mini|desno|300px|Jugoslavenski odbor, Pariz, 1916. gornji red slijeva: Niko Županič, Ćiro Kamenarović, dr. Milan Srškić, dr. Nikola Stojanović, dr. Franko Potočnjak, Jovo Banjanin, Fran Supilo, Dušan Vasiljević; donji red slijeva: dr. Julije Gazzari, prof. Pavle Popović, dr. Ivo de Giulli, dr. Bogumil Vošnjak, dr. Ante Trumbić, dr. Hinko Hinković, Ivan Meštrović, dr. Josip JedlovskiOpća i nacionalna enciklopedija - Jugoslavenski odborArchive.org Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914-1919. Sabrao ih Ferdo Šišić. str. 84-85 (pdf, 20 MB!) Jugoslavenski odbor je bilo političko tijelo hrvatskih, slovenskih i srpskih političara i emigranata iz Austro-Ugarske koje je tijekom I. svjetskoga rata djelovalo na državnom ujedinjenju austrougarskih južnoslavenskih zemalja sa Srbijom i Crnom Gorom. Političko djelovanje započeli su hrvatski emigranti (Frano Supilo, Ante Trumbić, Ivan Meštrović i dr.), koji u rujnu 1914. prosvjeduju kod sila Antante zbog nauma o predaji Istre i Dalmacije Italiji, čemu suprotstavljaju ideju državnoga ujedinjenja južnoslavenskih zemalja.
Nakon sarajevskog umorstva, po prethodnom dogovoru, nekoliko je istaknutih Hrvata sljedbenika "novog kursa" narodnog jedinstva Hrvata i Srba, prebjeglo u susjedne zemlje. U jeseni 1914. godine našli su se u Rimu novinar Frano Supilo, odvjetnici Ante Trumbić, Hinko Hinković i Frano Potočnjak te kipar Ivan Meštrović. Iako nisu imali ovlaštenje od svog hrvatskog naroda, oni se dogovore da će osnovati odbor, koji će u duhu narodnog jedinstva i pod jugoslavenskim imenom raditi za oslobođenje južnih Slavena ispod Austro-Ugarske i za njihovo ujedinjenje sa Srbijom u zajedničku državu Jugoslaviju. O svojim namjerama su obavijestili Nikolu Pašića, predsjednika srpske vlade u Nišu. Njemu je vijest bila ugodna, jer će time saveznici saznati da i Hrvati traže ujedinjenje sa Srbijom. Međutim, Pašić je savjetovao, da se ne zovu "jugoslavenski" nego "hrvatski" odbor, te da se ne nezivlju "Jugoslavenima" nego "Srbo-Hrvatima", poimence da buduću državu ne zovu "Jugoslavija" nego "Proširena ili Velika Srbija". 7. studenoga 1914.godine stigli su u Rim vođe mostarskih Srba Nikola Stojanović i Dušan Vasiljević s beogradskim profesorom Pavlom Popovićem. Prvu dvojicu je rimski odbor primio u svoj jugoslavenski krug, kao predstavnike prečanskih Srba. Ovima su se priključili u veljači 1915. godine Jovo Benjanin iz Like i sarajevski odvjetnik Milan Srškić.
Srpsku državnu misao i Veliku Srbiju naglasila je i srpska Narodna skupština u Nišu, 7. prosinca 1914.godine i regent Aleksandar u proglasu vojsci 28 istog mjeseca. Rimski odbornici su sa žaljenjem shvatili da službena Srbija s Pašićem na čelu ne prihvaća narodno jedinstvo Srba i Hrvata, ni zajedničku državu s punom jednakosti, nego da ima u vidu samo srpski narod i srpsku državnu misao. Odlučili su ipak nastaviti s radom, nadajući se da će Srbi kao seljački demokratski narod njihovim nastojanjem prihvatiti misao zajedničke, demokratske i ravnopravne države, u kojoj će Srbi, Hrvati i Slovenci biti ravnopravni, s mogućnosti, da zadrže i razvijaju svoje stvarne posebnosti: plemenske, kulture i vjerske.
Frano Supilo se 26. siječnja 1915. zabrinut zaputio preko Niša u Petrograd, gdje je početkom ožujka vještim nastupom saznao da će saveznici uistinu Italiji dati južne slovenske zemlje, Istru, cijelo Hrvatsko primorje i Dalmaciju do rijeke Krke s otocima a da Hrvatska ostane samostalna i s izlazom na more u Rijeci. Kada je Pašić preko svog predstavnika u Petrogradu saznao za Supilovo otkriće, 9. travnja je poslao u Rusiju učenjake Lj. Stojanovića i A. Belića, s predstavkom u kojoj je tražio da se Srbiji za Dalmaciju, koju neće dobiti dade naknada opet u hrvatskim zemljama, i to Lika, Krbava i Slavonija. Dok se Supilo razočaran vraćao na zapad, saveznici su 26.travnja 1915. potpisali Londonski pakt s navedenim ustupcima Italiji, a sljedeći dan su Trumbić i drugi članovi odbora napustili Rim.
Odbor je službeno osnovan 30. svibnja 1915. u Parizu s Antom Trumbićem kao predsjednikom, te sjedištem u Londonu i uredima u Parizu, Ženevi, Petrogradu i Washingtonu. Jugoslavenski odbor razvio je snažnu promidžbenu djelatnost za ujedinjenje koje je uključivalo rušenje Austro-Ugarske i obranu istočnojadranske obale od talijanskih presezanja. Ujedinjenju se snažno protivila Italija, dok je srpska vlada na čelu s Nikolom Pašićem imala prema Odboru dvoznačan odnos, nastojeći njegovo djelovanje iskoristiti u pravcu ostvarenja ideje "prisajedinjenja" austrougarskih južnoslavenskih zemalja Srbiji, uz prepuštanje dijela jadranske obale Italiji.Zbog neravnopravnog položaja Jugoslavenskoga odbora spram srpske vlade, iz Odbora u lipnju 1916. istupa Frano Supilo, a proglašena Krfska deklaracija izaziva nezadovoljstvo velikog dijela hrvatskog iseljeništva jer prejudicira način ujedinjenja. Jugoslavenski odbor nije pred Antantom uspio izboriti legitimitet predstavničkog tijela savezničkog naroda, čemu je najviše pridonijelo protivljenje Italije i Srbije, koja je težila toj funkciji kako bi ujedinjenje mogla provesti u skladu s centralističkim ciljevima srpske politike. Hrvatski članovi Jugoslavenskog odbora su bili uglavnom masoni.
Tek nakon sloma Austro-Ugarske i uspostave Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Narodnim vijećem u Zagrebu, srpska je vlada pristala na potpisivanje Ženevske deklaracije (1918.), koja je trebala jamčiti ujedinjenje na ravnopravnoj osnovi. Srpska vlada uskoro je izigrala načela sporazuma s Narodnim vijećem i Jugoslavenskim odborom, koji nije imao dovoljnu političku snagu da se u konačnici suprotstavi talijanskoj okupaciji velikog dijela hrvatske obale, niti da utječe na provođenje ujedinjenja 1. prosinca 1918. Službeno je Jugoslavenski odbor prestao postojati u ožujku 1919.
Hrvatsko južnoslavenstvo mini|120px|lijevo|Svjetski rat i Hrvati
Pred strahom od dinamičnoga njemačkog imperijalizma, hrvatstvo od posljednjih desetljeća 19. stoljeća sumnja u vlastitu otpornu snagu te se sve više okreće južnoslavenskom okružju kao budućoj zajednici koja bi mu mogla osigurati opstanak i slobodan razvoj. Na toj osnovi osobito od početka stoljeća među intelektualnom elitom snažno se razvija jugoslavenska nacionalna ideologija u čijoj je osnovi stajalište da su južni Slaveni jedan narod, koji treba živjeti u zajedničkoj državi. Prema Prvome svjetskom ratu, razmjerno strahu od "dranga", ta se ideologija nezaustavljivo širi, tako da izvan takva pristupa rješenju hrvatskoga nacionalnog pitanja ostaje tek uski krug relevantnih pojedinaca (Ivo Pilar npr.) i skupina ("frankovci").Hrvatska revija 2, 2004. - Ljubomir Antić: Prvi svjetski rat i Hrvati
Politički odgoj i iskustvo današnjeg naraštaja izvorište unitarizma stavlja izvan Hrvatske a Hrvate vidi isključivo kao njegovu žrtvu. Stoga postavljanje stvari drukčije, kod povjesničara koji nije sklon "revizionizmu" pod svaku cijenu, stvara određenu nelagodu. Nju je najjednostavnije odagnati navođenjem mišljenja nekog od protivnika političkog nazora o kome je riječ. Za to je najpogodniji spomenuti Ivo Pilar, zasigurno najdosljedniji negator južnoslavenstva i državnog povezivanja na slavenskom jugu. Pod pseudonimom Dr. Juričić on u knjizi Svjetski rat i Hrvati (Zagreb, 1915.) piše:
Hrvatsko južnoslavenstvo nije bilo samo sebi svrha. Ono je kao konstrukt straha i drugih psiholoških čimbenika bilo podloga za Jugoslaviju, koja će formalno i nastati na osnovi, pred kraj rata snažno afirmiranog, prirodnog, odnosno etničkog prava (W. Wilson, V. I. Lenjin) a na temelju pogrešne pretpostavke da su južni Slaveni jedan narod ili da u zajedničkoj državi to mogu postati.Jedan od ideologa takva južoslavenstva bio je Milan Marjanović. Svoje teze obrazložio je u brošuri Narod koji nastaje (Rijeka, 1913).Baveći se istim problemom, Miroslav Krleža će zapisati: "Narodno jedinstvo javlja se kao iluzionističko pojačavanje koeficijenta sigurnosti, ono se pretvara u jedan kvantitativni pojam na crti mnogobrojnih tradicija ilirskih, jugoslavjanskih, četrdesetosmaških. Magnet srpskog državnog stroja otvara romantične pijemonteške perspektive novih političkih izgleda na Balkanu, a od panike pred svojom vlastitom političkom (hrvatskom) ništavnošću srpska se Država, iz austrijske perspektive, pričinja u glavama toplim domaćim krovom".
Okupacija Srbije
Kraljevina Srbija je tek nakon četiri mjeseca uspješnog ratovanja, 4. prosinca 1914., objavila svoj glavni ratni cilj u tzv. Niškoj deklaraciji u kojoj je se kaže da se ona bori za "oslobođenje i ujedinjenje sve naše neoslobođene braće Srba, Hrvata i Slovenaca". Međutim, nije rečeno hoće li to oslobođenje biti isto onakvo kakvo se dogodilo Makedoncima dvije godine prije. U svakom slučaju, vlada Srbije je sebe odredila kao jedinog aktera za rješenje tzv. jugoslavenskog pitanja. Potkraj 1915. i početkom 1916. udružene snage Centralnih sila, Njemačke, Austro-Ugarske i Bugarske, slomile su otpor Srbije i Crne Gore i uspostavile okupacijski režim. Ostaci vojske su preko Albanije prebačeni na solunsko bojište, a vlada Srbije smještena je na grčkom otoku Krfu.
Osnivanje Odbora
Hrvatski politički emigranti u Italiji, Ante Trumbić, Frano Supilo, Ivan Meštrović i drugi, nakon tajnoga Londonskog ugovora kojim je Antanta obećala ustupiti južnoslavenska područja Italiji (26. travnja 1915.), započeli su političku akciju ustrojavanja čvršćega predstavništva svih južnoslavenskih naroda Austro-Ugarske. Dana 22. studenog 1914. postigli su s predstavnicima srpskih političkih emigranata iz Bosne i Hercegovine sporazum o osnivanju Jugoslavenskog odbora. Konačno konstituiranje Odbora izvršeno je u Parizu 30. svibnja 1915., kada su se Odboru priključili slovenski političari koji su uspjeli izaći iz Austro-Ugarske. Za predsjednika Odbora bio je izabran Ante Trumbić, a članovi su bili Frano Supilo, Ivan Meštrović, Hinko Hinković, Franko Potočnjak, Milan Marjanović, Nikola Stojanović, Dušan Vasiljević, Niko Županič, Gustav Gregorin, Bogumil Vošnjak i drugi. Sjedište Odbora bio je London, a njegovi su uredi osnovani u Parizu, Ženevi, Petrogradu i Washingtonu. Jugoslavenski se odbor proglasio legitimnim predstavnikom južnih Slavena iz Habsburške Monarhije, koji su si samovlasno odredili misiju da se sa Srbijom bore za stvaranje južnoslavenske države na razvalinama Austro-Ugarske.Hrvatska enciklopedija (LZMK) Jugoslavenski odbor
Djelovanje Odbora
Svojim formiranjem i strastvenim političkim djelovanjem, Jugoslavenski odbor se uz Srbiju nametnuo kao drugi činitelj rješavanja raspleta jugoslavenskog pitanja. Monopolni položaj Srbije bio je time ugrožen. Naravno, uz ta dva središta postojalo je i političko središte u Zagrebu, koje se nadalo da će uz Hrvatsku vezivati Sloveniju, Istru i Bosnu i Hercegovinu, kao državu članicu zajednice pod habsburškom krunom. Jugoslavenski odbor je imao vezu s oba središta, Krfom i Zagrebom, koji, međutim, nisu međusobno komunicirali. Pokretačka snaga rada Jugoslavenskog odbora bio je Frano Supilo. Supilo je tijekom 1915. i 1916. uspio impresionirati ne samo istaknute intelektualce već i ministre u vladama Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Rusije i Italije. Ukrštavao je "koplja" i s Nikolom Pašićem, predsjednikom vlade Kraljevine Srbije. Iz svih tih kontakata Supilo je saznao da Srbija uz pomoć saveznika sprema Hrvatima i Slovencima veliko zlo. On je, naime, otkrio Londonski tajni ugovor i saznao o podjeli Dalmacije i aneksiji dijela hrvatskih i slovenskih zemalja Italiji i Srbiji. Zato je Supilo sve do smrti vodio žestoku kampanju da se ponište ugovori o aneksijama. Međutim, njegova je intimna drama nastala kada je otkrio da Pašićeva vlada želi Veliku Srbiju u kojoj bi se utrnula državnost i autonomnost svih ostalih južnoslavenskih naroda.
Supilov memorandum mini|120px|Frano Supilo