mini|desno|330px|Satirična politička karikatura iz 1884. godine, objavljena u američkom humorističnom časopisu Puck, prikazuje papu Lava XIII. u sukobu sa slobodnim zidarstvom. Katolička Crkva i slobodno zidarstvo imaju složen i promjenjiv odnos još od osnivanja prvih masonskih loža, koji se razlikovao ovisno o razdoblju i zemlji. Taj je odnos obilježen brojnim osudama sa strane Vatikana, koje su se ponavljale kroz povijest.
Katolička Crkva prvi je put zabranila katolicima članstvo u masonskim organizacijama i drugim tajnim društvima 1738. godine. Od tada je najmanje jedanaest papa donijelo službene izjave o nespojivosti katoličkog nauka i slobodnog zidarstva.
Od 1738. do 1983. godine katolici koji su javno pripadali masonskim organizacijama ili ih javno podržavali automatski su bili podvrgnuti ekskomunikaciji. Nakon 1983. godine zabrana članstva i dalje postoji, ali u drukčijem obliku. Iako je nakon Drugoga vatikanskog sabora (1962. – 1965.) postojala određena nejasnoća oko članstva, Crkva je nastavila s prohibicijom, smatrajući da su načela i rituali u slobodnom zidarstvu nespojivi s katoličkim učenjem.
Trenutna regulativa, sadržana u Deklaraciji o masonskim udrugama koju je 1983. objavila Kongregacija za nauk vjere (današnji Dikasterij za nauk vjere), jasno navodi da su „vjernici koji se učlane u masonske udruge u stanju teškog grijeha i ne smiju primati svetu pričest”, te da je članstvo u slobodnom zidarstvu zabranjeno.
Najnovije službene dokumente Svete Stolice o nespojivosti slobodnog zidarstva s katoličkom vjerom izdao je 1985. godine te u studenom 2023. Dikasterij za nauk vjere.
Stajališta Službena stajališta Katoličke Crkve i organiziranog slobodnog zidarstva oblikovani su kroz povijest i odražavaju njihova temeljna načela i međusobne odnose.
Slobodno zidarstvo mini|desno|180px|Kutnik i šestar, najprepoznatljiviji simbol slobodnog zidarstva. Slobodno zidarstvo prihvaća katoličke kandidate pod istim uvjetima kao i ostale kandidate, odnosno uz uvjet da prihvate ili ispunjavaju temeljna načela slobodnog zidarstva. Od kandidata se traži samo da budu sposobni dati određeno tumačenje masonskim simbolima, poput Velikog arhitekta Svemira ili Knjige Svete Mudrosti. To može biti katoličko poimanje Boga, ali isto tako i druge interpretacije, poput Alaha, Tetragrama, Atmana ili čak apstraktnog načela usmjerenog prema višem redu u prirodi.
Postoje, međutim, razlike između regularnog i kontinentalnog slobodnog zidarstva, kao i nacionalne razlike. U okviru regularnog slobodnog zidarstva, posebice one u Sjevernoj Americi, Švedskoj i na Britanskim otocima, uobičajeno je vjerovanje u oblik deizma ili teizma, te je obvezno prihvaćanje postojanja Vrhovnog Bića i objavljenog svetog spisa. U kontinentalnog slobodnog zidarstva na europskom kontinentu, međutim, prihvaćanje agnosticizma ili ateizma je uobičajeno ili barem dopušteno.
Službena tijela slobodnog zidarstva nisu a priori protiv objavljenih religija ili drugih religijsko-filozofskih sustava, uključujući i Katoličku Crkvu. No, odbacuju tvrdnju da bilo koja crkva ili religija isključivo posjeduje puninu istine, uz isključenje svih ostalih. Unutar slobodnog zidarstva ne postoji nametanje jedinstvene istine.
U okviru kontinentalnog slobodnog zidarstva naglašava se i apsolutno odvajanje crkve i države. Najradikalnije stavove po tom pitanju zauzimaju Veliki orijent Francuske i Veliki orijent Belgije, u čijim redovima se mogu naći militantni slobodoumni slobodni zidari, što je rezultat dugotrajnih sukoba s Katoličkom Crkvom, koja je dominirala u tim kulturnim prostorima.
Veliki broj uglednih osoba koje su tijekom 18., 19. i 20. stoljeća bili slobodni zidari povećalo je nepovjerenje prema organiziranom slobodnom zidarstvu kao tajnom društvu, unatoč činjenici da je poštivanje zakona zemlje od same uspostave slobodnog zidarstva 1717. godine jedan od njezinih temeljnih principa.
U latinskim zemljama europskog kontinenta i njihovim kolonijama, kontinentalno slobodno zidarstvo odigralo je značajnu ulogu u antiklerikalizmu od 19. stoljeća nadalje. Tijekom Francuske revolucije (1789. – 1796.) slobodnozidarske ideje poput slobode, jednakosti i bratstva često su bile pretvorene u nasilje protiv vladajuće elite i konzervativnog klera. Mnogi slobodni zidari, uključujući tadašnjeg velikog majstora Velikog orijenta Francuske, Filipa, vojvodu Orleanskog, te matematičara Nicolasa de Condorceta, postali su žrtve revolucije. Drugim riječima, slobodni zidari su se našli s "obje strane giljotine". Od 19. stoljeća nadalje, slobodnozidarske ideje postale su temelj rastućih demokratskih i liberalnih stranaka.
Dobar primjer masonskog antiklerikalizma može se pronaći u govoru koji je 15. srpnja 1868. održao Pierre Van Humbeeck, starješina Lože "Istinski prijatelji unije i zajedničkog napretka" (Loge Les Vrais Amis de l'union et du progrès réunis) pod okriljem Velikog orijenta Belgije:
Iako je tijekom 20. stoljeća ovaj sukob oslabio, do novih konflikata između katolika i slobodnih zidara dolazilo je u Latinskoj Americi, primjerice u Meksiku tijekom Cristero rata (1926. – 1929.), kada su katolici slobodno zidarstvo označili kao inicijatora antiklerikalnih kampanja meksičke vlade, ali i kasnije u Europi.
Katolička Crkva mini|desno|180px|Grb Svete Stolice. Ukriženi ključevi simboliziraju ključeve sv. Petra. Katolička Crkva od samih početaka zabranila je svojim članovima učlanjenje u bilo koju slobodnozidarsku organizaciju, pozivajući se na nespojivost dogmatskog nauka vjere s odredbama i stavovima slobodnog zidarstva. Kazna za članstvo u slobodnom zidarstvu bila je automatska ekskomunikacija.
Prve papinske enciklike protiv slobodnog zidarstva imale su ograničen uspjeh, budući da su sve do početka 19. stoljeća i neki biskupi i svećenici bili članovi masonskih loža. Nakon Burbonske restauracije 1815. godine, kada je Katolička Crkva ponovno potvrdila zabranu, broj klerika u slobodnom zidarstvu počeo se smanjivati. U Belgiji je članstvo katoličkih klerika u slobodnom zidarstvu praktički nestalo do 1838. godine. Ipak, tijekom 19. i 20. stoljeća bilo je slučajeva tajnog članstva svećenika u masonskim ložama. Jedan od najpoznatijih koji je bio pod sumnjom je nadbiskup Annibale Bugnini.
U početku se zabrana slobodnog zidarstva temeljila na zabrinutosti zbog političkog i društvenog utjecaja slobodnih zidara i njihovih tajnih društava. No, temelj katoličke kritike uvijek je bio u odbijanju eksplicitne vjere u osobnog Boga Stvoritelja, nužne za spasenje, kao i u neprihvaćanju katoličkog dogmatskog nauka koji tvrdi da je Katolička Crkva jedini put istine i spasenja. Također, odbacuje se stavljanje drugih religija – protestantizma, judaizma, islama, zoroastrizma i hinduizma – na istu razinu s katoličanstvom.
Taj stav Katoličke Crkve ostao je nepromijenjen, iako je između 1960-ih i 1980-ih postojalo razdoblje u kojem crkvena hijerarhija nije provodila sankcije, a pojedini članovi klera su iznosili oprečne stavove.
Najnoviji službeni dokument Crkve o slobodnom zidarstvu objavljen je 1983. godine, kada je tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger (kasnije papa Benedikt XVI.), izdao Deklaraciju o masonskim udrugama, koja je ponovila tradicionalno stajalište Crkve o članstvu katolika u slobodnom zidarstvu. U tom dokumentu stoji:
Ova deklaracija razjasnila je kanon 1374 novog Kanonskog zakonika iz 1983., koji je zamijenio eksplicitnu osudu slobodnog zidarstva u prethodnom zakoniku iz 1917. godine. Time je Crkva jasno dala do znanja da se njezin stav o slobodnom zidarstvu nije promijenio.
Povijest
Dana 21. lipnja 1717. godine u Londonu su se udružile četiri masonske lože i osnovale prvu veliku ložu, kasnije poznatu kao Ujedinjena velika loža Engleske. Iz Engleske se slobodna zidarstvo brzo proširilo Europom, ponajprije preko Francuske, dok se putem britanskih kolonija raširila diljem svijeta.
18. stoljeće Klement XII. (1730. – 1740.) mini|200px|desno|Papa Klement XII. prvi je osudio slobodno zidarstvo. Godine 1736. inkvizicija je pokrenula istragu o masonskoj loži u Firenci, koju je u lipnju 1737. godine osudila. Ložu je prvotno osnovao Charles Sackville, 2. vojvoda od Dorseta, engleski slobodni zidar, 1733. godine, no ubrzo je počela primati i talijanske članove, uključujući njezina tajnika Tommasa Crudelija. Također, 26. prosinca 1736. godine Andrew Michael Ramsay održao je govor na skupu slobodnih zidara u Parizu, uoči izbora Charlesa Radclyffea za velikog majstora Velike lože Francuske. U ožujku 1737. godine Ramsay je poslao uređenu verziju tog govora glavnom ministru Francuske, kardinalu André Herculeu de Fleuryju, tražeći njegovo odobrenje za javnu objavu i podršku slobodnom zidarstvu. Fleury je, međutim, reagirao osudom, proglasivši slobodne zidare izdajnicima i zabranjujući njihova okupljanja. Ova zabrana, zajedno s inkvizicijskom istragom u Italiji, dovela je do toga da papa Klement XII. 1738. godine izda bulu In eminenti Apostolatus Specula, kojom je slobodno zidarstvo po prvi put službeno zabranjeno unutar Katoličke Crkve.
U dokumentu se iznosi nekoliko ključnih argumenata protiv slobodnog zidarstva:
Papa Klement XII. u buli naveo je nekoliko ključnih razloga za zabranu slobodnog zidarstva unutar Katoličke Crkve. Prvi se odnosio na religijsku ravnodušnost, budući da je slobodno zidarstvo prihvaćalo članove različitih vjeroispovijedi, uključujući katolike, pripadnike drugih religija i nevjernike, čime je promicala vjersku neutralnost, što je bilo u suprotnosti s tadašnjim društvima koja su okupljala pripadnike različitih konfesija, ali nisu načelno zastupala takvu poziciju. Drugi razlog bila je prisega apsolutne tajnosti, pri čemu su slobodni zidari prisezali na Bibliju i obvezivali se na šutnju o unutarnjim aktivnostima lože, uz ozbiljne sankcije za one koji bi prekršili prisegu tajnosti, što je izazvalo zabrinutost ne samo Crkve već i građanskih vlasti. Treći razlog, nejasno definiran, odnosio se na "druge opravdane i razložne razloge poznate Svetoj Stolici", što je kroz stoljeća potaknulo brojne spekulacije o dodatnim motivima zabrane slobodnog zidarstva.
Benedikt XIV. (1740. – 1758.) Papa Benedikt XIV. izdao je 18. svibnja 1751. bulu Providas Romanorum, kojom je potvrdio i ponovno naglasio osudu slobodnog zidarstva izrečenu od strane njegova prethodnika. U ovoj buli slobodno zidarstvo je osuđeno zbog svojih temeljnih načela, uključujući naturalizam, vjersku toleranciju prema pripadnicima drugih vjeroispovijedi i religijsku ravnodušnost. Također su kritizirani obredi koji uključuju polaganje prisegu tajnosti, promicanje pravne slobode udruživanja te potencijalna politička prijetnja Crkvi i državi, osobito u kontekstu tadašnjih društvenih i političkih previranja u Firenci, Napulju i jakobinskim pokretima.
19. stoljeće Pio VII. (1800. – 1823.) Papa Pio VII. izdao je 13. rujna 1821. bulu Ecclesiam a Jesu Christo, kojim je osudio Karbonare, paramasonsku organizaciju koja je imala ključnu ulogu u oblikovanju i provođenju ujedinjenja Italije. Među istaknutim članovima ovog pokreta nalazili su se Camillo Benso di Cavour, Giuseppe Garibaldi, Giuseppe Mazzini i Francesco Crispi, koji su ujedno bili slobodni zidari, poznati po svojim antikatoličkim i antiklerikalnim stavovima, kao i članstvu u Karbonarima.
Iako je slobodno zidarstvo u ovom dokumentu osuđeno samo posredno, definirana je kao sekta i tajno društvo. Bula je također bila pod utjecajem ideja francuskog klerika Augustina Barruela, čija su djela o Francuskoj revoluciji pridonijela oblikovanju Papinog stava prema tajnim organizacijama.
Lav XII. i Pio VIII. (1823. – 1830.) Papa Lav XII. izdao je 13. ožujka 1825. bulu Quo graviora, u kojoj je posebno osudio ubrzano širenje slobodnozidarskih ideja i načela unutar sveučilišta. Ova bula nastavila je prethodne osude slobodnog zidarstva, upozoravajući na njezin rastući utjecaj među intelektualnim i akademskim krugovima te potencijalnu prijetnju tradicionalnim vjerskim i moralnim vrijednostima.