Msgr. Radossi, fra Raffaele Mario (Cres, 3. lipnja 1887. – Padova, 27. rujna 1972.), O.F.M.Conv., biskup porečki i pulski 1941. – 1947., od 1948. nadbiskup Spoleta, od 1967. naslovni nadbiskup Equilija.
Životopis Rođen je 3. lipnja 1887. na otoku Cresu u hrvatskoj obitelji Radoslović (Radošević, recte Radoslović). Majka mu, navodno, nije ni poznavala talijanski jezik, u kući se, znači, govorilo hrvatski. Tijekom školovanja na talijanskim crkvenim učilištima Radossi se priklonio talijanskom nacionalnom krugu, što će zorno izraziti i promjenom prezimena.Trogrlić, Stipan: Progoni i stradanja katoličke crkve na području današnje Porečke i Pulske biskupije str.11 (pristupljeno 17. listopada 2021.) Već s 20 godina, 1907., zaredio se za fratra i postao fra Raffaele, Antonietta Corsi, «Ricordo del vescovo Mons. Raffaele Radossi (pristupljeno 17.listopada 2021.) član Reda manje braće konventulaca, OFMConv. Za franjevca konventualca tadanje Ujedinjene provincije sv. Antuna i sv. Jeronima posvećen je 21.studenoga 1909.Lj. A. Maračić, Istarska enciklopedija,. 2005. Objavljeno: 15.7.2017.(pristupljeno 17.listopada 2021.) Zbog naglog pada broja fratara i samostana zbog Napoleonskih ratova, 1827. Dalmatinska provincija sv. Jeronima (Piran, Cres, Šibenik, Split i Vis) i ostaci Padovanske provincije sv. Antuna (Padova i Riva di Trento) ujedinile su se u Provinciju sv. Antuna Padovanskoga, sa sjedištem u Padovi. No, ukidanjem svih samostana talijanskog dijela provincije, sjedište uprave i sjemeništa Ujedinjene provincije se za uprave Crešanina fra Bonaventure Soldatića premješta u Cres, a službeno se naziva Dalmatinsko-Padovanska provincija sv. Antuna (»Dalmato-Patavina«).Hrvatska provincija sv. Jeronima, Cres, povijest provincije (pristupljeno 17.listopada 2021.) Studije je završio u Fribourgu (Švicarska), potom je obavljao odgovorne službe u različitim samostanima svoje provincije, među ostalim, bio je i gvardijanom novootvorenoga samostana sv. Franje u Puli. Obavljao je i službu rektora Međunarodnoga kolegija Reda franjevaca konventualaca u Rimu. Papa Pio XII. imenovao ga je za porečkog i pulskog biskupa 27. studenoga 1941., a 25. siječnja 1942. kardinal Adeodato Giovanni Piazza OCD. ga je zaredio. Na misnome slavlju koncelebrirali su biskupi Antonio Santin i Giuseppe Maria Palatucci OFM. Conv. Biskup Radossi u Drugom svjetskom ratu Za vrijeme Drugog svjetskog rata pokazao je pastirsku pažnju i ljubav prema siromašnima i nevoljnima. No, imao je i mnogo tegoba. Zbog njihova neslaganja s politikom komunističkog režima i zalaganja za ostanak Istre pod Italijom, biskupi Radossi i Santin (tršćansko-koparski biskup) nazivani su slugama fašizma i međunarodnog imperijalizma Kako bi spasio vjernike od stradanja, te osigurao kakav-takav prostor za djelovanje Crkve, biskup Radossi uzalud je pokušavao uspostaviti odnos s novim vlastima. Svrstan u fašiste i narodne neprijatelje, bio je za komunističke radikale »persona non grata«.Za vrijeme kratkotrajne partizanske vlasti od 13. rujna do početka listopada 1943. po istarskim je mjestima kružio »sablasni autobus smrti«, koji je svećenike (i Talijane i Hrvate) koji nisu bespogovorno podržavali partizansku vlast i bili etiketirani narodnim neprijateljima, odvodio u pazinski Kaštel odakle su mnogi, bez ikakva sudskog procesa, osuđeni na smrt i bačeni u neku od istarskih krških jama. Biskup Radossi od te zle sudbine spasio je župnika u Šišanu Camilla Ammiratija, također zatočenog u pazinskom Kaštelu. Spasio je i Kazimira Paića, župnika župe Sveti Ivan od Šterne, od deportacije u neki od njemačkih logora. U rujnu 1946., nakon krizme u župi Žbandaj (kod Poreča), biskupa Radossija su »lokalni bukači« uhvatili u partizansko kolo. Tim činom željelo se poniziti biskupa i sam sakrament krizme. Događaj je bio povod za njegovo preseljenje u Pulu, pod zaštitu Angloamerikanaca.
Biskup Radossi i hrvatsko svećenstvo u IstriDr Stipan Trogrlić, Nesporazumi oko Zbora svećenika sv. Pavla za Istru, Glas koncila 14.srpnja 2021. (pristupljeno 17.listopada 2021.)
Kad je 31. srpnja 1945. u pazinskom franjevačkom samostanu osnovan je Zbor svećenika sv. Pavla za Istru, staleška organizacija istarskoga »slavenskoga« svećenstva, Porečki i pulski biskup Raffaele Radossi nikako nije bio zadovoljan pristupanjem svećenika njegove biskupije svećeničkoj staleškoj organizaciji jer je smatrao da su svećenici napravili shizmu i da je zbor sekta (dok je biskup Antonio Santin, nakon početnog odbijanja, prihvatio pravila ZboraIstrapedija, Zbor svećenika sv. Pavla za Istru (pristupljeno 17.listopada 2021.)), a kada su hrvatski svećenici 19. ožujka 1946. potpisali Spomenicu u kojoj traže da se »sva Istra i sva Julijska krajina priključe Jugoslaviji«, Radossi je 30. ožujka 1946. posebnom okružnicom pod prijetnjom suspenzije svojim svećenicima zabranio sudjelovanje u radu »Zbora«. 24. travnja 1946. poslao je novu Okružnicu »časnomu svećenstvu« iz koje se vidi da je bio u zabludi glede nacionalnih osjećaja svojih svećenika jer je izrazio sumnju da istarski svećenici traže sjedinjenje Istre s Hrvatskom u Jugoslaviji. Bio je uvjeren da je Spomenica napravljena i pod pritiskom vlasti uručena Savezničkoj komisiji 19. ožujka 1946. u kojoj traže sjedinjenje Istre s Hrvatskom. Nadalje, negira talijanizatorsku ulogu Crkve, barem što se tiče vremena otkako se on nalazi na čelu biskupije. To potkrepljuje tvrdnjama da: u Poreču u sjemeništu je od početka uvedeno poučavanje hrvatskoga jezika, u hrvatskim župama ne samo da nisu ukinute propovijedi na hrvatskom, nego su uvedene u još neke župe (Kaštelir, Funtana), a u Fuškulinu je umjesto talijanskoga svećenika Rampazza došao hrvatski Mirko Kolić, da je on (Radossi) osobno iz Trsta donio katekizam Ivana Pavića tiskan na hrvatskom i na kraju, da je pomogao u otvaranju sjemeništa u Pazinu i snosio troškove uzdržavanja 19 svojih sjemeništaraca iz sjemeništa iz Poreča poslanih u Pazin. Odlazak iz Istre i smrt Napustio je Istru zajedno s većinom talijanskog svećenstva 1947. Već u siječnju 1947. objavljeno je da su svećenici Talijani odlučili otići u (optirati za) Italiju, dok će biskup Radossi ostati sam u biskupiji. Tek kad je zajamčena sigurnost pastoralne službe za vjernike u Istri, koju je od saveznika tražio Vatikan, biskup Radossi će napustiti PuluCentar za povjesna istraživanja Rovinj-Rovigno (pristupljeno 18.listopada 2021.) predzadnjim putovanjem broda “Pola”."Avvenire" od 7.veljače 2015., Francesco Dal Mas: Giorno del ricordo (pristupljeno 18.listipada 2021.) Zamjenjuje ga Slovenac Mihael Toroš koji je imenovan administratorom Porečke i Pulske biskupije. Nadbiskup u Spoletu bio je od 7. srpnja 1948. do 23. lipnja 1967., kada je umirovljen. Sudionik je u svim sesijama Drugog vatikanskog sabora. Nakon umirovljenja imenovan je naslovnim biskupom Equilija i povukao se u samostan dei Frari (Frati Minori Conventuali, u dijalektu Frari) u Veneciji. Kasnije seli u svećenički dom za umirovljenike “Villa Maria” u Padovi, gdje umire 27. rujna 1972., nakon 62,8 godina svećeničke i 30,6 godina biskupske službe.[ Sprovod je predvodio budući nadbiskup Gorice, Crešanin Mons Antonio Vitale BommarcoL’Arena di Pola, N6, od 30.lipnja 2006.(pristupljeno 18.listopada 2021.) (izvorno mu prezime glasi: Bolmarčić). Sahranjen je na groblju Cimitero dell'Arcella u Padovi.Find a grave (pristupljeno 17.lipnja 2021.)
Izvori
Kategorija:Porečki i pulski biskupi Kategorija:Životopisi, Poreč Kategorija:Životopisi, Cres