Procjena je da jednak broj Hrvata živi u iseljeništvu kao i u domovini pa je Hrvatska tipična iseljenička zemlja. Glavni potisni čimbenici suvremenog iseljavanja iz Hrvatske jesu korupcija, pravna nesigurnost i nemoral političkih elita. Uz te postoje i povijesni strukturni razlozi iseljavanja.
Povijesni pregled Hrvatska se i prije recentnog vala iseljavanja ubrajala među europske zemlje s najizraženijim i najdugotrajnijim iseljavanjem, uzrokovanih brojnim povijesnim, političkim i ekonomskim okolnostima. Iseljavanje je od vremena do vremena imalo takve razmjere da se u pojedinim razdobljima više od jedne trećine hrvatskoga naroda nalazilo izvan granica svoje domovine.(Čizmić, Sopta i Šakić, 2005: 14)
Prema većini procjena hrvatska dijaspora u svijetu danas obuhvaća više od dva i pol milijuna ljudi, računajući pritom izravne iseljenike i njihove potomke za koje se pretpostavlja da su zadržali osjećaj povezanosti s Hrvatskom, što je s obzirom na veličinu njezina stanovništva, iznimno velik broj. Više od milijun Hrvata i potomaka živi u SAD-u i Kanadi. Oko 400 000 Hrvata ima u Južnoj Americi, a najviše u Argentini i Čileu. Dijaspora u Australiji obuhvaća oko 250 000, a na Novom Zelandu oko 40 000 pripadnika. U zapadnoj Europi najviše je Hrvata u Njemačkoj (oko 350 000), potom u Austriji (90 000), Švicarskoj (80 000), Italiji (60 000), Francuskoj (40 000) i Švedskoj (35 000). U svim razdobljima iseljivanja većina iseljenika nastojala je očuvati veze s domovinom, a jedan se manji dio vratio u Hrvatsku.
Prema procjenama danas u svijetu živi oko 7,6 milijuna Hrvata koji su zadržali obilježja hrvatskog identiteta i vrijednosti: 3,8 milijuna živi u Hrvatskoj, 400.000 u BiH, oko 250.000 u ostalim susjednim zemljama te oko 3,35 milijuna klasičnih iseljenika u drugim državama.
Dok su prva masovna iseljavanja bila posljedica turskih-osmanlijskih osvajanja, dotle je kasnije iseljavanje od 16. stoljeća nadalje bilo sve više uvjetovano političkim, ekonomskim i društvenim prilikama u kojima je hrvatski narod živio. Do sada napisana literatura o emigraciji Hrvata u pravilu navodi da je pravi egzodus hrvatskog naroda započeo potkraj 19. stoljeća i trajao sve do I. svjetskog rata, kada je iz hrvatskih krajeva iselilo gotovo pola milijuna Hrvata. Emigracija iz Hrvatske u europske i prekooceanske zemlje u tom razdoblju bila je vođena primarno ekonomskim motivima. Iz Hrvatske se iseljavanje nastavilo i između dva svjetska rata. Uz taj dio drugoga migracijskog vala, uz ekonomsku motiviranost, povezana je i politička motiviranost za iseljavanje, o čemu postoje brojni pisani tragovi u povijesnim, političkim i književnim tekstovima.
"Gastarbajterska" era iseljavanja Od 1950-ih iseljavanje se usmjerava prema europskim tržištima radne snage te klasično prekomorsko iseljavanje više ne dominira. Tada nastaje nova suvremena emigracija, kako su je običavali nazivati „gastarbajteri – radnici privremeno zaposleni u inozemstvu“. Masovniji odlazak na „privremeni rad u inozemstvo“ među prvima u Jugoslaviji je počeo u Hrvatskoj. Vanjske migracije iz Hrvatske bile su najbrojnije u tadašnjoj Jugoslaviji i jedne od najvećih u Europi, pa čak i u svijetu. Sve brojniji odlazak obitelji jasno je pokazivao da nije riječ o privremenom napuštanju zemlje nego o trajnom iseljavanju. Osnovno obilježje te emigracije jest da je bila ekonomska. Ti su se ljudi iseljavali legalno, često organizirano preko Zavoda za zapošljavanje ili pak u vlastitu aranžmanu. Čizmić, Sopta i Šakić pokazuju da je tu emigraciju obilježavala intimna težnja da njihov boravak u inozemstvu bude samo privremen, uvjetovan potrebom zarade. Prema popisu stanovništva iz 1971. iz Hrvatske je bilo 224 300 radnika privremeno zaposlenih u inozemstvu. Od toga je 28 500 bilo u prekomorskim zemljama. Prema većini postojećih procjena iz Hrvatske se u valu od 1880. do II. svjetskog rata iselilo oko pola milijuna ljudi. Većina iseljenih je bila podrijetlom iz Dalmacije, s otoka te iz gorske Hrvatske.
U isto vrijeme iz Bosne i Hercegovine se najviše iseljavalo Hrvata.
Suvremeno masovno iseljavanje iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine 60. i 70. godina 20. stoljeća je nedvojbeno bilo odraz neriješenih ekonomskih teškoća u kojima se našlo jugoslavensko samoupravno društvo. No, motivaciju za iseljavanjem svakako treba promatrati i kroz političke razloge, koje je kreirao jugoslavenski politički vrh.
Povećanje nezaposlenosti, loš životni standard i opća besperspektivnost, ali i politički razlozi bili su glavni potisni čimbenik iseljavanja iz Jugoslavije tijekom 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća. Najveću stopu za socijalističke Jugoslavije imalo je iseljavanje građana iz Hercegovine. Zbog velike potrebe za radnom snagom i zbog postojanja razgranatih migrantskih mreža (rodbinskih i inih veza), najveći dio iseljenika odlučio se za Saveznu Republiku Njemačku. Prilikom dolaska u SR Njemačku iseljenici se susreću s mnogobrojnim nedaćama i problemima prilagodb:
Životni uvjeti u kojima su živjeli na početku svoga dolaska mnogima su bili teži nego u zavičaju. Osnovni cilj većine bila je što veća i bolja zarada s ciljem da se vrate u rodni kraj ili Hrvatsku i izgrade kuću, kupe traktor te osiguraju što bolje uvjete svojoj djeci. Društveni život sastojao se većinom od nedjeljnoga odlaska na misu na hrvatskome jeziku i druženju nakon mise, često u hrvatskim katoličkim misijama. Iseljenici koji su svoju obitelj zasnovali u Njemačkoj i čija su djeca pohađala njemačke škole nisu rado pohađali jugoslavensku dopunsku školu dok su nastojali djecu učlaniti u hrvatska društva i učiti ih hrvatskoj kulturi i tradiciji. Istaknuta je uloga hrvatskih migrantskih mreža koje su imale ulogu poticajnoga čimbenika pri donošenju odluke o iseljavanju. Gastarbajteri su bili primarno ekonomski iseljenici iako su nekima od njih i politički razlozi bili važan motiv iseljavanja.
Iseljavanje tijekom Domovinskog rata Migracijski tokovi u hrvatskom narodu nastavljeni su i nakon 1981. godine, napose u vrijeme Domovinskoga rata, i neposredno poslije njega. Od početka 1990-ih oružana agresija na Republiku Hrvatsku, gospodarska kriza, nezaposlenost i bili su potisni činitelji za još jedan veliki hrvatski iseljenički val. Nema dvojbe da je rat bio snažan potisni čimbenik za iseljavanje, no Wertheimer-Baletić pokazuje i da nije bilo rata, zbog propadanja velikog broja tvornica s velikim brojem zaposlenih rasla je nezaposlenost što je bio jak potisni čimbenik za iseljavanje. Rat je pokrenuo masovne migracije Hrvata i drugih hrvatskih državljana, prema zapadnoeuropskim i prekooceanskim državama.
U isto vrijeme dogodilo se i veliko useljavanje u Hrvatsku iz Bosne i Hercegovine te masovno iseljavanje autohtonih Srba iz Hrvatske prema Srbiji i BiH. U 10 godina, od 1991. do 2001., u Hrvatsku je uselilo 232.966, od čega 189.039 osoba iz Bosne i Hercegovine. Akrap pokazuje da je u odnosu na prethodno iseljavanje, iseljavanje u 1990-ima ima znatno nepovoljnije demografske učinke jer je odnio velik broj mlađeg stanovništva, ali od znatno malo-brojnijeg naraštaja. Činjenično utemeljene procjene pokazuju da je od kraja II. svjetskog rata do popisa 1991. iz Hrvatske iselilo oko 450.000 ljudi u prekomorske i europske zemlje.
Suvremeno iseljavanje Nema sumnje da su i današnje migracije usmjerene ponajprije na Njemačku. Razlog tomu upravo su velikim dijelom razgranate hrvatske migrantske mreže iz prošlosti u Njemačkoj i tzv. tradicija iseljavanja Hrvata u Njemačku. Naime brojna naselja u Hrvatskoj i BiH imaju više osoba u Njemačkoj nego u matičnim zemljama. Obiteljska, rodbinska i druga posredništva pri iseljavanju imaju veliku ulogu u cijelom fenomenu.
Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju 2013. dolazi do pojačanog iseljavanja Hrvata u Njemačku (prvo veliko iseljavanje bilo je tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina 20 stoljeća, a drugo tijekom Domovinskog rata). Masovno iseljavanje počinje 1. srpnja 2015., kada Njemačka otvara svoje tržište rada za radnike s hrvatskom putovnicom. Naime slobodan protok radnika za neke zemlje ne počinje s datumom pristupanja članice Europskoj uniji. Svaka stara članica EU-a ima pravo uvesti restrikcije za zapošljavanje radnika novim članicama do maksimalnih sedam godina. Njemačka je to ograničenje ukinula u srpnju 2015. Pravo na rad u drugoj državi članici EU-a moglo se ograničiti prijelaznim mjerama najdulje do 30. lipnja 2020. Najdulje su prijelazne mjere prema Hrvatskoj zadržale Austrija, Slovenija, Velika Britanija, Malta i Nizozemska.
Iako su mnogi predviđali umjeren utjecaj, pokazalo se da je ulazak u Europsku uniju bio značajni moment koji je uklanjanjem barijera mobilnosti stvorio nove perspektive i alternativu i uvelike pospješio odlazak hrvatskog stanovništva u potrazi za boljim životom. Od ulaska u EU vidimo da se iseljavanje svake godine intenziviralo, a da od 2015., 2016. i 2017. naročito raste.
Točni broj iseljenih iz Hrvatske nije problematično dati samo u promatranom razdoblju. Veliki problem s procjenama migracija kontinuirano se isticao u različitim razdobljima. Nakon što bi došlo do jačeg iseljavanja, uglavnom su se nizale različite procjene broja iseljenih, koje su u pravilu bile nepouzdane. Akrapa, Strmota i Ivanda (2017) navode da su jedinu sveobuhvatnu raščlambu iseljavanja iz Hrvatske u prethodnim migracijskim etapama u svim glavnim aspektima do danas dali samo Rogić i Čizmić (2011).
Procjene broja iseljenih iz Hrvatske tijekom najnovijeg iseljavanja iz zemlje temeljimo na podacima Državnoga zavoda za statistiku Republike Hrvatske i Njemačkoga saveznog ureda za statistiku (Destatis). Pritom valja imati u vidu da nije zanemariv broj hrvatskih iseljenika koje ni hrvatska ni njemačka službena statistika nisu registrirale. Takav je pristup ujedno i najveće ograničenje istraživanja migracija, naročito s obzirom na to da prema zakonu osobe koje napuste zemlju moraju o tome obavijestiti Ministarstvo unutarnjih poslova, no budući da se prekršajna odredba u praksi ne provodi, velika većina građana to ne čini. Stoga dolazi do disproporcije stvarnoga stanja iseljenih i hrvatske službene statistike. No svakako je potrebno biti oprezan i u interpretaciji njemačkih demografskih statistika jer je riječ o registru stanovništva prema državljanstvu, pa je nemoguće razdvojiti Hrvate iz Hrvatske od Hrvata iz Bosne i Hercegovine kao vrlo velikoga izvorišta hrvatskih iseljenika, a usto se novorođena djeca automatski smatraju državljanima Njemačke.
Pred ulazak Hrvatske u EU broj Hrvata u Njemačkoj iznosio je uključujući i one s hrvatskim porijeklom oko 367.000. Njemački podaci navode 240.543 uoči ulaska u EU (Destatis, 2015). Prema podacima hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj za 2001. godinu, Hrvata je u Njemačkoj bilo 308.337, dok se podaci njemačkih (nad)biskupija neznatno razlikuju. Taj broj obuhvaća sve one koji se izjašnjavaju Hrvatima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih dijelova bivše SFRJ.
Polegubić (2015: 284) na osnovi podataka župnih knjiga hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj smatra da je u Njemačkoj do 2001. moglo biti između 350.000 i 400.000 Hrvata, unatoč njemačkim statistikama, koje navode oko 220.000. Jer poznato je također da priličan broj Hrvata u Njemačkoj radi »na crno«, a oni se ne vode ni u kakvim statistikama. Pretpostavlja se da je takvih od pedeset do sto tisuća. U statistikama se ne vode ni oni koji imaju dvojno, njemačko ili neko drugo državljanstvo. Problem vođenja statistike također je u tome što od 2000. sva djeca koja se rode u Njemačkoj automatski dobivaju njemačko državljanstvo, a poslije se vode u statistikama njemačkih katoličkih župa i zajednica.