Europski parlament (EP) jedno je od tri zakonodavna ogranka Europske unije i jedna od njezinih sedam institucija. Zajedno s Vijećem Europske unije usvaja europsko zakonodavstvo, obično na prijedlog Europske komisije. Za Europski parlament bira se 720 zastupnika. Predstavlja drugo po veličini demokratsko biračko tijelo na svijetu (nakon indijskog parlamenta) i najveće je transnacionalno demokratsko biračko tijelo na svijetu (375 milijuna birača s pravom glasa u 2009.).
Od 1979. građani Europske unije svakih pet godina općim glasanjem biraju članove Parlamenta. Odaziv birača na parlamentarnim izborima postupno se smanjivao 1979. do posljednjih izbora 2019. godine, od kada se odaziv povećao za 8 postotnih bodova i prvi put od 1994. godine popeo iznad 50%. U svim državama članicama pravo glasa za izbor zastupnika u EP stječe se s navršenih 18 godina, osim na Malti i u Austriji gdje se pravo stječe sa 16 godina i u Grčkoj sa 17.
Iako Europski parlament predstavlja zakonodavnu vlast, on kao ni Vijeće Europske unije, formalno nema pravo predlagati zakone kao što to ima većina nacionalnih parlamenata država članica. Predlaganje zakona je prerogativ Europske komisije, a EP potvrđuje ili odbija zakonske prijedloge. Parlament je "prva institucija" Europske unije, prva se spominje u njezinim ugovorima i ima ceremonijalnu prednost pred ostalim institucijama EU-a. Dijeli jednake zakonodavne i proračunske ovlasti s Vijećem, osim o nekoliko pitanja u kojima se primjenjuju posebni zakonodavni postupci i ima jednaku kontrolu nad proračunom EU-a. Europska komisija služi kao izvršna grana EU-a i odgovorna je Parlamentu. Konkretno, Parlament može odlučiti hoće li odobriti kandidata Europskog vijeća za predsjednika Komisije i povjeren mu je zadatak odobravanja (ili odbijanja) imenovanja Komisije u cjelini. Tijekom njezinog mandata može prisiliti Komisiju da podnese ostavku usvajanjem prijedloga za izricanje nepovjerenja.
Predsjednica Europskog parlamenta je Roberta Metsola, izabrana u siječnju 2022. nakon iznenadne smrti prethodnog predsjednika Davida Sassolija. Pet najvećih skupina u Parlamentu jesu skupina Europske pučke stranke (EPP), Progresivni savez socijalista i demokrata (S&D), Renew Europe (prije ALDE), Zeleni/Europska slobodna alijansa (Zeleni - EFA) i skupina Identiteta i demokracije (ID). Posljednji izbori za Europski parlament bili su 2019. godine.
Sjedište Parlamenta je u Strasbourgu u Francuskoj,Article 28 of the Treaty on European Union a Glavno tajništvo Europskog parlamenta nalazi se u gradu Luxembourgu. Plenarne sjednice održavaju se u Strasbourgu i u Bruxellesu u Belgiji, dok se sastanci parlamentarnih odbora održavaju prvenstveno u Bruxellesu.
Povijest
lijevo|mini|Zastava Europskog parlamenta do 1983. godine. Kao i ostale europske institucije, tako je i Europski parlament promijenio oblik otkad je prvi puta formiran 10. rujna 1952. Parlament je jedna od najstarijih zajedničkih institucija i započeo je postojanje kao Zajednička skupština Europske zajednice za ugljen i čelik (ECSC). Bila je to savjetodavna skupština 78 imenovanih parlamentaraca izabranih iz nacionalnih parlamenata država članica koji nisu imali zakonodavne ovlasti. Promjenu u odnosu na svoje osnivanje istaknuo je profesor David Farrell sa Sveučilišta u Manchesteru: "Tijekom većeg dijela svog života Europski parlament mogao je s pravom biti označen kao" višejezična govornica."
Njegov razvoj od osnutka pokazuje kako su se strukture Europske unije razvijale bez jasnog "glavnog plana", Tom Reid iz Washington Posta je primjerice o Uniji napisao: "nitko ne bi namjerno dizajnirao vladu tako složenu i suvišnu kao EU". Čak su i dva sjedišta u Parlamentu, koja su se nekoliko puta mijenjala, rezultat različitih sporazuma ili nedostatka sporazuma. Iako bi većina zastupnika u Europskom parlamentu radije imala sjedište upravo u Bruxellesu, Francuska je na summitu Johna Majora u Edinburghu 1992. godine izborila amandman na ugovor kako bi trajno održala plenarno sjedište Parlamenta u Strasbourgu.
Savjetodavna skupština lijevo|mini|Sjednica Parlamentarne skupštine Vijeća Europe u bivšem Domu Europe u Strasbourgu u Francuskoj u siječnju 1967. Za govornicom je Willy Brandt, zapadnonjemački ministar vanjskih poslova. U izvornoj Schumanovoj deklaraciji se Europski parlament ne spominje. Pretpostavljalo se ili se nadalo da će poteškoće s britanskom otporom biti riješene kako bi Parlamentarna skupština Vijeća Europe mogla početi funkcionirati. Tijekom pregovora o Ugovoru uvedena je zasebna Skupština kao institucija koja će biti protuteža i nadzirati izvršnu vlast, a istovremeno će joj pružiti demokratski legitimitet. Tekst Pariškog ugovora pokazao je želju čelnika za povećanjem važnosti ovog tijela na nešto više od uobičajene savjetodavne skupštine, te su koristili izraz da u tijelo budu izabrani "predstavnici naroda" na izravnim izborima. Njegova rana važnost istaknuta je kada je Skupština dobila zadatak sastaviti nacrt ugovora o uspostavi Europske političke zajednice. Ovim je dokumentom 13. rujna 1952. osnovana ad hoc skupština s dodatnim članovima, ali nakon neuspjeha u osnivanju predložene Europske obrambene zajednice zbog veta Francuskog parlamenta projekt je napušten.
Unatoč tome, Europska ekonomska zajednica i Euratom osnovani su 1958. Rimskim ugovorima. Zajedničku skupštinu dijelile su sve tri zajednice (koje su imale zasebne rukovoditelje) i ona je bila preimenovana u Europsku parlamentarnu skupštinu. Prvi sastanak održan je 19. ožujka 1958. godine, sjedište je bilo u Luksemburgu, a Robert Schuman je izabran za prvog predsjednika. Dana 13. svibnja skupština se preoblikovala tako da su članovi okupljeni u skladu s političkom ideologijom, a ne nacionalnošću. Taj se trenutak smatra istinskim rođenjem modernog Europskog parlamenta, stoga je proslava 50 godina postojanja Parlamenta održana u ožujku 2008., a ne 2002.
Tri europske organizacije, Europska zajednica za ugljen i čelik, Euratom i Europska ekonomska zajednica spojile su svoje prethodno zasebne funkcije i 1967. osnovale novu organizaciju Europske zajednice, a Europska parlamentarna skupština je promijenila naziv tijela u trenutni "Europski parlament" 1962. Godine 1970. Parlament je dobio ovlasti odlučivanja o dijelovima proračuna Zajednica, koja su kasnije proširena na cijeli proračun 1975. Prema Rimskim ugovorima, Parlament je trebao biti izabran izravnim glasovanjem, međutim Vijeće je trebalo prethodno dogovoriti jedinstveni sustav glasanja, što u početku nije uspjelo. Parlament je zaprijetio da će Vijeće odvesti pred Europski sud pravde što je dovelo do kompromisa kojim će Vijeće pristati na izbore, ali pitanje sustava glasanja odgodit će se za kasniji datum.
Parlament nakon izravnih izbora lijevo|mini|Plenarno zasjedanje u Palači Europe u travnju 1985. u Strasbourgu u Francuskoj, sjedištu EP-a do 1999. godine. Godine 1979. članovi Europskog parlamenta su prvi put izravno izabrani. To ga razlikuje od sličnih institucija poput Parlamentarne skupštine Vijeća Europe ili Panafričkog parlamenta. Nakon prvih izbora, Parlament je održao svoje prvo zasjedanje 11. srpnja 1979. godine, izabravši za predsjednicu europarlamentarku Simone Veil što je ujedno bila i prva žena predsjednica Parlamenta otkako je osnovan kao Zajednička skupština.
Kao izabrano političko tijelo, Parlament je započeo iznositi prijedloge koji se odnose na funkcioniranje EU. Primjerice, 1984. godine, nadahnut prethodnim radom na političkoj zajednici, izradio je "nacrt Ugovora o osnivanju Europske unije" (poznat i kao "Spinellijev plan" prema talijanskom članu Parlamenta Altieru Spinelliju). Iako nije usvojen, mnoge su ideje kasnije implementirane drugim ugovorima. Nadalje, Parlament je započeo glasovanja o kandidatima za predsjednika Komisije još od 1980-ih, prije nego što je dobio ikakvo formalno pravo veta.
Otkad je postalo izabrano tijelo, članstvo u Europskom parlamentu se proširivalo jednostavnim dodavanjem kad god su se pridružile nove nacije (članstvo je najviše prilagođeno 1994. godine nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke). Nakon 1994. Ugovor iz Nice je nametnuo ograničenje broja izabranih članova na 732.
Kao i kod ostalih europskih institucija, sjedište Europskog parlamenta još nije bilo određeno. Privremena rješenja smještala su Parlament u Strasbourg, dok su Komisija i Vijeće imali svoja sjedišta u Bruxellesu. Želeći ga smjestiti bliže tim institucijama, godine 1985. sagrađeno je drugo sjedište Parlamenta u Bruxellesu i tamo je preseljen dio aktivnosti unatoč prosvjedima nekih država. Konačni sporazum je na posljetku postiglo Europsko vijeće 1992. godine. Izjavilo se kako će Parlament zadržati svoje službeno sjedište u Strasbourgu, gdje će se održavati dvanaest sjednica godišnje, ali sve ostale parlamentarne aktivnosti odvijat će se u Bruxellesu. Parlament je osporio ovaj aranžman o postojanju dva sjedišta, ali to je rješenje kasnije ugrađeno u Amsterdamski ugovor. Još dan danas je lokacija Europskog parlamenta izvor spora.
Parlament je dobivao sve veće ovlasti novim ugovorima i produženjem redovnog zakonodavnog postupka (tada se zvao postupak suodlučivanja) a 1999. Parlament je iznudio ostavku Santerove komisije. Istovremeno je i odbio odobriti proračun Zajednice zbog optužbi za prijevaru i loše upravljanje u Komisiji. Dvije glavne stranke su prvi put tijekom krize poprimile dinamiku vlasti i oporbe koja je završila tako što je Komisija masovno podnijela ostavku, što je bila prva prisilna ostavka zbog pritiska Parlamenta.
Pritisak Parlamenta na Europsku komisiju
Godine 2004. održani su izbori za Europski parlament, ujedno i najveći transnacionalni izbori u povijesti, i unatoč tome što je Europsko vijeće izabralo predsjednika iz najveće političke skupine (EPP), parlament je ponovno izvršio pritisak na Komisiju. Tijekom parlamentarnih saslušanja predloženih povjerenika, europarlamentarci su izrazili sumnju glede nekih kandidata u odboru za građanske slobode i odbacili nominaciju Rocca Buttiglionea za mjesto povjerenika za pravdu, slobodu i sigurnost zbog njegovih stavova o homoseksualnosti. To je bio prvi put da je parlament ikad glasovao protiv novog povjerenika i unatoč Barrosovom inzistiranju na Buttiglioneovoj nominaciji, parlament je natjerao Buttiglionea da se povuče. Brojni drugi povjerenici također su se povući ili biti preraspoređeni prije nego što je Parlament dopustio Barrosovoj komisiji da preuzme dužnost. lijevo|mini|308x308px|Parlamentarna revizija Bolkesteinove direktive nagovijestila je značajan rast statusa parlamenta. Zajedno s produljenjem redovnog zakonodavnog postupka, Parlament je u svom demokratskom mandatu dobio veću kontrolu nad zakonodavstvom nasuprot ostalih institucija. Glasujući o Bolkesteinovoj direktivi 2006. godine, Parlament je velikom većinom glasovao za preko 400 amandmana koji su promijenili temeljno načelo zakona. Financial Times opisao ga je sljedećim izrazima:Godine 2007. povjerenik za pravosuđe Franco Frattini prvi je put uključio Parlament u razgovore o drugom schengenskom informacijskom sustavu, iako su europarlamentarci trebali biti konzultirani samo o dijelovima paketa. Nakon tog eksperimenta, Frattini je naznačio da bi želio uključiti Parlament u sva pitanja pravosuđa i kaznena pitanja, neformalno preuzimajući nove ovlasti koje bi se kasnije formalizirale kroz izglasavanje Lisabonskog ugovora. Između 2007. i 2009., posebna radna skupina za parlamentarnu reformu provela je niz promjena kako bi modernizirala instituciju, primjerice, članovi Parlamenta su dobili više vremena za intervencije za govornicom, došlo je do povećanja suradnje među odborima i izglasane su druge reforme u cilju povećanja učinkovitosti.
Novija povijest