Josip Broz (Kumrovec, 7. svibnja 1892. – Ljubljana, 4. svibnja 1980.), poznat pod nadimkom Tito, bio je jugoslavenski komunistički revolucionar, političar i državnik, prvi glavni tajnik Pokreta nesvrstanih, predsjednik predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije, od 1945. u svojstvu diktatora, a kasnije autokratski, doživotni predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u kontinuitetu od 14. siječnja 1953. do svoje smrti 4. svibnja 1980.
Iako je bio čelnik totalitarne države i unatoč činjenici da je njegova vladavina zbog političke represije,Broz Tito, Josip, Opća i nacionalna enciklopedija, proleksis.lzmk.hr, pristupljeno 30. siječnja 2019. odgovornosti za smrt političkih protivnika i doživotnog mandata s pravom kritizirana od protivnika komunističkog režima, za svog života i kasnije neposredno do raspada Jugoslavije bio je popularan političar,Melissa Katherine Bokovoy, Jill A. Irvine, Carol S. Lilly, State-society relations in Yugoslavia, 1945–1992; Palgrave Macmillan, 1997., str. 36, 0-312-12690-5 "...Of course, Tito was a popular figure, both in Yugoslavia and outside it." a od većine suvremenika smatran je benevolentnim diktatorom. "...All Yugoslavs had educational opportunities, jobs, food, and housing regardless of nationality. Tito, seen by most as a benevolent dictator, brought peaceful co-existence to the Balkan region, a region historically synonymous with factionalism." Takva ocjena i danas pobuđuje kontroverzne reakcije, od negativnih do pozitivnih.Povijesni mitovi o Josipu Brozu Titu kao sredstvo manipulacije narodima na prostoru bivše SFRJ, Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske (Sveučilišni računski centar Sveučilišta u Zagrebu), hrcak.srce.hr, pristupljeno 30. siječnja 2019.Broz, Josip – Tito: "Za života stvoren je kult njegove ličnosti. Nakon sloma Jugoslavije podjednako hvaljen i kritiziran. Njegov povijesni značaj još uvijek je nemoguće do kraja ocijeniti.", Istarska enciklopedija (LZMK), istra.lzmk.hr, pristupljeno 30. siječnja 2019.
Rođen je u hrvatskoj seljačkoj obitelji, u Kumrovcu. Nakon regrutacije, postao je mlađi vodnik u tadašnjoj austro-ugarskoj vojsci. Nakon što je teško ranjen i zarobljen od vojske Ruskoga Carstva za vrijeme Prvoga svjetskog rata, Broz je poslan u radnički logor na Uralu. Nakon toga je, prema nekim izvorima, sudjelovao u Listopadskoj revoluciji, te se kasnije priključio Crvenoj armiji u Omsku. Po povratku u zemlju, došao je u novoosnovanu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojoj postaje član Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ). Bio je član KPJ od 1920. godine, a od 1937. godine vrši dužnost njenog organizacijskog, a zatim i glavnog tajnika. Tijekom Drugog svjetskog rata, nakon okupacije Jugoslavije od strane sila osovine, bio je vođa Partizana, jugoslavenskog gerilskog pokreta otpora i to kao vrhovni zapovjednik Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, koja se smatra najefikasnijim pokretom otpora u okupiranim dijelovima Europe, u činu maršala. Nakon Drugog svjetskog rata Tito je bio glavni arhitekt i državnik SFR Jugoslavije prvo kao premijer, od 1945. do 1953., a nakon toga, od 1953. pa sve do svoje smrti 1980. godine i njen doživotni predsjednik.
Unatoč tome što je bio jedan od osnivača Informbiroa, kao Jugoslavenski državnik ubrzo je postao prvi član Kominforma koji je počeo prkositi sovjetskoj hegemoniji i jedini koji je uspio napustiti Informbiro i otpočeti vlastiti socijalistički program. Bio je zagovornik nezavisnog puta u socijalizam ("nacionalni komunizam"). Godine 1951. je sproveo samoupravni sustav koji je razlikovao Jugoslaviju u odnosu na druge socijalističke države. S modelom tržišnog socijalizma donio je ekonomsku ekspanziju tijekom 1950.-ih i 1960.-ih godina. Kasnije je Titov režim ograničio daljnje reforme u gospodarstvu kako ne bi došlo do restauracije kapitalističkih odnosa, pa je i uspješnost jugoslavenske ekonomije opadala. Iako Tito 1974. godine provodi federalizaciju do tada unitarne Jugoslavije na šest republika i dvije autonomne pokrajne njegova unutarnja politika uključuje suzbijanje nacionalističkih osjećanja i promociju "Bratstva i jedinstva" šest naroda SFR Jugoslavije što je doprinijelo njenom raspadu.
Tito je tijekom cijele svoje vladavine gradio jak kult ličnosti kojeg je KPJ zagovarala i održavala na životu i nakon njegove smrti. Unatoč tome, niti dvanaest godina nakon Titove smrti, usporedo s padom komunizma u cijeloj istočnoj Europi, dolazi do raspada SFRJ, građanskog rata, etničkih sukoba, ali i rata za neovisnost dotadašnjih Jugoslavenskih republika.
U 35 godina njegove čvrste vlasti postigao je znatan međunarodni ugled kao državnik također i u međunarodnim odnosima u kojima je Jugoslavija doživljavana s uvažavanjem. Stekao je i dodatnu međunarodnu pažnju kao suosnivač Pokreta nesvrstanih.
Rani život
Djetinjstvo i rana mladost (1892. – 1913.)
lijevo|mini|Rodna kuća Josipa Broza|250x250px Josip Broz je rođen 7. svibnja 1892. godine u Kumrovcu u Hrvatskom zagorju. U raznim su se dokumentima pojavljivali razni nadnevci rođenja, pa se u jednom dokumentu iz doba kada je služio austrijsku vojsku navodi kao nadnevak rođenja 25. svibnja 1892. godine. Taj se nadnevak već za vrijeme rata počeo slaviti kao Titov rođendan, pa je i Hitler naredio desant na Drvar na taj dan 1944. godine. Poslije rata, nastavilo se na taj dan slaviti Titov rođendan i tzv. Dan mladosti.
Otac mu je bio težak Franjo Broz, a majka Marija, rođena Javeršek, bila je Slovenka. Preci Brozovih u Zagorju mogu se pratiti sve do prve polovice XVI. stoljeća. Josip je bio sedmi od petnaestoro djece. U Kumrovcu je završio četverogodišnju pučku školu (1901. – 1905.). U sljedeće dvije godine radi kao težak na imanju svojeg ujaka u Podsredi.
Dolazi u Sisak 1907. godine s namjerom da uči zanat konobara, ali ubrzo odlučuje postati mehaničar. U razdoblju od 1907. do 1910. godine uči bravarski zanat i pohađa šegrtsku školu. Tijekom 1910. godine, u Sisku se ilegalno osnivaju sindikati, a u rujnu Josip Broz završava zanat i postaje bravarski pomoćnik. Odlazi u Zagreb, gdje se na dva mjeseca zaposlio u bravarskoj radionici kod Haramine u Ilici. Upisuje se u Savez kovinarskih radnika, i time također postaje i član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije.
Tražeći posao, odlazi u Ljubljanu, Trst, pa ponovno u Zagreb, gdje je usavršio zanat kod poznatog majstora Augusta Knausa. U svibnju i lipnju 1911. godine sudjeluje u štrajku bravarskih radnika, koji je potrajao šest tjedana. Zatim se zapošljava u tvornici metalne robe u Kamniku u Sloveniji. Tu je, kao dobar gimnastičar, postao član "Sokola". Zatim radi u Čenkovu u Češkoj, pa u Plzeňu u tvornici Škoda, pa putuje Njemačkom i povremeno radi.
U listopadu 1912. godine dolazi u Beč, a zatim u Bečko Novo Mjesto, saznavši da mu tamo živi stariji brat Martin (r. 1884.). Zapošljava se u tvornici automobila "Daimler", u kojoj je radio i Martin, te postaje probni vozač automobila.
Vojska, rat, revolucija (1913. – 1920.)
Rujna 1913. godine, Broz stupa na odsluženje vojnog roka, prvo u Beču, a zatim na vlastitu molbu u 25. domobranskom puku u Zagrebu. Krajem 1913. godine upućen je u dočasničku školu i postao najmlađi vodnik u puku. Svibnja 1914. godine u Budimpešti je osvojio srebnu medalju na prvenstvu Austro-ugarske vojske u mačevanju. Bio je i dobar skijaš.
Nakon izbijanja rata protiv Srbije, borio se na srpskoj bojišnici od kolovoza do prosinca 1914. godine. Siječnja 1915. godine njegov je puk prebačen na Karpate, na bojište protiv Rusa. Zbog jedne akcije predložen je za odlikovanje, koje poslije nije mogao uzeti jer je bio u zarobljeništvu. Kada je Tito 1967. godine posjetio Beč, željeli su mu uručiti to odlikovanje, ali je on odbio.
Na sam Uskrs, 25. ožujka 1915. godine, biva teško ranjen kopljem jednog Čerkeza. Zarobljen je i punih 13 mjeseci leži u bolnici u Svijažsku, malom mjestu blizu Kazana. Dobio je i upalu pluća i jedva preživio. Uči ruski i čita mnoga djela ruskih klasika, naročito romane Tolstoja, Turgenjeva, Kuprina i drugih. Kad se oporavio, upućen je na rad kao mehaničar. Zatim je upućen na prisilni rad u uralski gradić Kungur, gdje ga zarobljenici biraju za zarobljeničkog zapovjednika logora.
U veljači 1917. godine radnici su provalili u tamnicu i oslobodili zatvorenike. Pridružuje se jednoj boljševičkoj skupini. Ubrzo opet biva uhićen, pa bježi. U Petrogradu 16. – 17. srpnja sudjeluje u velikim demonstracijama protiv Privremene vlade, koje su organizirali boljševici. Pokušava pobjeći u Poljsku, ali ga ulove i zatvore u Petropavlovsku tvrđavu.
Ponovo je protjeran u Kungur, ali bježi u Sibir. Pridružuje se Internacionalnoj crvenoj gardi u Omsku, gdje je bio više mjeseci, ali bez borbe. Vjenčao se s ruskinjom Pelagijom (Pelkom) Belousovom, od koje će se razvesti 1936. godine. Srpnja 1918. godine Omsk osvaja Češka legija. Međunarodna brigada je razbijena, a Broz je pobjegao u stepu i zaposlio se kao mehaničar u selu nedaleko Omska, gdje je ostao dulje od godinu dana. Ujesen 1919. godine komunisti su ponovno osvojili Omsk i okolicu. Broz početkom siječnja 1920. godine zajedno sa suprugom kreće na tegoban put do kuće, kamo konačno stiže u rujnu.
Radnik, ilegalac, sindikalac (1920. – 1928.)
Broz se zaposlio u Zagrebu kao mehaničar i odmah se upisao u KPJ. Na izborima u studenom 1920. godine komunisti su osvojili 59 mandata i postali treća stranka po snazi u Kraljevini SHS. Kraljev režim to nije htio tolerirati; proglašena je tzv. Obznana, kojom je KPJ stavljena van zakona.
U Zagrebu je već 31. prosinca 1920. godine organiziran opći štrajk, u čemu je i Broz sudjelovao. Međutim, njihov je otpor brzo slomljen. U kolovozu 1921. godine mandati svih komunističkih zastupnika bili su poništeni. Broz je odlučio nastaviti djelovati u ilegali. Početkom 1921. godine naseljava se u Velikom Trojstvu kod Bjelovara i radi kao strojar. Ožujka 1923. godine Broz i skupina drugova iz Velikog Trojstva uspostavljaju kontakt s komunističkom organizacijom u Bjelovaru. Početkom 1924. godine izabran je za člana Okružnog komiteta u Križevcima.
Sredinom 1925. godine Broz seli u Kraljevicu, gdje se zapošljava u brodogradilištu. Izabran je za sindikalnog povjerenika, čime se bavi sljedećih godinu dana. U ljeto 1926. godine Broz je na čelu štrajka u brodogradilištu, ali 2. listopada dobiva otkaz.
Odlazi u Beograd i zapošljava se u tvornici vagona u Smederevskoj Palanci. Izabran je za radničkog povjerenika, ali već u ožujku 1927. godine dobiva otkaz. Ubrzo nakon toga vraća se u Zagreb i odlukom Mjesnog komiteta KPJ postaje tajnik Oblasnog odbora Saveza metalaca za Hrvatsku - njegova prva partijska funkcija. Odsjedio je mjesec i pol u Ogulinu zbog komunističke agitacije.
Broz se vraća u Zagreb i preuzima svoju sindikalnu dužnost, te uz to i dužnost tajnika Saveza kožarskih i prerađivačkih radnika. U unutarpartijskim borbama nalazi sve više pristaša, prvenstveno među radnicima. Na konferenciji Mjesnog komiteta KPJ Zagreba 25. veljače 1928. godine izabran je novi komitet na čelu s Brozom kao generalnim sekretarom.
Ustanik, optuženik, robijaš (1928. – 1934.)
Nakon ubojstva Stjepana Radića i hrvatskih narodnih zastupnika u atentatu u Narodnoj skupštini, 20. lipnja 1928. godine, KPJ preko Nezavisnih sindikata, letkom koji potpisuje Josip Broz, poziva radništvo i građanstvo na masovne prosvjede a tim povodom i Pokrajinski komitet KPJ za Hrvatsku uputio je proglas seljaštvu na zajedničku akciju s radništvom.Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: 1918. – 1941., Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., , knj. 1, str. 512. Broz je prisiljen prijeći u ilegalu, ali ostaje u Zagrebu i obavlja razne poslove za Partiju i sindikate. Biva uhićen 4. kolovoza 1928. godine ispred stana u kojem je pronađeno nekoliko bomba, po čemu je suđenje Brozu i drugovima, održano 6. – 14. studenoga 1928., dobilo naziv Bombaški proces.