mini|lijevo|Magnolia denudata, cvjetovi. Dvosupnice (lat. Dicotyledoneae, Dicotyledonae; engl. dicotyledons ili dicots) tradicionalna su skupina kritosjemenjača čiji zametak najčešće ima dvije supke. Stoljećima su bile jedna od dviju glavnih skupina cvjetnica, nasuprot jednosupnicama (Monocotyledoneae), ali se u suvremenoj filogenetskoj sistematici više ne smatraju zasebnim taksonom. Filogenetska istraživanja pokazala su da tako shvaćene dvosupnice ne obuhvaćaju sve potomke zajedničkog pretka, odnosno da predstavljaju parafiletsku skupinu. A survey of tricolpate (eudicot) phylogenetic relationships 1, pristupljeno 20. kolovoza 2026.

Povijest Podjela cvjetnica prema broju supki ima dugu povijest. Engleski prirodoslovac John Ray u djelu Methodus Plantarum Nova iz 1682. upotrijebio je građu sjemenke i zametka za razlikovanje biljaka s jednom od onih s dvije supke te time uspostavio osnovu tradicionalne podjele na jednosupnice i dvosupnice. Ta se podjela pokazala vrlo praktičnom i, uz brojne preinake, zadržala se u botaničkim klasifikacijama više od tri stoljeća. Cotyledon organogenesis, pristupljeno 20. kolovoza 2026. John Ray: in a class[ification of his own], pristupljeno 20. kolovoza 2026.

U klasifikacijskim sustavima 19. i 20. stoljeća dvosupnice su dobivale različit rang i različita znanstvena imena. Osobito je utjecajan bio Cronquistov sustav, u kojemu su kritosjemenjače činile odjeljak Magnoliophyta, a dijelile su se na razrede Magnoliopsida, odnosno dvosupnice, i Liliopsida, odnosno jednosupnice. Cronquist je Magnoliopsida podijelio na šest podrazreda: Magnoliidae, Hamamelidae, Caryophyllidae, Dilleniidae, Rosidae i Asteridae. Correlation of oxidative transformations of hydrolyzable tannins and plant evolution, pristupljeno 20. kolovoza 2026.

Takvi sustavi nisu bili proizvoljni. Dvosupnice i jednosupnice doista se u prosjeku razlikuju prema nizu morfoloških i anatomskih obilježja, pa je podjela bila vrlo korisna za prepoznavanje i proučavanje biljaka. Problem nije bio u opaženim razlikama, nego u pretpostavci da sve biljke tradicionalno nazvane dvosupnicama čine jednu prirodnu evolucijsku granu. Taxonomic overview, pristupljeno 20. kolovoza 2026.

Od kraja 20. stoljeća filogenetska istraživanja, osobito ona temeljena na usporedbi DNA, pokazala su da je ta pretpostavka pogrešna. Jednosupnice jesu monofiletska skupina, dok su se različite grane tradicionalnih dvosupnica odvajale prije i poslije nastanka zajedničkog pretka jednosupnica. Zbog toga bi se iz tradicionalnih dvosupnica izdvajanjem jednosupnica izostavio dio potomaka njihova zajedničkog pretka. Dvosupnice se stoga u suvremenim filogenetskim klasifikacijama više ne priznaju kao formalni takson.

Karakteristike Tradicionalna definicija dvosupnica ponajprije se temeljila na zametku koji obično ima dvije supke. Kod klijanja one mogu izaći iznad površine tla i postati prvi zeleni organi mlade biljke ili ostati unutar sjemenke kao pričuvni organi. Broj supki, međutim, nije potpuno pouzdan dijagnostički znak: među biljkama postoje iznimke, a dvije ili više supki pojavljuju se i izvan kritosjemenjača. Zbog toga dvije supke nisu zajednička izvedena osobina kojom bi se mogla definirati prirodna skupina dvosupnica. Polycotyly: How Little Do We Know?, pristupljeno 20. kolovoza 2026.

Uz dvije supke tradicionalno se navodio niz drugih karakteristika. Listovi najčešće imaju mrežastu nervaturu, provodni snopovi u stabljici obično su raspoređeni u prstenu, a između ksilema i floema često postoji vaskularni kambij koji omogućuje sekundarno debljanje. Primarni korijen često se održava i razvija u glavni korijen iz kojega izrastaju bočni korijeni. Cvjetni dijelovi često se pojavljuju u četveročlanim ili peteročlanim krugovima, odnosno u njihovim višekratnicima.

Ni jedno od tih obilježja nije zajedničko svim tradicionalnim dvosupnicama. Postoje vrste s drukčijom nervaturom, rasporedom provodnih snopova i građom korijena, a među rano odvojenim linijama kritosjemenjača česti su cvjetovi koji ne slijede uobičajenu četvero- ili peteročlanu građu. Obrnuto, pojedine jednosupnice mogu imati mrežastu nervaturu ili druga obilježja koja su se nekoć smatrala karakterističnima za dvosupnice. Klasične razlike zato treba shvatiti kao česte tendencije, a ne kao skup nepogrešivih dijagnostičkih znakova. Monocot relationships: an overview, pristupljeno 20. kolovoza 2026.

Suvremeno shvaćanje Velika većina biljaka nekada svrstanih među dvosupnice pripada danas prirodnoj skupini eudikota (eudicots). Eudikote su monofiletske i mogu se, među ostalim obilježjima, prepoznati po karakterističnom peludu koji je izvorno trikolpatan, odnosno ima tri uzdužne brazde ili njihove izvedene oblike. Upravo je građa peluda važna zajednička izvedena osobina eudikota, dok dvije supke nisu takvo obilježje.

Pojmovi dvosupnice i eudikote zato nisu sinonimi. Tradicionalne dvosupnice obuhvaćale su, osim eudikota, i niz drugih linija kritosjemenjača, među njima predstavnike današnjih redova Amborellales, Nymphaeales i Austrobaileyales, magnoliide, Chloranthales i Ceratophyllales. Te skupine ne pripadaju eudikotama, iako su u starim sustavima većinom bile smatrane dvosupnicama. Angiosperm Phylogeny Group, pristupljeno 20. kolovoza 2026.

Suvremeni sustav Angiosperm Phylogeny Group (APG) stoga ne dijeli kritosjemenjače na dvosupnice i jednosupnice. Umjesto toga priznaje evolucijski utemeljene grane kao što su Amborellales, Nymphaeales, Austrobaileyales, magnoliidi, jednosupnice i eudikote te njihove manje skupine. APG IV priznaje redove i porodice na temelju filogenetskih odnosa, a tradicionalne dvosupnice nemaju mjesto kao zaseban takson. An update of the Angiosperm Phylogeny Group classification for the orders and families of flowering plants: APG IV, pristupljeno 20. kolovoza 2026.

Naziv dvosupnice ipak je ostao koristan u povijesnoj botaničkoj literaturi, starijim florama i udžbenicima te kao opisni naziv za biljke koje pokazuju tradicionalni skup dvosupničkih obilježja. Pri njegovoj uporabi treba razlikovati takvo povijesno ili morfološko značenje od suvremene filogenetske klasifikacije. Cronquist Arthur Cronquist (Cronquistov sustav) podijelio ih je 1988. na 6 podrazreda:

Magnoliidae Hamamelidae Caryophyllidae Dilleniidae Rosidae Asteridae

Tahtadžjan 1997. Tahtadžjanov sustav (Armen Tahtadžjan) podjele dvosupnica je na 11 podrazreda:

Magnoliidae Nymphaeidae Nelumbonidae Ranunculidae Caryophyllidae Hamamelididae Dilleniidae Rosidae Cornidae Asteridae Lamiidae

Thorne Robert F. Thorne uveo je 1992. novi sustav podjele vaskularnih biljaka, a dvosupnice dijeli u 19 nadreda. Srodni redovi smješteni su u podrazrede kao nadredovi, a srodne porodice pojedinih redove u podrede. Nadredovi:

Magnolianae Nymphaeanae Rafflesianae Caryophyllanae Dillenianae Celastranae Malvanae Violanae Santalanae Geranianae Rutanae Proteanae Rosanae Aralianae Asteranae Solananae Loasanae Myrtanae Lamianae

Povezani članci Cronquistov sustav Tahtadžjanov sustav Thorneov sustav APG sustav

Izvori

Kategorija:Razredi vaskularnih biljki Kategorija:Biljni razredi