Izgovor riječi

Riječi se izgovaraju onako kako su napisane (popularno rečeno: "jedno slovo – jedan glas").

Naglasak pada uvijek na predzadnji slog. Primjerice te-le-FO-no, ra-DI-o, es-pe-RAN-to. Oprez: kombinacije s "ŭ" su jedan slog: an-KO-raŭ (nije an-ko-RA-ŭ). Treba se čuvati i utjecaja navike: Kro-a-TI-o, Sla-vo-NI-o (a ne Kro-A-tio, sla-VO-nio). Naglasak je uvijek silazni. Što se tiče njegove duljine, tu se namjerno nisu propisivala pravila, nego je živi govor esperantskih susreta ustalio jedan izgovor. Ionako to ne utječe na značenje riječi, pa ni ne stvara nesporazume.

Iako je glavni naglasak na predzadnjem slogu, nekad nije svejedno kako se izgovaraju i neki drugi slogovi. To je onda, kada je riječ složenica od dvije riječi. Primjerice LABORTABLO=radni stol je sastavljen od LABORO=rad i TABLO=stol. Naglasci u tim riječima su, naravno, la-BO-ro i TA-blo. Kad bi bila riječ LABORO apostrofirana (LABOR'), ipak bi svoj naglasak sačuvala kao da je cijela (la-BOR'). Složenicu izgovaramo tako da se ipak pomalo osjeti da je ona iz dva dijela, pa onda i onaj prvi sačuva mali naglasak na SVOM predzadnjem slogu. Dakle: la-BOR-TA-blo, a ne: LA-bor-TA-blo, niti la-bor-TA-blo. Ovo se na tečajevima rijetko spominje, pa to ljudi usvoje nesvjesno ili griješe.

Član

U esperantu postoji određeni član: LA, koji se ne mijenja. Odnosi se na neku imenicu, a znači da ona nije bilo koja, nego poznata (jer je ranije spomenuta ili je jedina postojeća ili se, premda nije spomenuta, točno zna na koji se primjerak misli jer je tu u blizini ili nečim vezan za predmet razgovora). Ne ide uz imena ljudi, država i gradova. Obvezan je u datumu (la 13-a de oktobro), a zabranjen u kombinaciji s imenicom i posvojnom zamjenicom (ne: la mia domo). Potreban je kad izostavljamo poznatu imenicu (Mia domo estas granda. Kaj la via?). U poeziji se može apostrofirati, pa glasi: L'. Budući da u hrvatskom jeziku nema člana, Hrvatima je ovo najteži dio gramatike...

Imenice, množina, akuzativ

Sve imenice u osnovnom obliku završavaju slovom "O". U množini dobivaju nastavak "J" (pa završavaju na "OJ"). Jedini padež u esperantu je akuzativ (u hrvatskom 4. padež, a odgovara na pitanje "koga ili što"). Glavna mu je uloga razlikovanje subjekta (koji radnju vrši) od objekta (nad kim se radnja vrši). objekt je u akuzativu. Nastavak za akuzativ je "N". (Dakle, jednina "ON", množina "OJN".) Primjerice HOMO (čovjek), HOMON (čovjeka), HOMOJ (ljudi), HOMOJN (ljude). Vidim čovjeka = MI VIDAS HOMON (a ne: mi vidas homo).

U ovoj ulozi (izravni objekt neke radnje), pojava akuzativa praktično se podudara u esperantu i u hrvatskom jeziku. Bez akuzativa se u rečenici: LI AMAS ŜI ne bi znalo tko koga voli (on nju, ili ona njega), osim ako bi se propisao red riječi, da se vršilac radnje spominje prvi, a objekt radnje drugi. Autor esperanta se zbog izražajnosti jezika nije htio ovime ograničiti. Upravo u akuzativu početnici najviše griješe. U esperantskom svijetu taj je akuzativ predmet mnogih šala, pjesmica, igara riječima itd. Gotovo da je dio folklora.

Osobna imena mogu ostati u izvornom obliku (Paris, Wien, Petar, John). Ponekad češće korištena imena dobiju i čisto esperantsku formu (Parizo, Vieno, Petro, Johano). Kod imenica u poeziji smije se apostrofirati nastavak "O", ali ne i akuzativ "ON".

Ostali padeži

U hrvatskom postoje još neki padeži. Svi oni se u esperantu izražavaju s pomoću raznih prijedloga (a sama imenica ostaje u osnovnom padežu). Primjerice dativ se izražava prijedlogom "al" (k, prema), genitiv s "de" (od). AL HOMO (čovjeku), DE HOMO (od čovjeka), KUN HOMO (a čovjekom), PRI HOMO (o čovjeku). Stoga možemo reći da, osim akuzativa, padeži u esperantu ne postoje, a spominjemo ih samo radi usporedbe s hrvatskim jezikom.

Glagoli, glagolska vremena

Glagoli u osnovnom obliku (infinitivu) završavaju na "I". Baš kao i u hrvatskom.

U sadašnjem vremenu (prezentu) umjesto "I" imaju nastavak "AS", i to u svim licima jednine i množine. U prošlom vremenu (jednom jedinom) imaju nastavak "IS", a u budućem vremenu "OS".

Nema nepravilnih glagola, niti iznimaka.

Kako se ne razlikuju glagoli po licima, neophodno je navesti uz glagol i imenicu ili zamjenicu koja vrši radnju.

Primjer: LABORI (raditi) MI LABORAS (ja radim) MI LABORIS (radio sam) MI LABOROS (radit ću) VI LABORAS (ti radiš) LI LABORIS (on je radio) NI LABOROS (radit ćemo)

Primijetimo da se buduće ili prošlo vrijeme izražavajus pomoću jedne riječi, a ne dvije kao u hrvatskom. Tj. "Ja sam radio" se ne kaže "Mi estas laboris", nego samo "Mi laboris". Osim toga, uočimo da se sva tri vremena razlikuju tek po jednom slovu.

Ovo je dovoljno za osnovno sporazumijevanje. Složenija vremena i odnosi glagola se izražavaju sistemom participa (detalji u nastavku).

Glagolski načini (zapovjedni, pogodbeni), pitanja

Imperativ (zapovjedni oblik glagola) izražen je nastavkom "U". Kondicional (pogodbeni oblik) ima nastavak "US". Negacija se postižes pomoću riječi NE ispred glagola. Upitni oblici se tvore dodavanjem upitne riječi: ĈU (DA LI, JE LI).

U esperantu ne smiju biti 2 negacije u istoj rečenici, kao u hrvatskom (jer da jesu, onda bi se poništavale).

Primjerice VI LABORAS (ti radiš) VI NE LABORAS (ti ne radiš) ĈU VI LABORAS? (radiš li?) LABORU! (radi!) MI LABORUS (radio bih) VI LABORUS (ti bi radio), NI LABORU! (radimo!) ĈU VI PAROLAS ESPERANTON? (Govoriš li esperanto? - s primjerom akuzativa)

Primijetimo da je u drugim jezicima cjelovit pregled jednog glagola vrlo obiman. Puno je i iznimaka, pa ni nakon više godina niste sasvim sigurni u nekim glagolima. A u esperantu je dovoljno reći primjerice LABORI=raditi i već znate sva njegova vremena i sve oblike. I tako za svaki postojeći glagol, a naučivši u svega nekoliko minuta nastavke -AS, -IS, -OS, -I, -US, -U te riječi ĈU i NE. To je jedan od razloga što je esperanto lagan, lakši od bilo kojeg drugog jezika.

Upitne rečenice idu po ovoj shemi: ĈU + subjekt + GLAGOL. Dakle, "Radiš li?" kao i "Radiš li ti?" kaže se: "ĈU VI LABORAS?", a nikako ne " ĈU laboras?" ili "Laboras vi?", kao što početnici rade.

Pitanje se može postavljati i bez riječi "ĈU". Ali to treba raditi vrlo rijetko, samo iznimno, i to u cilju brzine i kratkoće razgovora. Onda bi se reklo "Vi laboras?", s upitnikom u tekstu, odnosno s upitnom intonacijom u govoru. Od početnika treba ipak zahtijevati isključivo pitanja s "ĈU".

Pridjevi, komparacija

Pridjevi u osnovnom padežu završavaju na "A", a poput imenica dobivaju iste nastavke za akuzativ i za množinu. Ako je pridjev vezan uz neku imenicu, slaže se s njom po padežu i broju. Esperanto nema posebnih rodova (muški, ženski), pa pridjev primjerice BELA prevodimo s LIJEP ili LIJEPA, prema potrebi.

BONA HOMO (dobar čovjek) BONAJ HOMOJ (dobri ljudi) BONAN HOMON (dobrog čovjeka) BONAJN HOMOJN (dobre ljude).

Komparacija se vrši dodavanjem posebnih riječi ispred pridjeva: BONA (dobar) PLI BONA (bolji) LA PLEJ BONA (najbolji). Ne postoje baš nikakva odstupanja od ovog kratkog pravila. Kaže se: PLI BONA OL (bolji od...) LA PLEJ BONA EL (najbolji od).

Osobne zamjenice, posvojne, povratna i neodređena

Osobne zamjenice su:

MI (ja) VI (ti) LI (on) ŜI (ona) ĜI (ono,to) NI (mi) VI (vi) ILI (oni,one...).

Ovdje se "ĜI" odnosi na sve što nije živo (stvari, pojave) i na živa bića (primjerice životinje) kada nije bitan spol. Koristi se "ĜI", čak i ako u hrvatskom ta imenica ima muški ili ženski rod (pa se tada "ĜI" mora prevoditi i kao "ON" ili "ONA").

Uočimo da se hrvatske zamjenice "ti" i "vi" kažu jednako. To olakšava situaciju kad treba nekoga osloviti, a u slučaju (rijetkom) kada treba razlučiti govorite li jednoj osobi ili većem broju, pomognu dodatne riječi ("vas tri", "vi svi"...itd.).

Zamjenice mogu primati akuzativni nastavak (MIN=mene, ILIN=njih). Dativ s prijedlogom "AL" (AL MI=meni, AL ŜI=njoj).

Posvojne zamjenice (moj, tvoj, njegov...) tvore se iz ličnih nastavkom "A". Po tom nastavku i padežima, one se ponašaju kao pridjevi. (MIA=moj,moja, VIA=tvoj, ŜIA=njezin, MIAN=mojega, AL VIA=tvome, MIAJ=moji, VIAJ=tvoji, ŜIAN=njezinog, ŜIAJN=njezine... )

Povratna zamjenica (hrv. SEBE ili SE) na esperantu glasi "SI" (sebe=SIN sebi=AL SI). Ona nikad nije subjekt u rečenici. Oprez: JA VIDIM SEBE=Mi vidas min (a ne: "sin"). Slično je u 2. licu ("Vi vidas vin"). Tek u 3. licu je razlika: ON VIDI SEBE=Li vidas sin. ON VIDI NJEGA (nekog drugog)=Li vidas lin.

Neodređena zamjenica glasi ONI. (ONI DIRAS=govori se, netko govori, ONI NE RAJTAS=ne smije se, ĈU ONI POVAS?=može li se?).

U starijim esperantskim tekstovima ćete možda naći da se zamjenica "TI" na esperantu može kazati i "CI". Danas se koristi samo "VI".

Upitne, pokazne i druge zamjenice se najbolje razumiju, ako ih vidite zapisane u tzv. tablicu korelativa (vidi kasnije).

Brojevi, glavni i redni

Glavni brojevi su sljedeći: UNU=1 DU=2 TRI=3 KVAR=4 KVIN=5 SES=6 SEP=7 OK=8 NAŬ=9 DEK=10. Za kombiniranje nam trebaju i CENT=100 MIL=1000. Kombiniranje se sastoji od običnog nabrajanja: 11=DEK UNU, 34=TRIDEK KVAR, 120=CENT DUDEK, 5678=KVINMIL SESCENT SEPDEK OK. Uočite da se "jedan" uvijek kaže "unu" (a ne "una", "uno" i slično).

Glavni brojevi nisu promjenljivi, tj. nemaju množinu, niti akuzativ. (Ja vidim jednog čovjeka = "Mi vidas unu homon", a ne "Mi vidas unun homon"). Redni brojevi dobiju se iz glavnih nastavkom "A" i ponašaju se kao pridjevi. (UNUA=prvi, TRIA=treći, DEKA=deseti, UNUAN=prvog, DUAN=drugog).

Za veće brojeve koriste se MILIONO i MILIARDO koji se ponašaju kao imenice, pa mogu dobiti nastavak za množinu ili akuzativ. (Tri milionoj tricent mil ducent tridek kvin = 3.300.235).

Razlomci: sufiks "ON" (duono=polovina, triono=trećina) Višekratnici: sufiks "OBL" (triobla=trostruk, trioble=trostruko, duoble=dvostruko). Zajedništvo: "OP" (duope=udvoje, triopo=trojac).

Operacije: 2+2=4 (du plus du estas kvar, ili du kaj du estas kvar), 3-1 (tri minus unu), 2,3 (du komo tri), 2/3 (du trionoj), 2 x 4 (du oble kvar, ili du foje kvar), 15:5 (dek kvin dividite per kvin).

Prilozi načina

Prilozi načina imaju nastavak "E" (a slični pridjevi imaju nastavak "A"). Dok pridjev opisuje imenicu, prilog opisuje glagol.

pridjev BONA=dobar (kakav? dobar.) prilog BONE=dobro (kako? dobro.) pridjev RAPIDA=brz (kakav? brz. ) prilog RAPIDE=brzo (kako? brzo.)

Oni se mogu komparirati: PLI RAPIDE (brže), PLEJ RAPIDE (najbrže).

Spomenuo bih jednu tipičnu hrvatsku grešku. Kad treba reći "To je dobro", nama zapravo zamjenica "to" predstavlja subjekt, a riječ "dobro" je pridjev, koji opisuje kakav je taj subjekt. Isto kao da smo rekli "To je plavo", ili "To je zeleno". Na nesreću, riječ "to" je srednjeg roda, a u hrvatskom se pridjev srednjeg roda podudara s prilogom načina. Zato bi umjesto "Tio estas bona" mnogi Hrvati rekli "Tio estas bone", i još bi se bunili da tu nema nikakve greške...

Ima više primjera gdje početnici nisu sigurni trebaju li koristiti prilog ili pridjev. Na te primjere dajem točan odgovor: "Tio estas bona", "Tio estas bone farita", "Estas bone, ke vi venis". "Dijete je dobro" se kaže "La infano estas bona". "Ja sam dobro" ne kaže se "Mi estas bone", nego "Mi fartas bone".

Prijedlozi

O prijedlozima nema posebnih pravila, najčešći su:

AL= k,prema (ili za tvorbu dativa, kada se sam ne prevodi). DE= od (ili za tvorbu genitiva, kad se sam ne prevodi). EN=u EL=iz SUR=na SUPER=iznad SUB=ispod KUN= s, sa (društvo...) PER=s, sa (sredstvo) SEN=bez ANTAŬ=prije, ispred POST=poslije, iza MALANTAŬ=iza KONTRAŬ=protiv POR=za KROM=osim PRO=zbog PRI=o, glede DUM=za vrijeme

Primijetimo da se prijedlog "AL" može prevoditi sa "k" ili "prema", ali ima i situacija kad se on sam ne prevodi, nego se prevodi samo pripadna imenica i to dativom. Dativ (3. u hrvatskom, pitanje: "komu / čemu") i jest padež koji ukazuje na smjer neke radnje, tj. ne "tko trpi radnju", nego "u čijem smjeru se ona odvija".

MI IRAS AL LA ĈAMBRO. Idem prema sobi. MI PAROLAS AL VI. Govorim tebi. (A ne: Govorim prema tebi.)