Bošnjačko-hrvatski sukob bio je oružani sukob između snaga Republike Bosne i Hercegovine, ponajprije Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), i snaga Hrvatske Republike Herceg-Bosne, ponajprije Hrvatskog vijeća obrane (HVO), tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Najteže borbe vođene su od jeseni 1992. do proljeća 1994. u središnjoj Bosni, Mostaru te u dolini Neretve. Sukob je okončan Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994., kojim je uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine.
Tijekom sukoba počinjeni su brojni ratni zločini nad Bošnjacima i Hrvatima.
Pozadina U prvoj fazi rata u Bosni i Hercegovini hrvatske i bošnjačke snage u pravilu su surađivale protiv Vojske Republike Srpske (VRS), ali su se politička vodstva HDZ-a BiH i SDA razlikovala u pogledu budućeg unutarnjeg ustroja Bosne i Hercegovine. Sporovi oko nadležnosti, zapovjednog lanca, lokalne vlasti, naoružanja i teritorijalne kontrole tijekom 1992. postupno su prerasli u otvorene oružane sukobe u mješovitim sredinama središnje Bosne i Hercegovine.
Sukob se, međutim, nije jednako razvio na svim bojištima u Bosni i Hercegovini. U pojedinim područjima, osobito ondje gdje je glavni protivnik i dalje bila VRS, hrvatske i bošnjačke postrojbe nastavile su surađivati ili su barem održavale lokalnu koordinaciju obrane. U pojedinim transkriptima predmeta Prlić i drugi navodi se da su postrojbe HVO-a na nekim područjima sudjelovale u obrani protiv VRS-a, što pokazuje da bošnjačko-hrvatski sukob nije bio jednako intenzivan na svim bojištima niti u isto vrijeme.
Napetosti su bile osobito izražene u mješovitim općinama srednje Bosne i Hercegovine, gdje su se hrvatske i bošnjačke političke i vojne strukture često razvijale usporedno, bez jedinstvenog zapovjednog lanca i bez dogovora o konačnom unutarnjem ustroju države. Nakon pada Jajca i dolaska velikog broja izbjeglica iz srednje Bosne, Bosanske krajine i istočne Bosne, dodatno su porasli pritisak na prostor, opskrbu i lokalnu vlast, što je u više sredina ubrzalo raspad savezništva između HVO-a i ARBiH.
Sukobljene strane
Bošnjačke snage Vlada u Sarajevu sporo je uspostavljala učinkovitu vojsku. U prvoj fazi rata oslanjala se na Teritorijalnu obranu, kao i na različite paravojne i stranačke formacije, među kojima su bili Patriotska liga, Zelene beretke i Crni labudovi. Armija Republike Bosne i Hercegovine formalno je ustrojena u travnju 1992., a njezina se rana struktura oslanjala na jugoslavenski model teritorijalne obrane.
U kolovozu 1992. uspostavljeno je pet korpusa ARBiH: 1. korpus u Sarajevu, 2. korpus u Tuzli, 3. korpus u Zenici, 4. korpus u Mostaru i 5. korpus u Bihaću. U drugoj polovici 1993. ustrojeni su i 6. korpus sa sjedištem u Konjicu te 7. korpus sa sjedištem u Travniku. Temeljna taktička jedinica bila je brigada, obično sastavljena od tri ili četiri pješačke bojne uz prateće postrojbe; njihove su se stvarne veličine znatno razlikovale od bojišta do bojišta.
ARBiH je imala prednost u ljudstvu, ali je tijekom 1992. i 1993. imala kroničan manjak teškog naoružanja, streljiva i sanitetskog materijala. Američka obavještajna procjena iz sredine 1993. procjenjivala je ARBiH na oko 100.000 do 120.000 ljudi, uz manje od 200 topničkih oruđa i teških minobacača. Shrader navodi i da je ARBiH održavala logistička središta u Zagrebu i Rijeci te da je preko Hrvatske primala dio oružja i streljiva, unatoč embargu Ujedinjenih naroda.
Hrvatske snage Hrvatsko vijeće obrane ustrojeno je 8. travnja 1992. kao službena vojna sastavnica Herceg-Bosne, iako je organiziranje hrvatskih oružanih snaga u Bosni i Hercegovini počelo još krajem 1991. U početku je svaki regionalni prostor bio u velikoj mjeri odgovoran za vlastitu obranu, a potom su ustrojene četiri operativne zone sa sjedištima u Mostaru, Tomislavgradu, Vitezu i Orašju.
Okosnicu HVO-a činile su brigade ustrojene krajem 1992. i početkom 1993. Njihova organizacija i oprema bile su razmjerno dobre u odnosu na druge lokalne formacije, ali su uglavnom dopuštale ograničena i lokalna ofenzivna djelovanja. U rano proljeće 1993. ustrojeno je i domobranstvo HVO-a, a pokretljivije gardijske brigade profesionalnijeg tipa počele su se razvijati tek početkom 1994. Prema procjenama Europske promatračke misije i glavnog stožera HVO-a, snaga HVO-a početkom 1993. kretala se između oko 34.000 i 55.000 ljudi, dok je CIA sredinom iste godine procjenjivala HVO na 40.000 do 50.000 pripadnika.
HVO je raspolagao većim brojem tenkova i topničkih oruđa od ARBiH, osobito u Hercegovini, te se u velikoj mjeri oslanjao na logističku i materijalnu potporu Hrvatske. Nakon sarajevskog primirja dio bosanskohercegovačkih Hrvata koji su služili u Hrvatskoj vojsci prešao je u HVO, a hrvatske su institucije pružale mu oružje, streljivo i druge oblike potpore. ICTY je poslije u predmetu Kordić i Čerkez utvrdio da je Hrvatska imala opću kontrolu nad HVO-om te da je sudjelovala u njegovu planiranju, koordinaciji i organizaciji.
Posebno mjesto u ranom razdoblju imao je HOS, paravojno krilo Hrvatske stranke prava, koje je u prvim mjesecima rata djelovalo zajedno s HVO-om i ARBiH protiv srpskih snaga. Nakon pogibije Blaža Kraljevića i pogoršanja odnosa s vodstvom Herceg-Bosne, veći dio postrojbi HOS-a u Hercegovini uklopljen je u HVO, dok je dio bošnjačkih pripadnika prešao u ARBiH.
Strani borci
Strani muslimanski dragovoljci počeli su pristizati u Bosnu i Hercegovinu u drugoj polovici 1992. i postupno su formirali skupine koje su poslije postale poznate pod imenom El Mudžahid. ICTY je u predmetu Hadžihasanović i Kubura prvi put detaljnije obradio prisutnost stranih muslimanskih boraca u srednjoj Bosni; u toj je građi navedeno i da je odred El Mudžahid formalno uklopljen u sastav ARBiH u kolovozu 1993.
Na hrvatskoj strani također je djelovao manji broj stranih dragovoljaca, osobito u okviru 103. (međunarodne) brigade te u pojedinim postrojbama HOS-a i HVO-a u Hercegovini. U sekundarnoj literaturi i dokumentacijskim pregledima spominju se dragovoljci iz više europskih i drugih zapadnih zemalja, ali njihov je ukupni broj bio znatno manji od broja stranih boraca na bošnjačkoj strani.
Tijek sukoba Prvi ozbiljniji oružani incidenti između HVO-a i ARBiH zabilježeni su u drugoj polovici 1992. u Novom Travniku i Prozoru. Početkom 1993. rat je ušao u otvorenu fazu u Uskoplju, a zatim se tijekom proljeća i ljeta proširio na Lašvansku dolinu, Mostar, dolinu Neretve, Bugojno, Travnik, Kakanj i druga mješovita područja srednje Bosne i Hercegovine. U jesen 1993. bojišta su se dodatno pomaknula prema Varešu i sjevernim rubovima središnje Bosne, dok je početkom 1994. rat ušao u fazu vojnog zastoja i političkih pregovora koji su završili primirjem i Washingtonskim sporazumom.
Za razliku od središnje Bosne i Mostara, neka bojišta ostala su izvan otvorenog hrvatsko-bošnjačkog rata. U bihaćkom džepu, na području Brčkog, Usore, Tuzle i Orašja, a dijelom i u Sarajevu, lokalne postrojbe HVO-a i ARBiH nastavile su se u većoj mjeri usmjeravati protiv VRS-a nego jedna protiv druge. Zbog toga se bošnjačko-hrvatski sukob u literaturi opisuje kao regionalno neujednačen, s različitim intenzitetom i tijekom na pojedinim područjima Bosne i Hercegovine.
Prvi incidenti i tihi rat U mnogim mješovitim općinama središnje Bosne sukob se tijekom 1992. nije razvio kao otvoreni rat punoga intenziteta, nego kao niz lokalnih incidenata, blokada, sukoba oko vojarni, raspodjele oružja i nadzora nad općinskim institucijama. U tim je sredinama dotadašnje savezništvo HVO-a i ARBiH postupno slabjelo jer su obje strane istodobno nastojale sačuvati suradnju protiv VRS-a i osigurati vlastitu lokalnu vlast, logistiku i zapovjedni lanac.
Prvi sporovi izbili su već u proljeće i ljeto 1992. oko zaplijenjenog naoružanja JNA, vojarni i skladišta. Na području Busovače prijepori su se vezali uz vojarnu Kaonik, u Novom Travniku uz tvornice i skladišta, a u Vitezu, Kiseljaku i Varešu uz raspodjelu oružja, streljiva i kontrolu nad ključnim objektima. Obje su strane istodobno pokušavale osigurati veću političku i vojnu vlast u mješovitim općinama srednje Bosne, pa su se lokalni sporovi oko skladišta, policije i prometnica brzo pretvarali u sigurnosne incidente.
Takav se obrazac osobito vidio u Novom Travniku, Travniku, Busovači, Kiseljaku i drugim srednjobosanskim općinama, gdje se svako pitanje kontrole nad skladištima, tvornicama, prometnicama i policijskim strukturama lako pretvaralo u sigurnosni spor. Pokušaji stvaranja zajedničkih hrvatsko-bošnjačkih postrojbi često nisu uspijevali, a zapovjedni lanci i političke lojalnosti postupno su se razdvajali. U takvim okolnostima sukob je još neko vrijeme imao oblik “tihog rata”, ali je do jeseni 1992. postalo jasno da na više mjesta postoje paralelni vojni i civilni sustavi vlasti.
Dodatnu napetost izazivali su i sukobi unutar hrvatskoga tabora. HOS, koji je u različitim krajevima Bosne i Hercegovine surađivao i s HVO-om i s ARBiH, postupno se našao između dviju suprotstavljenih političkih i vojnih koncepcija. U Hercegovini su se odnosi između HOS-a i vodstva Herceg-Bosne osobito zaoštrili, a pogibija Blaža Kraljevića u kolovozu 1992. ubrzala je raspad HOS-a kao zasebne vojne sile; dio njegovih pripadnika prešao je u HVO, a dio u ARBiH.
Na pogoršanje hrvatsko-bošnjačkih odnosa utjecao je i razvoj rata protiv VRS-a. Tijekom operacije Koridor 92 i pada Bosanske Posavine hrvatske i bošnjačke strane međusobno su se optuživale za nedostatnu suradnju i slabu koordinaciju, a VRS-ovi uspjesi na sjeveru Bosne potaknuli su i novo raseljavanje stanovništva prema središnjoj Bosni. Time su općine poput Bugojna i Travnika bile dodatno opterećene izbjegličkim valom i promjenama lokalne demografske ravnoteže, što je u drugoj polovici 1992. još više pojačalo sukobe oko prostora, opskrbe i političke kontrole.
Prva eskalacija 1992. Sukobi u Novom Travniku i Prozoru u listopadu 1992. pokazali su koliko je savez između HVO-a i ARBiH postao krhak. Iako se rat još nije vodio punim intenzitetom na svim bojištima, sporovi oko vojarni, raspodjele oružja, zapovjedne nadležnosti i kontrole nad prometnicama već su tada prerasli u otvorene oružane sukobe. CIA u knjizi Balkan Battlegrounds te je sukobe opisala kao uvod u širi rat hrvatskih i bošnjačkih snaga koji će u punom opsegu izbiti tijekom 1993.
Do te jeseni napetosti su se osjećale i izvan središnje Bosne. U pojedinim sarajevskim predgrađima, gdje su hrvatske i bošnjačke postrojbe još djelovale protiv VRS-a, rasli su sporovi oko nadzora nad kvartovima, naoružanim skupinama i neusklađenim akcijama prema srpskim položajima. Istodobno su na političkoj razini slabili pokušaji vojne koordinacije između Zagreba i Sarajeva, a u građi ICTY-a zabilježeni su i kontakti predstavnika Herceg-Bosne s vodstvom VRS-a u listopadu 1992., uključujući razgovore o razgraničenju i odnosu prema bojištima. Ti kontakti sami po sebi ne dokazuju opći savez, ali pokazuju da je do kraja 1992. međusobno nepovjerenje između hrvatske i bošnjačke strane već bilo duboko ukorijenjeno.
U toj je fazi svaka strana nastojala osigurati vlastite enklave i lokalne komunikacije, ali nijedna još nije raspolagala snagom za trajnije operativne zahvate na širem području. Premda su tijekom 1992. formalno postojali sporazumi o suradnji protiv VRS-a, na terenu su u mnogim općinama ostali dvojni vojni i politički sustavi, odvojena logistika i suprotstavljene predodžbe o budućem ustroju Bosne i Hercegovine. Zbog toga su se sporovi oko vojarni, zaplijenjenog oružja, prometnica i lokalne vlasti lako pretvarali u ograničene oružane incidente, pa se jesen 1992. u literaturi često opisuje kao prijelaz iz krhkog savezništva u otvoreni sukob.
Uskoplje i prijelaz u otvoreni rat