Europska zajednica za ugljen i čelik (skraćeno EZUČ ili engleski ECSC od European Coal and Steel Community) osnovana je Pariškim ugovorom 18. travnja 1951. sa zadaćom da od područja država članica (Belgija, Francuska, SR Njemačka, Italija, Luksemburg i Nizozemska) stvori jedinstveno tržište za ugljen i čelik. EZUČ je bila prva međunarodna organizacija koja se temeljila na načelima nadnacionalizma i njome je započeo proces formalne integracije tih zemalja koji je u konačnici doveo do stvaranja Europske unije.
Osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik prvi je predložio francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman 9. svibnja 1950. kao način da se spriječi budući rat između Francuske i Njemačke. Izjavio je da mu je cilj "učiniti rat ne samo nezamislivim, već i materijalno nemogućim" što je trebalo postići regionalnom integracijom, od čega je EZUČ bila prvi korak. Ugovor bi stvorio zajedničko tržište ugljena i čelika među državama članicama što bi neutraliziralo konkurenciju među europskim državama oko prirodnih bogatstava, osobito oko Ruhra.
Zajednicom su upravljale četiri institucije: Visoko tijelo Europske zajednice za ugljen i čelik koju čine neovisno imenovani članovi, Zajednička skupština u koju ulaze zastupnici nacionalnih parlamenata, Specijalno vijeće kojeg čine ministri država članica i Sud pravde. Ta su tijela danas postala osnovne institucije Europske unije: Europska komisija, Europski parlament, Europsko vijeće i Europski sud.
EZUČ je bila temelj kasnijim zajednicama uspostavljenih potpisivanjem Rimskih ugovora 1957.: Europskoj ekonomskoj zajednici i Europskoj zajednici za atomsku energiju, s kojima je dijelila svoje članstvo i neke institucije. Ugovorom o spajanju potpisanim u Bruxellesu 1967., sve institucije EZUČ-a spojile su se u Europsku ekonomsku zajednicu, ali je EZUČ zadržala svoju neovisnu pravnu osobnost. Godine 2002. Pariški ugovor je istekao, EZUČ prestala postojati u bilo kojem obliku, a njene je aktivnosti u potpunosti preuzela Europska unija u okviru Amsterdamskog ugovora i Ugovora iz Nice.
Povijest Kao francuski premijer i ministar vanjskih poslova, Schuman je odigrao značajnu ulogu u odvraćanju francuske vanjske politike od gaulističke doktrine stalne okupacije ili kontrole dijelova njemačkog teritorija, poput Ruhra ili Saara. Unatoč oštrom protivljenju ultranacionalista, gaulista i komunista, francuska skupština izglasala je brojne rezolucije u korist Schumanove nove politike integracije Njemačke u zajednicu što je kao posljedicu promijenilo ulogu Međunarodne uprave za Ruhr.
Schumanova deklaracija Schumanova deklaracija od 9. svibnja 1950. (koju su Europske zajednice 1985. proglasile "Danom Europe ") uslijedila je nakon dva sastanka Vlade, od tada je prijedlog postao službena politika francuske vlade. Francuska je tako bila prva vlada koja je pristala predati dio suvereniteta jednoj nadnacionalnoj zajednici. Ta se odluka temeljila na tekstu, koji je napisao i uredio Schumanov prijatelj i kolega, pravnik u francuskom Ministarstvu vanjskih poslova, Paul Reuter uz pomoć ekonomista Jeana Monneta i Schumanovog ravnatelja kabineta, Bernarda Clappiera. On je iznio plan za formiranje Europske zajednice koja će ujediniti proizvodnju i tržište ugljena i čelika zemalja članica i stvoriti prvo europsko zajedničko tržište.
Schuman je predložio da se "francusko-njemačka proizvodnja ugljena i čelika u cjelini stavi pod kontrolu zajedničkog visokog tijela, u okviru organizacije otvorene pridruživanju drugih zemalja Europe". Takav čin imao je cilj potaknuti ekonomski rast i učvrstiti mir između povijesnih neprijatelja Francuske i Njemačke. Ugljen i čelik bili su vitalni resursi potrebni svakoj zemlji za vođenje rata, pa je udruživanje tih resursa između dva takva neprijatelja bilo mnogo više od puke simbolike.
Ovu odluku francuske vlade Schuman je vidio kao prvi primjer stvaranja demokratske nadnacionalne zajednice, novi razvojni korak u svjetskoj povijesti.
Schumanova deklaracija koja je stvorila EZUČ imala je više ciljeva:
Rođenje ujedinjene Europe. Onemogućavanje rata između država članica. Razvoj mira u svijetu. Preobraženje Europe u procesu "korak po korak" (izgradnjom kroz sektorske nadnacionalne zajednice), koje bi u konačnici dovelo do demokratskog ujedinjenja Europe, ujedinivši dva politička bloka razdvojena željeznom zavjesom. Stvaranje prve svjetske nadnacionalne institucije. Stvaranje prve svjetske međunarodne agencije za borbu protiv kartela. Stvaranje zajedničkog tržišta među zemljama članicama. Revitalizacija čitavog europskog gospodarstva sličnim procesima unutar zajednice, počevši od sektora ugljena i čelika. Razvoj svjetskog gospodarstva i gospodarstva zemalja u razvoju, poput onih u Africi.
Prva je namjera bila spriječiti budući rat između Francuske i Njemačke i drugih državaDeclaration of 9 May 1950 Fondation Robert Schuman neutraliziranjem temeljnog uzroka rata. Europska zajednica za ugljen i čelik je prvenstveno zamišljena s francuskim i njemačkim odnosima na umu: „Okupljanje europskih nacija zahtijeva uklanjanje vjekovne suprotnosti Francuske i Njemačke. Sve poduzete radnje moraju se prije svega odnositi na ove dvije zemlje." Budući da su industrija ugljena i čelika ključna za ratno gospodarstvo (proizvodnja oružja i streljiva), Schuman je vjerovao da bi ujedinjavanjem ove dvije industrije u Francuskoj i Njemačkoj pod inovativnim nadnacionalnim sustavom koji je uključivao i europsku agenciju za borbu protiv kartela, „rat postao ne samo nezamisliv nego i materijalno nemoguć".Robert Schuman's proposal of 9 May 1950 Schuman Project Schuman je imao još jedan cilj: "S povećanim resursima na raspolaganju, Europa će moći nastaviti ostvarivanje jedne od svojih bitnih zadaća: razvoj afričkog kontinenta." Industrijski karteli nastojali su nametnuti "restriktivne prakse" na nacionalnim tržištima, dok bi EZUČ osigurala povećanje proizvodnje neophodne za francuskee ambicije u Africi.
Politički pritisci U Zapadnoj Njemačkoj Schuman je njegovao bliske odnose s novom generacijom poslijeratnih demokratskih političara. Karl Arnold je bio predsjednik Sjeverne Rajne-Vestfalije, države u kojoj se nalazi Ruhr i koja nosi većinu proizvodnje ugljena i čelika i u početku je bio glasnogovornik njemačkog ministarstva vanjskih poslova. Održao je niz govora zalažući se za nadnacionalnu zajednicu ugljena i čelika u isto vrijeme kada je Robert Schuman 1948. i 1949. predložio formiranje te zajednice. Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) na čelu s Kurtom Schumacherom odlučila je usprotiviti se Schumanovom planu unatoč podršci sindikata i drugih socijalista u Europi. Osim njegovog osobnog nepovjerenja naspram Francuske, protivljenja kapitalizmu i protivljenja Konradu Adenaueru, Schumacher je tvrdio da bi usredotočenost na integraciju u "malu Europu šest zemalja" nadjačala glavni cilj SPD-a, a to je ponovno ujedinjenje Njemačke, te bi osnažila ultranacionalističke i komunističke pokrete u demokratskim zemljama. Također je mislio da će EZUČ okončati svaku nadu u nacionalizaciju industrije čelika i zacementirati stanje Europe kao prostora "kartela, klerika i konzervativaca". Mlađi članovi stranke poput Carla Schmida bili su, međutim, skloni stvaranju takve zajednice i ukazali su na dugu socijalističku tradiciju podrške nadnacionalnim integracijama.
U Francuskoj je Schuman dobio snažnu političku i intelektualnu podršku svih dijelova nacije i mnogih nekomunističkih stranaka. Među njima su se istaknuli ministar Andre Philip, predsjednik Odbora za vanjske odnose, Edouard Bonnefous i bivši premijer Paul Reynaud. Planovi za stvaranje nadnacionalnog autoriteta za ugljen i čelik i druge nadnacionalne zajednice formulirani su u specijaliziranim pododborima Vijeća Europe u razdoblju prije nego što je to postala politika francuske vlade. Charles de Gaulle, koji tada nije bio na vlasti, bio je rani pobornik "veza" između gospodarstava pod francuskim uvjetima, a 1945. je govorio o stvaranju "europske konfederacije" koja će iskoristiti resurse Ruhra. Međutim, usprotivio se EZUČ-u kao lažnom udruživanju ("le pool, ce faux semblant") jer ga je smatrao nezadovoljavajućim "komadnim pristupom" europskom jedinstvu i zato što je smatrao da je francuska vlada "preslaba" da bi dominirala EZUČ-om onako kako je on smatrao ispravnim. De Gaulle je također smatrao da EZUČ nema dovoljno nadnacionalnih ovlasti, jer Skupština nije ratificirana na europskom referendumu, te nije prihvatio tvrdnju Raymonda Arona da je EZUČ zamišljen kao pomak od dominacije Sjedinjenih Američkih Država. Stoga su de Gaulle i njegovi sljedbenici glasali protiv ratifikacije u donjem domu francuskog parlamenta.
Unatoč tim napadima i i napada s ekstremne ljevice, EZUČ je naišao na značajnu podršku javnosti i utemeljen je 1951. godine. Zajednica za ugljen i čelik je dobila značajnu većinu glasova u svih jedanaest domova parlamenata šestorke, te podršku udruga i europskog javnog mnijenja. Godine 1950. mnogi su mislili da je novi rat neizbježan. Međutim, ekonomski interesi tržišta čelika i ugljena bili su snažno protiv mogućih novih sukoba. Vijeće Europe, stvoreno prijedlogom prve Schumanove vlade u svibnju 1948., pridonijelo je u artikuliranju želja europskog javnog mnijenja i dalo ideji Zajednice pozitivnu podršku.
Britanski premijer Clement Attlee usprotivio se pridruživanju Ujedinjenog Kraljevstva predloženoj Europskoj zajednici za ugljen i čelik, rekavši da "ne bi prihvatio da se [britansko] gospodarstvo preda u ruke vlasti koja je krajnje nedemokratska i nikome nije odgovorna".Reuters Retrieved 29 March 2020.McCormick, J. (2011).
Ugovori lijevo|mini|200px|Nizozemska kopija Pariškog ugovora kojom je formirana Europska zajednica za ugljen i čelik. Državni arhiv u Haagu. Pariški ugovor od 100 članaka, kojim je uspostavljena Europska zajednica za ugljen i čelik potpisala je 18. travnja 1951. tzv. "unutarnja šestorka": Francuska, Zapadna Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg (Benelux). EZUČ je bila prva međunarodna organizacija koja se temeljila na nadnacionalnim načelima, a uspostavom zajedničkog tržišta ugljena i čelika namjeravala je ojačati gospodarstva, povećati zaposlenost i podići životni standard u Zajednici. Tržište je također namjeravalo postupno racionalizirati raspodjelu proizvodnje na visokoj razini, istovremeno osiguravajući stabilnost i zaposlenost. Zajedničko tržište ugljena otvoreno je 10. veljače 1953., a čelika 1. svibnja 1953. Nakon stupanja na snagu, EZUČ je postupno zamijenio Međunarodnu upravu za Ruhr.Office of the US High Commissioner for Germany Office of Public Affairs, Public Relations Division, APO 757, US Army, January 1952 "Plans for terminating international authority for the Ruhr", pp. 61–62
Dana 11. kolovoza 1952. Sjedinjene Američke Države bile su prva država koje nije članica EZUČ-a koje je priznala Zajednicu i i njihove vlasti su izjavile da će se od sada obraćati EZUČ-u glede pitanja politike ugljena i čelika, te su otvorili svoje izaslanstvo u Bruxellesu. Monnet je odgovorio odabirom Washingtona kao mjesta prvog vanjskog predstavništva EZUČ-a. Naslov prvog biltena izaslanstva glasio je "Ka federalnoj vladi Europe".Washington Delegation History , Delegation of the European Commission to the United States