrađe–Ilinci, Adaševci–Mala Vašica, Lipovac–Batrovci, Strošinci–Morović. Na taj bi način sela sadanjega šidskog sreza: Opatovac, Lovas, Tovarnik, Podgrađe, Adaševci, Lipovac, Strošinci (i Jamena) – zajedno sa svojim atarima – pripala Hrvatskoj, a sela Mohovo, Babska, varoš Šid, Ilinci, Mala Vašica, Batrovci, Morović – zajedno sa svojim atarima – Vojvodini«. Selo Adaševci, koje se spominje u tekstu zaključka, navedeno je pogreškom, a mislilo se na manje obližnje selo Apševci. U svakom slučaju, danas su Adaševci dio Vojvodine, a Apševci Hrvatske. Vladimir Bakarić se 6. veljače 1946. na sjednici CK KPH održanoj u Zagrebu žalio da je Franjo Gaži iz HRSS-a sazvao niz sastanaka u Beogradu u kojima je izraženo mišljenje da su u Srijemu »granice Hrvatske nepravilno povučene«.B. Vojnović, Zapisnici...sv. 1.
Ilok je bio dijelom Banovine Hrvatske te u sastavu Velike župe Vuka za vrijeme NDH. Snage Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) zauzele su ga u prosincu 1944. te se između Iloka i Vukovara od prosinca 1944. do 12. travnja 1945. nalazila Srijemska fronta. Ilok je odlukom »Đilasove komisije« do daljnjega bio trebao ostati u sastavu Vojvodine, odnosno Srbije. To potvrđuje i izvješće Vicka Krstulovića, podneseno CK KPH na sastanku održanom 26. lipnja 1945. Zanimljivo je da su dvojica članova Đilasove komisije, sam Milovan Đilas i Jerko Zlatarić, zapamtila kako je njihova komisija Ilok dodijelila Hrvatskoj, što je primjer koji upozorava na nepouzdanost memoara. Naime, Đilas je 1983. napisao: »Sporni su bili jedino Ilok i Bunjevci. Prvi je – na moj predlog – pripao Hrvatskoj, jer je u njemu bila hrvatska većina, premda se uvlači kao slepo crevo u vojvođanski srpski prostor«.Milovan Đilas, Vlast, London, 1983., 84–85; I. Banac, Sa Staljinom protiv Tita, str 111. Jerko Zlatarić je izjavio u intervjuu 1971.: »Jedva sam dogurao da smo dobili Ilok. Jedva nekako! (...) Nikakav se zapisnik nije pravio, ništa«.Ivan Cerovac, »Tko je Tomislav Županac iz Nove Hrvatske?«, Slobodna Dalmacija (Split), br. 14733, 5. XII. 1991., 38. No, Đilasova komisija je predložila: »Što se tiče iločkog sreza, iako zapadna sela Šarengrad i Ljuba, kao i grad Ilok, imaju ogromnu većinu Hrvata, a istočna sela Neštin, Susek, Banoštor i dr. ogromnu srpsku većinu, komisija je smatrala da zasada ne bi ovaj srez trebalo cijepati na dva dijela, nego ga ostaviti u sadašnjem sastavu, s tim što bi pripao Vojvodini. Srez inače, uzet u cjelini, ima relativnu većinu Srba. Ilok je grad i pristanište na Dunavu i njegovo pripojenje Hrvatskoj zasada bi, zbog daljine administrativnih veza, otežalo njegov razvitak. Poslije sređivanja vlasti, s jedne i s druge strane granice, koju predlaže komisija, moglo bi se postaviti pitanje priključenja Hrvatskoj zapadnih sela iz iločkog sreza, kao i grada Iloka. Sada bi to moglo izazvati izvjesne teškoće, to utoliko pre što prilike tamo nisu sređene«.
Čini se da je Ilok najkasnije do rujna 1945. bio uključen u sastav FD Hrvatske.Mladen Klemenčić, »Razgraničenje Hrvatske prema Srbiji i Crnoj Gori u Jugoslaviji«, Nastava povijesti (Zagreb), 1992., br. 2, str. 103.–104. Povjesničar Mario Bara donosi podatak da su stanovnici hrvatskih naselja u okolici Iloka i u samom Iloku održali referendum 1946., kojim su se izjasnili za pripajanje Hrvatskoj. Grad Ilok i okolna naselja uključeni su u Vukovarski kotar.M. Bara, »Sudjelovanje Hrvata u saveznoj kolonizaciji Vojvodine«, GZI, 2010. Podatak o referendumu donosi i Stjepan Sršan, pozivajući se na svjedočanstvo Nikole Miličevića.S. Sršan, Sjeveroistočne granice Hrvatske, 67. => Nikola Miličević, »Godina u pamćenju«, Forum (Zagreb), 7–8/1990., 221. No, u izvješću javnog tužitelja Okruga Osijek javnom tužitelju NR Hrvatske o stanju u studenom 1945. sud u Iloku naveden je kao dio područja pod jurisdikcijom Osijeka. Stoga je upitno kakav bi referendum bio održavan 1946. ako je Ilok već 1945. vraćen u sastav Hrvatske.Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.–1946., knjiga 2, Dokumenti Slavonija, Srijem i Baranja, str. 582–586.