Sociologija obrazovanja proučava kako javne institucije i individualna iskustva utječu na obrazovanje te proučava dobivene rezultate. Uglavnom se bavi sustavima javnog školovanja u modernim industrijaliziranim društvima, uključujući širenje višeg i daljnjeg obrazovanja.
Obrazovanje se smatra temeljnim optimističnim ljudskim nastojanjem koje karakterizira težnja za napretkom i poboljšanjem.Schofield, K. (1999). The Purposes of Education, Queensland State Education: 2010 Accessed 2002, Oct 28. Mnogi ga shvaćaju kao sredstvo za prevladavanje nedostataka, postizanje veće jednakosti i stjecanje bogatstva i društvenog statusa.Sargent, M. (1994) The New Sociology for Australians (3rd ed.), Longman Cheshire, Melbourne Obrazovanje se doživljava kao mjesto gdje se djeca mogu razvijati u skladu sa svojim jedinstvenim potrebama i potencijalima. Ne samo da se djeca mogu razvijati, već i mladi i odrasli. Društveni odnosi među ljudima kroz obrazovanje uvijek su dovodili do daljnjeg razvoja bez obzira na dob pojedinca. Također se smatra jednim od najboljih načina za postizanje veće društvene jednakosti. Mnogi bi rekli da bi svrha obrazovanja trebala biti razvijanje svakog pojedinca do njegovog punog potencijala, te mu dati priliku da u životu postigne onoliko koliko mu prirodne sposobnosti dopuštaju (meritokracija). Nekolicina bi rekla da obrazovni sustav postiže ovaj cilj. Neki imaju posebno kritičan stav, tvrdeći da je obrazovni sustav osmišljen s namjerom da izazove društvenu reprodukciju nejednakosti.
Temelji Sustavna sociologija obrazovanja započela je radom Émilea Durkheima (1858–1917) o moralnom odgoju kao temelju organske solidarnosti i istraživanjima Maxa Webera (1864–1920) o kineskim književnicima kao instrumentu političke kontrole. Nakon Drugog svjetskog rata, predmet je dobio obnovljeni interes diljem svijeta: od tehnološkog funkcionalizma u SAD-u, egalitarne reforme mogućnosti u Europi i teorije ljudskog kapitala u ekonomiji. Sve je to značilo da, s industrijalizacijom, potreba za tehnološki kvalificiranom radnom snagom narušava klasne razlike i druge pripisane sustave stratifikacije, te da obrazovanje promiče društvenu mobilnost. Međutim, statistička i terenska istraživanja u brojnim društvima pokazala su stalnu vezu između društvene klase pojedinca i postignuća te sugerirala da se obrazovanjem može postići samo ograničena društvena mobilnost.Gordon Marshall (ed) A Dictionary of Sociology (Article: Sociology of Education), Oxford University Press, 1998 Sociološke studije pokazale su kako obrasci školovanja odražavaju, a ne izazivaju, klasnu stratifikaciju te rasnu i spolnu diskriminaciju.
Nakon općeg pada funkcionalizma od kasnih 1960-ih pa na dalje, ideja o obrazovanju kao beskrajnom dobru bila je još dublje osporavana. Neomarksisti su tvrdili da je školsko obrazovanje jednostavno proizvelo poslušnu radnu snagu bitnu za klasne odnose kasnog kapitalizma .
Teorijske perspektive Sociologija obrazovanja sadrži niz različitih teorija. Neke od glavnih teorija predstavljene su u nastavku teksta
Politička aritmetika Tradicija političke aritmetike unutar sociologije obrazovanja započela je s Hogbenom (1938)Hogben, L. (1938) Political Arithmetic: a symposium of population studies, London: Allen & Unwin. i označava tradiciju politički kritičkog kvantitativnog istraživanja koje se bavi društvenim nejednakostima, posebno onima do koje dolazi zbog društvene stratifikacije (Heath 2000).Heath, A. (2000) The Political Arithmetic Tradition in the Sociology of Education, Oxford Review of Education 26(3-4): 313-331. Važna djela u ovoj tradiciji bila su (Glass 1954),Glass, D. V. (1954) Social Mobility in Britain, London: Routledge and Kegan Paul. (Floud, et al. 1956)Floud, J., Halsey, A. H. and Martin, F. (1956) Social class and educational opportunity: Heinemann. i (Halsey, et al. 1980).Halsey, A. H., Heath, A. F. and Ridge, J. M. (1980) Origins and destinations : family, class, and education in modern Britain, Oxford: Clarendon Press Svi ovi radovi bavili su se načinom na koji su školske strukture bile upletene u klasne nejednakosti u Britaniji. Noviji rad u ovoj tradiciji proširio je svoj fokus na spol,Gorard, S., Salisbury, J. and Rees, G. (1999) Reappraising the apparent underachievement of boys at school, Gender and Education 11(4): 441-454.Sullivan, A., Heath, A. F. and Rothon, C. (2011) Equalisation or inflation? Social class and gender differentials in England and Wales, Oxford Review of Education 37(2): 215-240. etničke razlikeHeath, A. F. and Cheung, S.-Y. (eds) (2007) Unequal Chances: ethnic minoroties in western labour markets, Oxford: Oxford University Press. i međunarodne razlike.Heath, A. F. and Sullivan, A. (2011) Introduction: The democratisation of upper-secondary education?, Oxford Review of Education 37(2): 123-138. Dok su se istraživači u ovoj tradiciji bavili sociološkim teorijama kao što su teorija racionalnog izboraBreen, R. and Goldthorpe, J. (1997) Explaining Educational Differentials: Towards a Rational Action Theory, Rationality and Society 9(3): 275-305. i teorija kulturne reprodukcije,Sullivan, A. (2001) Cultural Capital and Educational Attainment, Sociology 35(4): 893-912. politička aritmetička tradicija obično je ostala prilično skeptična prema 'velikoj teoriji' i jako se bavila empirijskim dokazima i društvenim politika. Političku aritmetičku tradiciju napala je 'Nova sociologija obrazovanja' iz 1970-ihM. F. D. Young (ed) Knowledge and Control: New Directions for the Sociology of Education, London: Macmillan. koja je odbacila kvantitativne metode istraživanja. Time je najavljeno razdoblje metodološke podjele unutar sociologije obrazovanja. Međutim, tradicija političke aritmetike, iako potječe iz ideja kvantitativnih metoda, sve se više bavi pristupima mješovitih metoda.Ogg, T., Zimdars, A. and Heath, A. F. (2009) Schooling effects on degree performance: a comparison of the predictive validity of aptitude testing and secondary school grades at Oxford University, British Educational Research Journal 35(5): 781-807.
Strukturalni funkcionalizam Strukturalni funkcionalisti vjeruju da društvo teži društvenoj ravnoteži i društvenom poretku. Oni vide društvo poput ljudskog tijela, u kojem su institucije kao što su obrazovanje poput važnih organa koji drže društvo/tijelo zdravim.
Društvena stvarnost je strukturirana i diferencirana i daje društvenoj znanosti njen predmet. To objašnjava zašto se pojedinci ponašaju kao nositelji uloga i redovito obavljaju specifične zadatke što se očituje na razini vidljivih događaja. Odnos između učitelja i učenika leži u središtu realističke koncepcije društvene strukture. Unutarnji odnos između uloga, različit od pojedinačnih osoba koje ih popunjavaju i koje one nonšalantno utječu
Odnos između učitelja i učenika je poseban odnos jer jedno bez drugog ne bi moglo postojati ni funkcionirati. Funkcionalisti obrazovanje vide kao jednu od važnijih društvenih institucija u društvu. Naglašavaju da obrazovanje doprinosi dvjema vrstama funkcija: manifestnim funkcijama, koje su namjenjene i vidljive funkcije obrazovanja; i latentne funkcije, koje su skrivene i nenamjeravane funkcije.
Manifestne funkcije
Postoji nekoliko glavnih manifestnih funkcija koje su povezane s obrazovanjem. Prva je socijalizacija. Francuski sociolog, Émile Durkheim, utemeljio je akademsku disciplinu sociologije, okarakterizirao je škole kao "agencije za socijalizaciju koje uče djecu kako se slagati s drugima i pripremaju ih za ekonomske uloge odraslih" (Durkheim 1898). Socijalizacija uključuje učenje pravila i normi društva kao jednu cjelinu. Jedna od uloga škola je naučiti učenike poštivanju zakona i poštivanju autoriteta. Obrazovanje je također važan alat kojim se studenti koriste za napredovanje. Institucije visokog obrazovanja smatraju kao sredstva za približavanje studenata njihovim karijerama koja će im pomoći da postanu uspješni.
Latentne funkcije
Obrazovanje također ispunjava latentne funkcije. U školi se događa mnogo toga što nema nikakve veze s formalnim obrazovanjem. Obrazovno okruženje uvodi učenike u društvene mreže koje mogu trajati godinama i mogu pomoći ljudima da pronađu posao nakon završetka školovanja. Još jedna latentna funkcija je sposobnost rada s drugima u malim grupama, vještina koja se može prenijeti na radno mjesto, a koja se možda neće naučiti ako je dijete školovano kod kuće.
Socijalizacija Društveno zdravlje znači isto što i društveni poredak, a zajamčeno je kada gotovo svi prihvaćaju opće moralne vrijednosti svoga društva. Stoga strukturalni funkcionalisti vjeruju da je cilj ključnih institucija, poput obrazovanja, socijalizacija djece i tinejdžera. Socijalizacija je proces kojim nova generacija usvaja znanja, stavove i vrijednosti koje će im trebati kao građanima. Primarna uloga obrazovanja je prenijeti osnovna znanja i vještine budućim generacijama. Iako je ovaj cilj naveden u formalnom kurikulumu,NSW Board of Studies, K-6 HSIE Syllabus (NSW Australia) uglavnom se postiže skrivenim kurikulom,Harper, G. (1997) "Society, culture, socialization and the individual" in Stafford, C. and Furze, B. (eds) Society and Change (2nd ed), Macmillan Education Australia, Melbourne suptilnijom, ali svejedno snažnom indoktrinacijom normi i vrijednosti šireg društva. Učenici uče te vrijednosti jer je njihovo ponašanje u školi regulirano ( Durkheim uSargent, M. (1994) The New Sociology for Australians (3rd ed.), Longman Cheshire, Melbourne ) sve dok ih postupno internaliziraju i prihvate.
Osim toga, obrazovanje je važano u prijenosu temeljnih vrijednosti. Temeljne vrijednosti u obrazovanju odražavaju se na ekonomske i političke sustave koji su izvorno poticali obrazovanje. Jedna od najvažnijih temeljnih vrijednosti koja se prenosi kroz obrazovni sustav je individualnost, princip neovisnosti i samostalnosti. Djeca od vrlo rane dobi uče da društvo traži i hvali najbolje pojedince. Povezano s individualnosti, samopoštovanje se također razvija kroz obrazovni kurikulum. Samopoštovanje je sposobnost povjerenja u vlastite odluke, stoga individualnost omogućuje rast samopoštovanja bez kojeg se ne može stvoriti. U usporedbi s japanskim učenicima, na primjer, nastavni plan i program u Japanu usmjeren je na društveno poštovanje (usredotočen na donošenje časti grupi), a ne na samopoštovanje.
Popunjavanje uloga u društvu Obrazovanje također mora imati još jednu funkciju: kako različita radna mjesta ostaju bez zaposlenih, moraju se popuniti odgovarajućim ljudima. Stoga je druga svrha obrazovanja sortirati i rangirati pojedince za plasman na tržište rada [Munro, 1997]. Oni s visokim postignućima bit će zaposleni na najvažnijim poslovima i za nagradu će dobiti najviše prihode. Oni koji postignu manja postignuća, dobit će najmanje zahtjevne (u svakom slučaju intelektualno, ako ne i fizički) poslove, a time i najmanje prihode.