desno|mini|300px|Babilonija, 1792. pr. Kr. – 1750. pr. Kr. Babilonija (asirski: Karduniaš, staroegipatski: Sangar) bila je država i kulturno područje u Mezopotamiji u razdoblju između 1900. pr. Kr. ili 1800. pr. Kr. pa do propasti 539. pr. Kr. Nalazila se na donjem toku rijeka Eufrat i Tigris, otprilike između današnjeg iračkog grada Bagdada i Perzijskog zaljeva. Kulturni centar područja bio je grad Babilon, a tijekom postojanja osvajali su ga i njime vladali vladari više raznih plemena.
Povijest
Povijest Babilonije započinje propašću sumerske civilizacije u koja se u to doba sastojala od niza gradova-država, bez neke snažnije središnje vlasti, a bila je obilježena stalnim borbama za prevlast među vladarima. Usto, bili su suočeni nadiranjem semitskih naroda. S jedne strane pristizali su Amorićani, a s druge su ih pritiskali Elamiti.
Izvori babilonske civilizacije
mini|250px|desno|Satelitska snimka juga Mezopotamije, s utokom Eufrata i Tigrisa u Perzijski zaljev. Kolijevka sumerske, a potom i babilonske civilizacije. Babilonska je civilizacija bila mješavina kultura i naroda. Oko 2000. pr. Kr. najjači pečat tome području davali su Akađani, Amorićani i Sumerani. Sumerani i Akađani bili su već dugo prisutni u Babiloniji i u 3. tisućljeću pr. Kr. stvorili snažnu civilizaciju, obično nazivanu sumerskom, čiji je Babilonija bila izravni baštinik. U to doba u Babiloniji bilo je prisutno i nešto Amorićana, no velika migracija njihovih plemena oko 2000. pr. Kr. pridonijela je stvaranju zajedničke, miješane babilonske civilizacije.
Dok su se Sumerani služili jezikom koji se ne može svrstati ni u jednu poznatu lingvističku skupinu, Akađani i Amorićani pripadali su semitskoj jezičnoj skupini. Oko 2000. pr. Kr. upravo akadski jezik, uz snažne amorićanske utjecaje, postaje snažniji od sumerskog, te ga sasvim nadvladava i postaje temeljem babilonske inačice akadskoga. Usto, u uporabi je bio i asirski jezik. Babilonci su preuzeli i sumerski sustav klinopisa, a babilonski su pisari još dugo bili sposobni čitati i pisati sumerski, iako nije bio u širokoj uporabi. Na tom su se jeziku ili na jeziku koji bio snažno njime obilježen, pisani religiozni i znanstveni tekstovi, dok se za trgovinu, državne poslove i svakodnevne potrebe služio babilonski akadski i to sve do 700. ili 600. pr. Kr. kad ga počinje zamjenjivati aramejski jezik, prvo kao govorni jezik, a potom i u službenim spisima. Akadski se ipak nastavio koristiti u nekim krugovima sve do 1. stoljeća.
Osim jezika i pisma, babilonsko je društvo i u drugim područjima bilo snažno pod drevnim sumerskim utjecajima. To se odnosi na književnost, zakonodavstvo, religiju, društvenoekonomski i politički sustav, a najočitije je bilo na jugu Babilonije, gdje je bilo i srce sumerske civilizacije. Pravo zahvaljujući nastavku sumerske kulture u Babiloniji, danas možemo nešto znati o sumerskoj književnosti i religiji.
Rano starobabilonsko razdoblje (oko 2017. pr. Kr. – 1793. pr. Kr.)
Padom treće dinastije Ura, oko 2004. pr. Kr. naznačio je i kraj sumerske civilizacije, dok je osnutak amorićanske dinastije u gradu Isin, nešto sjevernije od Ura, označio početak babilonske. U početku je osnivač isinske dinastije, Išbi-Era bio vazal posljednjeg urskog vladara Ibi-Sina, no ubrzo se osamostalio. Ovo je razdoblje obilježeno većim brojem manjih amorićanskih država koje su se međusobno sukobljavale, te je često jedna od tih državica znala pasti u vlast druge. U tom su neredu najjači takmaci bili gradovi-države Isin i Larsa, pa se stoga rano starobabilonsko razdoblje često naziva i isin-larško doba.
Amorićani
Amorićani su bili pokretačka snaga toga doba. To je ime nosio niz plemena semitske jezične skupine, koja su krajem 3. tisućljeća pr. Kr. u velikom broju pristigla iz područja od Sirije do Arapskog poluotoka. Bili su polunomadi, prezirani od starosjedilaca Babilonije zbog načina života, ali i uzrok straha zbog ratničkih vještina. Neki su od njih došli na miran način u ovo područje, preuzimajući niže poslove, dok su drugi prodirali nasilno. Postupno su prihvatili babilonsku kulturu, jezik i običaje, pa su kasniji vladari amorićanskih dinastija čak nosili i babilonska imena.
Isin
Začetnik isinske dinastije, Išbi-Era, bio je Amorićanin iz Marija, grada na srednjem toku Eufrata, a s čitavom skupinom imigranata doselio se u Isin. Za svoje duge vladavine (oko 2017. pr. Kr. – 1985. pr. Kr.) nije samo postao samostalnim vladarom Isina, nego je zavladao i nad Nipurom i Larsom, pa čak i Urom. Pritom je preuzeo i učinkoviti upravni sustav kakav je postojao u Uru. Ipak, postojale su i razlike: državni službenici u Isinu bili su izrazito podložni vladaru. To je vidljivo i iz njihovih imena: „Išbi-Era-je-život-zemlje“, „Išbi-Era-je-bog-svoje-zemlje“ ili „Išbi-Era-je-moj-bog“.
Nakon smrti Išbi-Ere započinje razdoblje nesigurnosti i stalne borbe s okolnim gradovima-državama. Upravo to koristi Asirija za svoga prvog upada u Babiloniju. Unatoč tome, kulturna je djelatnost u to doba bila izuzetno snažna. U ovome se razdoblju obnavljaju i grade hramovi, nastaju književna djela, te zbirke zakona. Usto, uspostavlja se običaj da vladar izdaje uredbe kojima ispravlja društvene i ekonomske zloporabe.
Larsa
mini|250px|Temeljna pločica hrama s natpisom Kudur-Mabuka i Rim-Sina I. iz Larse. Vapnenac, oko 1820. pr. Kr. I dinastija iz Larse također je bila amorićanska i ustanovljena otprilike istovremeno s isinskom, oko 2025. pr. Kr., no njezini su vladari, u odnosu na one iz Isina, bili slabiji, sve dok oko 1834. pr. Kr. vlast ne preuzme Kudur-Mabuk. On i njegovo pleme dotad su bili plaćenici Elamita, no kad je Kudur-Mabuk osvojio Larsu, postao je neovisan. Njegova je politika bila ambiciozna i dalekosežna. Čini se da je njegov odnos prema domaćem laršanskom stanovništvu bio dosta dobar. Svoga je sina, Warad-Sina, postavio za vladara Larse (oko 1834. pr. Kr. – 1823. pr. Kr.), a on je sam ratovao u okolici.
Nakon Warad-Sinove smrti Kudur-Mabuk je još bio živ, no ubrzo je za vladara postavio svoga drugog sina, Rim-Sina I., čija je vladavina bila i najduža u povijesti Babilonije (oko 1822. pr. Kr. – 1763. pr. Kr.). To je razdoblje obilježeno pravim procvatom Larse. Kroz vojne pohode (između 1822. pr. Kr. i 1804. pr. Kr.) Rim-Sin I. osvojio je gotovo čitavu Babiloniju, osim krajnjeg sjevera, a 1804. pr. Kr. osvaja i Isin, što označava vrhunac njegova vladanja. Ova pobjeda imala je toliki značaj, da je Rim-Sin I., počevši od nje, datirao sve ostale događaje u svojoj vladavini, tako da je u kraljevskim spisima već za sljedeću godinu pisalo: „Ovo je prva godina otkako je kralj zauzeo Isin“. Usto, to je i prvi primjer u povijesti da se koristi sustav kalendara koji ovisi o nekoj eri. U ovom slučaju, to je isinska era. Ipak, ona se nakon smrti Rim-Sina I. više nije koristila.
Kraj starobabilonskog razdoblja
Kraj ovog razdoblja obilježen je značajnim pojavama. Kulturalno, babilonska je civilizacija prošla kroz godine svoga oblikovanja i sada je bila spremna za procvat. Politički, socijalno i gospodarski, prizorište je bilo još uvijek u priličnom neredu. Budući da se takvo stanje nije moglo dugo održati, sve je bilo spremno za stupanje na scenu jednog od najvećih babilonskih vladara – Hamurabija.
Hamurabijevo razdoblje (oko 1792. pr. Kr. – 1750. pr. Kr.)
mini|250px|Disk s natpisom Yahdun-Lima, kralja Marija. terakota, oko 1800. pr. Kr. Vrhunac starobabilonskog razdoblja predstavljala je bez sumnje vladavina kralja Hamurabija koji se uspio izdići iznad svojih takmaca, već spomenutog Rim-Sina I. iz Larse, kraljeve Marija i Šamši-Adada I.
Mari
Otkriće „Arhiva iz Marija“ s oko 20.000 pločica ispisanih klinopisom tijekom 1930-ih, bilo je najznačajniji događaj koji je rasvijetlio Hamurabijevo doba. Većina dokumenata iz Marija, smještenog oko 300 km uzvodno od Babilona, pisma su i administrativni tekstovi iz kojih možemo upoznati služeno političko stanje toga doba, ispunjeno zavjerama i savezima.
Prije stupanja na scenu Hamurabija, Mari je bio jedan od mnogih samostalnih gradova-država u sjevernoj Mezopotamiji i Siriji, a njime je upravljala dinastija amorićanskih korijena. Među najjačim vladarima Marija bio je Yahdun-Lim koji je imao pod svojom vlasti područja sve do Sredozemlja, a uspio je zaključiti sporazume s polunomadskim plemenima duž Eufrata, koja su inače bila stalan problem za Mari. Ipak grad je uskoro pao pod vlast Šamši-Adada I.
Šamši-Adad I. (oko 1813. pr. Kr. – 1781. pr. Kr.)
I Šamši Adad I. bio je amorićanskog porijekla, a nakon vojnih pohoda smjestio se u gradu Šubat-Enlil u istočnoj Siriji. Na vrhuncu svoje moći osvojio je grad Ašur i čitavo područje Asirije. Nakon pogubljenja Yahdun-Lima osvaja i Mari, te ondje kao upravitelja postavlja svoga mlađeg sina, Yasmah-Adada, dok mu je stariji sin, Išme-Dagan I., upravljao Ekalatumom, južno od Ašura. Tako je Šamši-Adad I., sa svojim sinovima, vladao većim dijelom sjeverne Mezopotamije. No, u to doba u Babilonu preuzima vlast Hamurabi.
Hamurabi (oko 1792. pr. Kr. – 1750. pr. Kr.)
mini|200px|desno|Stela s natpisom koji sadrži „Hamurabijev zakonik“. Hamurabi je bio šesti vladar iz svoje dinastije u Babilonu, također amorićanskog porijekla, a grad Babilon bio je tek jedna od gradova-državica. Već su njegovi prethodnici udarili čvrste temelje koje je Hamurabi znao dobro iskoristiti, osvajajući druge države, omogućivši tako početak zlatnog doba Babilona. Pod njegovom se vlašću prvi puta može govoriti o Babiloniji kao jedinstvenoj političkoj stvarnosti.
Nije bio samo ratnik i osvajač, već se obilno koristio i mogućnostima diplomacije, kao što je to vidljivo i iz „Arhiva iz Marija“. Imao je dobre odnose sa Šamši-Adadom I., kao i s Rim-Sinom I. kojemu čak šalje upomoć svoju vojsku u borbi protiv nomada. To se mijenja nakon smrti Šamši-Adada I., kad se počinje stvarati savez Elama i grada Ešnune, dok u Mariju vlast preuzima sin ubijenoga Yahdun-Lima, Zimri-Lim. Hamurabi pomaže Zimri-Limu, te s njim ostaje u dobrim odnosima kroz mnogo godina, o čemu svjedoče brojna pisma što su ih razmijenili.
mini|200px|lijevo|Hamurabijev zakonik, detalj. Hamurabi se tada okreće prema Larsi u ratu koji će trajati pet godina. Na koncu Larsa postaje dijelom babilonske države, a Hamurabi je dobio pod svoj nadzor čitavu južnu Mezopotamiju. Nakon toga kreće i protiv Zimri-Lima i brzo osvaja Mari na Eufratu, a kroz sljedeće godine i Ašur na Tigrisu, te područje između ta dva grada. Tako je postao vladarom, ne samo babilonske nizine, nego i čitavog područja koje će se kasnije zvati Asirija.
No, Hamurabijeva vladavina ne smije biti gledana samo kroz vojna osvajanja. Njegov zakonik govori i o naporima oko ustrojstva učinkovite i državne uprave. U zapisima nađenim u Larsi, nalaze se i pisma u kojima vladar odgovara na upite svojih podanika i rješava zahtjeve u vezi prava na zemlju i sličnih problema. Čini se da je Hamurabi bio vrlo dostupan svakom podaniku koji je imao neku žalbu. Koliko se iz sačuvanih dokumenata može vidjeti, kao što je bio uspješan diplomat i vojskovođa, bio je i uspješan upravitelj.
Iako je i dalje prevladavala sumerska religija, u Hamurabijevo doba određenu prednost dobiva bog sunca Šamaš, a očito je i nastojanje oko smanjivanja ekonomske dobiti hramova u korist vladareva dvora. U Hamurabijevo doba cvate i književnost na akadskom jeziku.
Pad Babilona (oko 1750. pr. Kr. – 1595. pr. Kr.)
Hamurabijev sin i nasljednik Samsu-iluna (oko 1749. pr. Kr. – 1712. pr. Kr.) uspio je održati vlast nad većinom teritorija što ga je naslijedio, no već su se tada pojavili ozbiljni problemi i borbe za prevlast. U tome su prednjačili Kasiti, primorski narod, te Rim-Sin II. iz Larse. Upravo je to postupno dovelo do slabljenja babilonske moći.