Travanjski rat (ili Direktiva br. 25, ponegdje Aprilski rat) u vojnoj povijesti naziv je za rat vođen između 6. i 17. travnja 1941. između Sila Osovine (Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) i Kraljevine Jugoslavije. Odluku o napadu na Jugoslaviju donio je Adolf Hitler 27. ožujka, nakon državnog udara u Beogradu koji je Sile Osovine uvjerio da se ne mogu osloniti da Jugoslaviju neće u suradnji s Ujedinjenim Kraljevstvom ugroziti vojnu poziciju Njemačke i Italije: vojni udar u Beogradu se zbio baš u vrijeme kada se britanskih, australskih i novozelandskih vojnika iskrcavao na kopneno području Grčke, nakon što su već uspostavili snažno uporište na grčkom otoku Kreti.
Sile Osovine su bez poteškoća porazile, okupirale i razdijelile Kraljevinu Jugoslaviju, ali neki autori iznose da je tajno pripremani napad Trećeg Reicha na SSSR (koji, vrijedi opaziti, nije ni riječju protestirao zbog njemačkog napada na Jugoslaviju; uostalom su 10 mjeseci ranije sovjetske snage uz njemačku podršku okupirale Moldaviju, tj. dio Jugoslaviji susjedne Rumunjske) - Operacija Barbarossa - bio odgođen za nekoliko tjedana; posljedično su njemačke snage zauzele do početka oštre ruske zime 1941. godine nešto manji teritorij, nego što bi bile u stanju bez napada na Jugoslaviju. Pri tome, valja imati u vidu da su radi onemogućavanja uspostave britanskog fronta na području Grčke bile njemačke snage već upućene u Grčku, sa zadatkom invazije na tu zemlju koja se odranije branila od napada Italije: osobito snažni njemački oklopni prodor - snagama dovedenih za sukob s Britancima - na prostor Makedonije će već prvog dana posve poremetiti jugoslavenski ratni plan i zapravo odlučiti rat. Glavnu prijetnju Nijemcima na području Jugoistočne Europe nije predstavljala tehnološki zastarjela vojska nesložne jugoslavenske države – nego vojne snage Britanskog Carstva: samo u Bitci za Kretu (20. svibnja – 1. lipnja 1941.) će Nijemci imati oko 6.000 mrtvih – oko 40 puta više nego u Travanjskom ratu s Jugoslavijom.
Brz poraz u ratu je bio posljedica slabosti Kraljevine Jugoslavije, koja je njenim stanovnicima - pa i vojnim obveznicima - bila jasna: njemačkoj vojnoj sili koja je već pregazila pola Europe nije Jugoslavenska vojska sama za sebe mogla predstavljati ozbiljnog neprijatelja. Uz to, 22 godine stara država u kojoj su vlade padale više nego jednom godišnje, a vodstvo se uvelike oslanjalo na četnike i orjunaše, nije uspjela pridobiti vjernost velikog dijela svojega stanovništva. U 108. pješačkom puku na području Bjelovara zapovjednici su metke podijelili samo Srbima, a hrvatski vojnici su se potom pobunili čim su 8. travnja bili meci podijeljeni i njima, radi pripreme za borbu s Nijemcima koji su nedaleko bili prešli granicu; ta je vojna pobuna poslije postala poznata kao Bjelovarski ustanak."Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941.", Zdravko Dizdar, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 39 No. 3, 2007., pristupljeno 31. svibnja 2021. I inače su se vojnici i vojni zapovjednici koji nisu bili Srbi pokazali slabo spremnima da ratuju u redovima zastarjele vojske koja je odlučila mobilizirati preko milijun vojnih obveznika, od kojih čak trećina nije mogla dobiti niti uniforme."Stanje u Jugoslovenskoj kraljevskoj vojsci uoči Drugog svetskog rata", Branko Jevtić, "Nova srpska politička misao", 13. veljače 2013. (srpski)
Nakon državnog udara je na čelu jugoslavenske vlade i istodobno na čelu generalštaba bio general Dušan Simović, glavni tvorac plana prema kojima su se jugoslavenske vojne snage trebale angažirati u prihvaćanju udara neprijatelja na svim frontovima, te po mogućnosti potisnuti talijanske snage u Albaniji, kako bi se omogućilo organizirano povlačenje glavnih postrojbi vojske u Makedoniju i Grčku, radi formiranja "novog Solunskog fronta" u suradnji s grčkim i britanskim vojnim snagama. Zastarjela i demoralizirana Jugoslavenska vojska se nije pokazala dorasla takvoj zadaći, kada se našla izložena udarima superiornih njemačkih snaga (koje su se i prije puča u Beogradu počele koncentrirati u Bugarskoj radi planiranog sukoba s Britancima koji su se iskrcavali u Grčkoj, v. Operacija Marita) koje je glavni udar usmjerila baš prema Makedoniji: već 7. travnja su njemačke snage zauzele komunikacije u dolini Vardara, presjekavši jugoslavenskoj vojsci planirani put odstupanja. Njemačke snage su narednih dana nastavile istodobno nadirati sa zapada i iz Bugarske; postigavši brzu i potpunu pobjedu uz vrlo ograničene njemačke gubitke. Jugoslavenske snage su uspjele s određenim ofenzivnim akcijama protiv talijanskih snaga u Albaniji, ali zahvaljujući njemačkom zauzimanju prostora Makedonije, Kosova i juga Srbije, nije taj ograničeni uspjeh jugoslavenskih snaga bitno promijenio tijek rata. 10. travnja je veliki dio jugoslavenskih snaga prestao pružati otpor, a 11. je počelo opće rasulo jugoslavenske vojske. Narednih dana ima tek sporadičnih borbi, kako invazijske snage zaposjedaju teritorij Kraljevine Jugoslavije, koja je u cijelosti u stanju raspada.
Strateški razlozi i planovi Jugoslavensko vojno vodstvo je procjenjivalo da nije u stanju obraniti područje svoje države od moguće invazije Sila osovine, te je s Britancima - koji su vojni puč i potaknuli pomoću tajne službe svojeg ministarstva vanjskih poslova "Political Warfare Executive" - dogovoreno da će Velika Britanija opskrbljivati jugoslavenske trupe koje se povuku u Makedoniju (po mogućnosti u onaj dio Makedonije koji je bio pod vlašću Jugoslavije) jednako kao britanske, i da će ih poduprijeti značajnim britanskim vojnim kontingentom koji se u "Operaciji Lustre" počeo iskrcavati u Grčkoj. U principu, na taj bi se način na europskom kontinentu otvorilo značajno ratište (nije se u to vrijeme još znalo, da će ubrzo uslijediti otvaranje bojišta između Njemačke i Sovjetskog Saveza), u kojemu bi se Velika Britanija mogla osloniti na značajna područja svojega imperija na Sredozemlju i Bliskom Istoku, te na podršku svoje superiorne flote. U tome se se britanski planeri oslanjali na iskustva iz I. svjetskog rata, gdje su bili Britanci uspostavili bojišta na Dardanelima (1915. – 1916.) i kod Soluna (1916. – 1918.). U ožujku 1941. god. su u Grčku počele stizati britanske snage, te je do sredine travnja 1941. god. ondje bilo iskrcano britanskih, novozelandskih i australskih vojnika (u borbama u travnju i svibnju, imat će te snage 2500 mrtvih i 3400 ranjenih, a preko vojnika iz njihovog sastava će biti zarobljeno)."Greece and Crete" (updated 23. JAN 2020), Australian Government, Department of Veterans' Affairs. Pristupljeno 3. svibnja 2025.
Italija je, s druge strane, odranije imala planove za razbijanje Jugoslavije, kako bi uspostavom imperijalne vladavine na istočnoj obali Jadrana pretvorila to more u svoje unutrašnje vode."Diplomatski odnosi Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca između dva svetska rata" , Jerotijević Dušana, Spalević Žaklinab, Jerotijević Zorana, "Vojno delo", 2019, vol. 71, br. 6, str. 436-442 (PDF). Pristupljeno 21. ožujka 2022. Vlada Kraljevine Italije je već u prosincu 1918. godine bila odobrila projekt obavještajnog djelovanja s ciljem razbijanja Jugoslavije, te je u tu svrhu bila kasnije na svojem teritoriju kasnije organizirala čak i vojnu obuku i naoružavanje ustaša."Empire on the Adriatic", Chapter II., , pogl. "The Paris Peace Conference", "Mussolini confronts Yougoslavia" i "Mussolini and the Ustaša", H. James Burgwyn, "Enigma Books" New York, 2005. Pristupljeno 5. kolovoza 2022.
Kraljevina Jugoslavija se za rat sa Silama Osovine pripremila na samom početku Drugog svjetskog rata, a Njemačka je iz korespondencije Jugoslavije s njenom saveznicom Francuskom - koju su zaplijenili nakon svoje pobjede nad Francuskom 1940. godine - znali da se Jugoslavija sprema frontalno braniti sve svoje granice, uz prodor u Albaniju pod talijanskom okupacijom i po mogućnosti prodor na teritorij Bugarske s planiranim povlačenjem prema Grčkoj radi otvaranja novog Solunskog fronta kakav je između Sila Osovine i Antante postojao u I. svjetskom ratu. Zbog ratne opasnosti je Jugoslavija vršila djelomične mobilizacije, te je od 1939. godine pod oružjem neprekidno bilo između 350 i 700 tisuća jugoslavenskih vojnika. Jugoslavenska vojska je bila zastarjelo naoružana, a koncept obrane neprilagođen suočavanju s vojnim snagama spremnima za izvođenje brzih prodora uz korištenje jakih oklopnih snaga, te su Sile osovine ocijenile da će invazijske snage od 860.000 vojnika biti sasvim dovoljne da je poraze."JUGOSLOVENSKA VOJSKA NA HITLEROVOM STRAŠNOM SUDU", Miloš MIlić, 31. ožujka 2021., "Odbrana i bezbednost" (srpski), pristupljeno 31. svibnja 2021. Glavni napad je trebao uslijediti iz Bugarske, gdje je Njemačka bila koncentrirala snage radi invazije na Grčku, koja se uspješno opirala talijanskim napadima i u koju su se počele iskrcavati značajne Britanske snage: umjesto na Grčku, njemačke postrojbe će najprije udariti na Kraljevinu Jugoslaviju."Povijest Jugoslavije", Hrvoje Matković, "Naklada Pavičić", 1998., str. 258
Politička situacija u Jugoistočnoj Europi do 1941. Početak Drugog svjetskog rata zatekao je Jugoslaviju u teškom položaju. Vlada Milana Stojadinovića bila je prisiljena, zbog tijeka ratnih operacija, skoro cijelu jugoslavensku privredu podrediti potrebama svojih osovinskih susjeda. Objektivno su se raspale Mala Antanta i Balkanski savez, a izuzev Grčke koju je u listopadu 1940. god. napala Italija, sve članice tih probritanskih i profrancuskih saveza su se pretvarale u saveznike Njemačke. Ovoj politici ostala je dosljedna i vlada Dragiše Cvetkovića.
Poslije sloma Francuske, u lipnju 1940. u Njemačkom vrhovom zapovjedništvu (Oberkommando der Wehrmacht; OKW) počela je izrada plana za napad na Sovjetski Savez. Za realizaciju istoga, i da bi se mogle potpuno angažirati i na Istočnom i na Zapadnom bojištu, Njemačka i Italija poduzele su vojne i diplomatske akcije kako bi pod svoju kontrolu stavile sve države na jugoistoku Europe. U tom cilju njemačke postrojbe prebačene su 12. listopada 1940. u Rumunjsku, a 28. listopada Italija je započela Grčko-talijanski rat, čime je otpočelo strateško okruživanje Jugoslavije.
Grčke snage su uspješno pokrenule ofenzivu protiv Talijana, a početkom studenoga 1940. iskrcale su se britanske snage na Kreti. U tim okolnostima Hitler donosi niz odluka kojima se trebalo raščisti stanje u tom području Europe. Mađarska je 20. studenoga 1940. pristupila Trojnom paktu, Rumunjska tri dana kasnije, a u siječnju 1941. njemačke postrojbe su praktično okupirale Rumunjsku. Bugarska prilazi Trojnom paktu 1. ožujka, a sutradan u ovu zemlju ulaze njemačke postrojbe. Ovime je završeno okruživanje Jugoslavije, čime je njezin međunarodni položaj postao krajnje delikatan.