Neoklasicizam (o grčkog: νέος nèos-"novi" i κλασσικός klassikòs-"klasičan") je naziv za pokret u likovnoj umjetnosti, književnosti, kazalištu, glazbi i arhitekturi u Zapadnom svijetu, koji je crpio inspiraciju iz "klasične" umjetnosti Antičke Grčke i Starog Rima. Neoklasicizam je rođen u Rimu sredinom 1700-ih, ali njegova je popularnost vrlo brzo rasla diljem Europe, nakon što je generacija europskih studenata likovnih umjetnosti završila svoj Grand Tour u Italiji i vratila se u matične zemlje s ponovo otkrivenim grčko-rimskim idealima.Put od Rima do Paziza. Rođenje modernog neoklasicizma Pokret neoklasicizma uvelike se preklopio s prosvjetiteljstvom u 18. stoljeće i trajao je do ranog 19. stoljeće, te je pri kraju ušao u konkurenciju s romantizmom. Ovaj se stil u arhitekturi nastavio kroz cijelo 19., 20., sve do 21. stoljeća.
Pregled Neoklasicizam je ponovno oživljenje stilova i duha klasične antike direktno inspirirano samim antičkim periodom, koja se podudarala i koja je reflektirala nova saznanja u filozofiji i drugim područjima tokom prosvjetiteljstva. Započeo je kao reakcija na pretjeranost prethodnog rokoko stila.Honour, 17-25; Novotny, 21 Iako se ovaj pokret često opisuje kao suprotnost periodu romantizma, to je pretjerano pojednostavljenje i kao teza postaje neobranjivo ako se analiziraju različiti autori i njihova djela. Posebno je vidljivo na primjeru glavnog predstavnika kasnog neoklasicizma Jeana-Augustea-Dominiquea Ingresa.Ponavljajuća tema u Clark: 19.-23., 58.-62., 69., 97.-98. (o Ingresu); Honour, 187.-190.; Novotny, 86.-87. Buđenje interesa za antičku umjetnost može se povezati s osnivanjem formalne arheologije kao znanstvene discipline.
Književna djela Johanna Joachima Winckelmanna bila su vrlo važna za oblikovanje ovog pokreta kako u arhitekturi, tako i u likovnoj umjetnosti. Njegove knjige, Gedanken über die Nachahmung der griechischen Werke in der Malerei und Bildhauerkunst ("Razmišljanja o oponašanju grčkih djela u arhitekturi i slikarstvu i kiparstvu", 1750.) i Geschichte der Kunst des Alterthums ("Povijest antičke umjetnosti", 1764.) bile su prve u kojima se navodila jasna razlika između antičke grčke i starorimske umjetnosti, u kojima su se definirali periodi unutar starogrčke umjetnosti i gdje je opisan put od razvoja do zrelosti grčke umjetnosti potom do imitiranja ili dekadencije koja nastavlja imati posljedice do današnjih dana. Winckelmann je vjerovao da umjetnost mora stremiti ka "plemenitoj jednostavnosti i mirnoj veličanstvenosti",Honour, 57.-62., 61 citat i veličao je idealizam grčke umjetnosti u kojoj, prema njegovim riječima, možemo naći: "ne samo prirodu u svojoj ljepoti već nešto više od prirode, naime određene idealne forme njene ljepote, koje, kako nas antički filozof Platon uči, dolaze iz slika stvorenih samim umom." Teorija nije bila ništa novo u zapadnoj umjetnosti. Naglasak na striktnom kopiranju grčkih antičkih modela je prema njegovom mišljenju: "Jedini put za sve nas da postanemo veliki ili ako je moguće jedinstveni". Oba citata su iz prve stranice "Gedanken über die Nachahmung der griechischen Werke in der Malerei und Bildhauerkunst"
S pojavom običaja Grand Toura, započela je i moda sakupljanja antičkih umjetnina što je bilo temelj formiranja mnogih velikih kolekcija koje su proširile neoklasični preporod diljem Europe. "Neoklasicizam" u svakoj umjetnosti implicira specifičan kanon "klasičnog" modela.
Pojam "neoklasicizam" se primarno koristi u području likovnih umjetnosti. Sličan pokret u engleskoj književnosti počeo je bitno ranije i naziva se augustinska književnost i dominirala je nekoliko desetljeća, te počela propadati baš u vrijeme kad je neoklasicizam u likovnoj umjetnosti postao popularan. Iako različito po terminologiji i stanje u francuskoj književnosti bilo je vrlo slično. U ovom je periodu u glazbi došlo do razvoja klasične glazbe što je nastavljeno sve do 20. stoljeća. Opere Christopha Willibalda Glucka, međutim predstavljaju tipičan neoklasični pristup, objašnjen u predgovoru opere Alceste (1769.), koji ima za cilj reformu opere putem uklanjanja ornamentacije u muzici i povećanja uloge zbora u skladu s grčkom tragedijom i korištenjem jednostavnijih nekićenih muzičkih motiva.Honour, 21.
Pojam "neoklasičan" skovan je otprilike sredinom 19. stoljeća i u to je doba opisivan u terminima "istinskog stila", "reformiranog" i "oživljenog", s tim da je značajno variralo ono što se smatralo "oživljenim". Antički modeli su sigurno bili vrlo prisutni, ali stil se može smatrati i oživljenjem renesanse, a posebno u Francuskoj i povratkom na stroži i plemenitiji barok iz doba Luja XIV. za kojim se razvila znatna nostalgija nakon što je francuska politička i vojna pozicija ozbiljno počela slabiti.Honour, 11, 23-25 Ingresov portret krunidbe Napoleona je čak posuđen iz kasnoantičkog konzularnog diptiha i karolinške umjetnosti na opće neodobravanje kritike.
Neoklasicizam je bio najjače definiran u arhitekturi, kiparstvu i dekorativnim umjetnostima, gdje su klasični modeli u istom medijumu bili relativno brojni i dostupni. Primjeri antičkog slikarstva koji prikazuju kvalitete opisane Winckelmannovim djelima u vezi kiparstva ne postoje. Winckelmann je bio jedan od autora koji je širio znanje o prvim velikim rimskim slikama otkrivenim u Pompejima i Herculaneumu i, kao većina suvremenika osim Gavina Hamiltona, nije bio njima impresioniran, te je citirao komentare Plinija Mlađeg o propadanju slikarstva tog perioda.Honour, 44-46; Novotny, 21
Europski neoklasicizam u likovnoj umjetnosti započinje oko 1760. kao reakcija na tada dominantni barok i rokoko. Arhitektura rokokoa naglašavala je gracioznost, ukrašavanje i asimetriju, dok se neoklasična arhitektura temelji na principima jednostavnosti i simetrije, doživljavane kao vrline umjetnosti Antičkog Rima i Antičke Grčke i direktno preuzete iz renesanse. Svaki "neo"- klasicizam izabire neke od modela u cijelom spektru mogućih klasika na raspolaganju i zanemaruje druge. Neoklasični pisci i govornici, patroni i kolekcionari, slikari i kipari od 1765. – 1830. odavali su počast idejama generacije Fidije ali primjeri skulptura koje su prigrlili su više bile rimske kopije helenističkih djela. Oni su zanemarivali umjetnost arhajskog grčkog perioda i djela kasne antike. Otkrivena "rokoko" umjetnost antičke Palmire kroz Woodove grafike The Ruins of Palmyra došle su kao otkrivenje. Čak je i sama Grčka bila malo posjećena zbog njezine teritorijalne pripadnosti Osmanskom Carstvu, tako da se neoklasicističko divljenje grčkoj arhitekturi zbivalo putem crteža i grafika, što je suptilno često i nesvjesno izgladilo i uredilo, "ispravilo" i "restauriralo" grčke spomenike.
Što se slikarstva tiče, grčko je slikarstvo potpuno izgubljeno, stoga su ga neoklasični slikari pokušali oživjeti, djelomično kroz niski reljef, mozaik i oslikane vaze, djelomično kroz primjere slikarstva i dekoracije visoke renesanse Rafaelove generacije, kroz Neronovu Domus Aurea, kroz Pompeje i Herkulaneum i kroz ponovljeni interes za Nicolasa Poussina. Mnoge "neoklasične" slike čine jače klasičnim svoje likove od bilo koje druge epohe. Oštra polemika u vezi zasluga grčke i rimske umjetnosti vodila se desetljećma, s Winckelmannom i njegovim helenistima uglavnom na pobjedničkoj strani.Honour, str. 43.-62.
Slikarstvo i grafika
Teško je ponovo prikazati radikalnu i uzbudljivu prirodu ranog neoklasičnog slikarstva suvremenoj publici; sada se i njemu naklonjenim piscima on doima kao "neukusan" i "nama gotovo potpuno nezanimljiv" — neki od komentara Kennetha Clarka o ambicioznom djelu Parnassus u Villi Albani autora Antona Raphaela Mengsa,Clark, 20 (citirano); Honour, 14; slika u pitanju (pravo rečeno, druga Mengsova djela bila su uspješnija) umjetnika kojeg je njegov prijatelj Winckelmann opisao kao "najvećeg umjetnika vlastitog, a možda i kasnijih vremena".Honour, 31-32 (31 citirano) Crteži Johna Flaxmana, kasnije pretvoreni u tisak, upotrebljavali su vrlo jednostavno crtanje linija (smatrano najčišćim klasičnim medijemHonour, 113-114) i likove uglavnom u profilu kako bi prikazali Odiseju i ostale teme, i nekada su "uspaljivali umjetničku mladež Europe", ali su sada "zanemareni",Honour, 14 dok povijesne slike Angelice Kauffmann, uglavnom portretiskinje, Fritz Novotny opisuje kao da posjeduju "zanosnu mekost i monotoniju".Novotny, 62 Lakomislenost rokokoa i barokni pokret oduzeti su, ali su se mnogi umjetnici mučili smjestiti bilo što na njihovo mjesto, a u odsustvu antičkih primjera za povijesne slike, osim grčkih vaza koje je koristio Flaxman, običavalo se koristiti Rafaela kao zamjenskog modela, kao što je preporučivao Winckelmann.
Djela drugih umjetnika, koja se ne bi lako mogla opisati kao neukusna, spajala su aspekte romantizma s generalno neoklasičnim stilom i formiraju dio povijesti oba poketa. Njemačko-danski slikar Asmus Jacob Carstens završio je vrlo malo velikih mitoloških djela koja je planirao, ostavivši većinom crteže i studije u boji koje su obično uspijevale dostići Winckelmannov propis "otmjene jednostavnosti i mirne raskoši".Novotny, 51-54 Za razliku od Carstensovih neostvarenih planova, bakropisi Giovannija Battiste Piranesija bili su brojni i unosni, i vraćeni od strane onih koji su išli na Grand Tour u sve dijelove Europe. Njegova glavna tema bile su građevine i ruševine Rima i više ga je stimuliralo antičko nego moderno. Pomalo uznemirujuća atmosfera mnogih njegovih Veduta (pogleda) postala je dominantna u njegovoj seriji od 16 grafika Carceri d'Invenzione ("Zamišljeni zatvori"), čija "ugnjetavačka kiklopska arhitektura" prenosi "snove straha i frustracije".Clark, 45-58 (47-48 citirano); Honour, 50-57 Rođen u Švicarskoj, Johann Heinrich Füssli je proveo većinu svoje karijere u Engleskoj, i, dok se njegov temeljni stil zasnivao na neoklasičkim principima, njegove teme i tretiranje istih češće je odražavalo "gotičku" nit romantizma i nastojalo prizvati dramu i uzbuđenje.
Neoklasicizam u slikarstvu zadobio je novi osjećaj pravca sa senzacionalnim uspjehom Zakletve Horacijeve autora Jacques-Louis Davida u Pariškom salonu 1785. Unatoč njegovom dozivanju republikanskih vrijednosti, to je djelo naručeno od strane kraljevske vlade, od koje je David insistirao da sliku naslika u Rimu. David je uspio kombinirati idealistički stil s dramom i energičnošću. Središnja perspektiva okomita na površinu slike, učinjena je empatičnijom mutnim nadsvođenim prolazom u pozadini, nasuprot kojeg su herojski likovi izbačeni kao u frizu, s nagovještajem umjetnog osvjetljenja i uprizorenja opere, i klasičnim bojenjem Nicolasa Poussina. David je ubrzo postao vođa francuskog slikarstva, a nakon francuske revolucije postao je političar s kontrolom velikog dijela državnog pokroviteljstva u umjetnosti. Uspio je održati svoj utjecaj u napoleonskom periodu, okrenuvši se iskreno propagandnim djelima, ali je morao napustiti Francusku za egzil u Bruxellesu nakon burbonske restauracije.Honour, 34-37; Clark, 21-26; Novotny, 19-22
U Davidove mnogobrojne studente spadao je Jean-Auguste-Dominique Ingres, koji je sebe kroz svoju dugu karijeru vidio kao klasičara, unatoč zrelom stilu koji ima dvomislenu vezu s glavnom strujom neoklasicizma i mnogim kasnijim diverzijama u orijentalizam i trubadurski stil koje je teško razlikovati od onih stvorenih od strane njegovih besramno romantičkih suvremenika, osim po prvenstvu koje njegova djela uvijek daju crtanju. Izlagao je u Salonu preko 60 godina, od 1802. do početaka impresionizma, ali njegov stil, jednom formiran, malo se mijenjao.Novotny, 39-47;Clark, 97-145; Honour, 187-190
Kiparstvo