Ivo Pilar (Zagreb, 19. lipnja 1874. – Zagreb, 3. rujna 1933.), bio je hrvatski pravnik, povjesničar, sociolog, publicist, filozofski pisac i pravaški političar, smatra se utemeljiteljem hrvatske geopolitike. Njegovim imenom nazvan je Institut društvenih znanosti "Ivo Pilar" u Zagrebu.
Životopis Mladost, školovanje i radovi Ivo Pilar rodio se u Zagrebu 1874. godine. Rodio se u obitelji starinom iz Češke, koja se prema nekim naznakama davno doselila iz Španjolske. Ivini su se predci u Hrvatsku naselili u Brodu na Savi, današnjem Slavonskom Brodu. Ondje mu se rodio otac Đuro Pilar, akademik, sveučilišni profesor, geolog i paleontolog europskoga glasa, te stric Martin Pilar (1861. – 1942.), ugledni arhitekt s kojim je održavao živu vezu i nakon povratka iz Tuzle u Zagreb (1920.). Mati Klementina bila je kći Gjure Crnadka (1820. – 1908.), poduzetnika i istaknutog kulturnog radnika (suutemeljitelja Matice, Akademije i Sveučilišta), saborskog zastupnika i zagrebačkog podnačelnika.Institut Ivo Pilar Životopis Ive Pilara (pristupljeno 2. listopada 2017.)
U Zagrebu je pohađao pučku školu. Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu 1893. godine.Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 919., Na Visokoj školi za vanjsku trgovinu u Beču završio je jednogodišnji trgovački tečaj.Zlatko Matijević, Dr. Ivo Pilar o Prvome svjetskom ratu , Hrvatska revija, br. 3, 2014., pristupljeno 6. svibnja 2019. Studij prava završio u Beču, a na prestižnoj pariškoj École de droit slušao je predavanja kojima zaokružuje naobrazbu. Nakon Pariza, vrativši se u Beč, doktorirao je, a svečana promocija bila je 14. srpnja 1899. godine. Nakon studija kratko je radio kao tajnik u korporaciji za željeznu industriju, odakle odlazi u Sarajevo, gdje je postavljen za tajnika ravnatelja Zemaljske privredne banke. Bio je jedan od ideologa Hrvatske Moderne, a u Kolu hrvatskih književnika, koji su se od 1900. godine okupljali oko Kranjčevića, bio je i Pilar. Studije i članke objavljivao je u Kranjčevićevoj Nadi i u nekim zagrebačkim književnim časopisima. Međutim, ne zadržava se dugo u ovoj službi, nego prima posao službenika kod Sudbenoga stola u istome gradu. i odvjetnički perovođa od 1901. godine.
desno|mini|Ivo Pilar: Svjetski rat i Hrvati, 1915. (2. izd.)
Odvjetnik u Tuzli Godine 1905. odlazi u Tuzlu i otvara odvjetničku pisarnicu. U Tuzli, gdje je razvio jaku pravničku i hrvatsku aktivnost, ostaje raditi kao odvjetnik do proljeća 1920. godine. Prilike u Bosni sve više ga zaokupljaju, osobito položaj hrvatskoga naroda, pa se aktivno uključuje i u politički život, uvjeren da hrvatska politika mora postati odlučnija u zaštiti interesa i prava Hrvata u Bosni i Hercegovini. Godine 1906. jedan je od osnivača Hrvatske narodne zajednice, pravaške političke stranke u Bosni i Hercegovini, pokušavajući pasivni hrvatski puk politički osvijestiti i pripremiti za nailazeće sudbonosne događaje. U veljači 1908. godine postaje članom Središnjeg odbora HNZ-a i predsjednikom Okružnog odbora HNZ-a Donja Tuzla. Po svemu sudeći je imao najrazvijeniju odvjetničku pisarnicuu Tuzli.Tomislav Jonjić, Dr. Ivo Pilar — odvjetnik u Tuzli (1905. – 1920.) , str. 23., pilar.hr, pristupljeno 20. traqvnja 2019. Zastupao je Zemaljsku banku, Prvu hrvatsku štedionicu i njezine podružnice u Bosni i Hercegovini (Hrvatska centralna banka za B. i H. i Hrvatska zadružna banka d.d. u Sarajevu) i sve velike tvrtke u okrugu. Brzo je stekao veliki imetak i 1909. godine sagradio je vilu preko puta poštansko-brzojavne službe. Objavljuje brošuru Nadbiskup Štadler i Hrvatska narodna zajednica (Sarajevo, 1910.), koju nisu dobro primili u crkvenim krugovima, pa između njega i vrhbosanskoga nadbiskupa dolazi do političkoga razilaženja. U brošuri zaključuje da katolička vjera ima nedvojbeno iznimnu ulogu u čuvanju nacionalnoga identiteta Hrvata u Bosni, ali drži da postoje i stanovite razlike između interesa naroda i Crkve kao ustanove. Bio je vrlo praktičan čovjek i pokazivao je smisao za prilike u Bosni i Hercegovini, u kojoj je stoljećima vladalo šerijatsko pravo, zbog čega je bio vrlo cijenjen u Tuzli. Smisao i zalaganje za provedbu modernizacijskih procesa dokazao je već na opsežnome poslu prilagodbe Općeg austrijskog građanskog zakonika na ovdašnje prilike. Za razliku od nadbiskupa Stadlera, velikog autoriteta Hrvata u B. i H., zagovarao je interkonfesionalni pristup u hrvatskome političkom organiziranju, tj. neka Hrvati katolici i Hrvati muslimani surađuju, a Stadler je inzistirao da samo katolici budu članovi hrvatskih političkih organizacija. U toj polemičkoj brošuri Nadbiskup Stadler i Hrvatska narodna zajednica 1910. godine Pilar je protumačio zašto se se Hrvati u BiH ne smiju pozivati isključivo na svoju vjersku pripadnost te da zbog toga ne smije se stavljati znak jednakosti samo između hrvatstva i katoličanstva, jer se time odbijaju Hrvati-muslimani i tako slabi hrvatstvo.Portal HKV Davor Dijanović: Fragmenti hrvatske zbilje. Dr. Ivo Pilar – otac hrvatske geopolitike. Želimo li izbjeći povijesne pogrješke, proučavajmo ideje dr. Ive Pilara 21. veljače 2012. (pristupljeno 2. listopada 2017.)
Kad su se početkom 1912. godine u Bosanskom saboru zajednički usprotivili predstavnici muslimana i Srba povezivanju Bosne i Hercegovine s Hrvatskom, dojučerašnji protivnici Pilar i Stadler su se približili. Plan Hrvatske narodne zajednice predstavnici bosanskohercegovačkih muslimana u Bosanskom saboru su odbili. Planom se podrazumijevalo stvoriti hrvatski katoličko-muslimanski politički blok, koji bi se uspio suprotstaviti nastojanjima Srba da BiH odcijepi od Monarhije i pripoji Kraljevini Srbiji. U Bosanskom saboru predstavnici muslimana i Srba zajednički su se usprotivili povezivanju BiH s Hrvatskom u okviru Monarhije, te se izjasnili za autonomiju te države. Stadler i Pilar otad su usko surađivali sve do pred kraj 1918. godine, snažno utjecavši na političko oblikovanje bosanskohercegovačkih Hrvata početkom 20. stoljeća.
Godine 1913. s kolegom odvjetnikom Viktorom Jankiewiczem osnovao je Hrvatski dom. Poslije sarajevskog atentata na Franju Ferdinanda 28. lipnja 1914. godine organizirao je prosvjede protiv urotnika te poziva građane na tjelesni obračun s protivnicima Monarhije. Svjetski rat zatječe ga u Tuzli i nasuprot mnogim Hrvatima koji očekuju raspad omrznute Monarhije, Pilar upozorava kako je Monarhija jedini jamac ostanka hrvatstva, te da je svakako treba sačuvati, naravno reformiranu. Objavljuje u Zagrebu 1915. godine, pod pseudonimom dr. Juričić, studiju Svjetski rat i Hrvati. Pokus orijentacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata. Čini mu se, pače je uvjeren, kako hrvatska politička elita luta, ne snalazeći se u najnovijim događajima, i umjesto da jasno formulira ciljeve i program borbe hrvatskoga naroda u svjetskom ratu, inicijativu prepušta Srbima. Djelo je dobro primljeno kod upućenih čitatelja, pa je 1917. godine uslijedilo i drugo izdanje.
mini|desno|Pilarov prijedlog trijalističkog preustroja carevine upućen kralju Karlu I. (IV.) 1917. godine.
Mobiliziran je 1917. godine. Poslije objave Svibanjske deklaracije u Beču raskolio se hrvatski politički korpus u B. i H., i Pilar se razišao s vodstvom bosanskih franjevaca. Suprotno njima, na drugoj stranicu su se našli Pilar, nadbiskup Stadler i ostali protivnici Deklaracije. Pilar je tad preuzeo uređivanje najvažnijeg hrvatskog političkog glasila u B. i H., Hrvatskog dnevnika.
Razvoj događaja na jugu Monarhije odvijao se mimo Pilarovih želja i uvjerenja, pa u Sarajevu 1918. godine objavljuje neveliku knjižicu (32 stranice maloga formata) Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija, kojim djelom postavlja temelje geopolitike u Hrvata. Toga je i sam bio svjestan jer ističe: "Nije nam poznato, da bi u hrvatskoj književnosti postojalo djelo o političkoj geografiji u navedenom smjeru. (...) Ovaj esej se dakle pokazuje prvijencem na tom polju u našoj literaturi". Pilar u ovom djelu ističe da su se hrvatske zemlje od 1908. godine, dakle od pripajanja BiH, našle u sastavu jedne i to jake države, koja je jamac hrvatskoga opstanka i pod vlašću koje "procvale su pak današnje hrvatske zemlje kao nikad prije".
Proljeća 1918. Pilar se približio frankovcima u Sarajevu, te objavio tri važna rada na stranicama njihova glasila Kroatische Rundschau.
Godine 1920. otišao je iz Tuzle, ali mu je odvjetnički ured radio do 1921. godine. Novi stanar Pilarove vile 1920. godine postala je tzv. ‘Bratinska blagajna’, prethodnik budućeg Zavoda za socijalno osiguranje. Za partizanske vlasti u Tuzli 1943. godine tijekom listopada i studenoga u njegovoj se vili nalazio Oblasni komitet KPJ za istočnu Bosnu, zajedno s Agitpropom i uredništvom lista tuzlanske regije Fronta slobode ali samo prvoga broja. Nakon rata u vili je bio Zavod za socijalno osiguranje Tuzla, od 1948. godine Dom narodnog zdravlja. Srušen je zbog slijeganja tla u razdoblju od 1973. do 1976. godine.Kronika. Dr. Ivo Pilar u Tuzli, str. 167., PILAR - časopis za društvene i humanističke studije / Godište II. (2007.), br. 3(1), iz teksta tuzlanskoga novinara i publicista Ante Cigeljevića, pristupljeno 20. travnja 2019.
Zadnje godine i smrt Bio je protivnik pozicioniranju Hrvatske na Balkan, a raspadom Monarhije i stvaranjem Jugoslavije nastupili su za njega crni dani. U novonastaloj državi Kraljevini SHS suočio se s tvrdim velikosrpskim centralizmom i majorizacijom nesrpskih entiteta, osobito pak neriješenim hrvatskim pitanjem. Zbog svojih političkih uvjerenja bio je nepoželjna osoba, pa se već krajem 1918. godine u Tuzli nova vlast htjela obračunati i s njim kao pristašom Habsburške monarhije. U početku mu je i život bio u opasnosti no stanje se smirilo. Sigurno se može pretpostaviti da se novi vlastodršci ipak nisu usudili izravno obračunati s odvjetnikom nepodijeljena ugleda među Tuzlacima svih narodnosti i vjera i jednim od najuglednijih odvjetnika u gradu. Tuzlu je ipak napustio 1920. i vratio se u Zagreb. Pod političkim pritiskom Pilar likvidirao je svoj odvjetnički ured u Tuzli.
No i u Zagrebu je politički i policijski progonjen te stavljen pred sud. Povlači se iz aktivne politike i bavi pravničkim poslovima, ali to je samo privid jer neumorno piše. Godine 1921. zajedno s Milanom Šufflayem osuđen je u montiranom političkom procesu poradi veleizdaje. Bio je petnaestooptuženi u procesu protiv šesnaest osoba.Tomislav Jonjić, Politički pogledi dr. Ive Pilara 1918.—1933. Uvijek iznova Srbija — radikalni zaokret ili dosljedni nastavak Pilarove političke misli?, str. 34., PILAR - časopis za društvene i humanističke studije / Godište V. (2010.), br. 9(1), tomislavjonjic.iz.hr, pristupljeno 20. travnja 2019. Optužnica ništa nije dokazala. Proglašen je krivim, 6. kolovoza 1921. godine, te je osuđen na dva mjeseca zatvora, uvjetno na jednu godinu.