Operacija Sidro ’91 bila je operacija JNA protiv ZNG-a, pokrenuta s ciljem zauzimanja Dubrovačkog primorja i dijelova ostalih općina tijekom Domovinskog rata.
Pozadina Godine 1990. etničke napetosti između Srba i Hrvata pogoršale su se nakon izbornog poraza vlade Socijalističke Republike Hrvatske od strane Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Jugoslavenska narodna armija (JNA) oduzela je Teritorijalnoj obrani Hrvatske (TO) oružje kako bi smanjila otpor. Dana 17. kolovoza tenzije su eskalirale u otvorenu pobunu hrvatskih Srba, usredotočenu na pretežito srpski naseljena područja dalmatinskog zaleđa oko Knina (otprilike 60 kilometara sjeveroistočno od Splita), dijelove Like, Korduna, Banovine i istočne Hrvatske. U siječnju 1991. Srbija, uz potporu Crne Gore i srbijanskih pokrajina Vojvodine i Kosova, bezuspješno je pokušala dobiti odobrenje Predsjedništva Jugoslavije za operaciju JNA s ciljem razoružavanja hrvatskih snaga sigurnosti. Zahtjev je odbijen, a sukob u Pakracu između srpskih pobunjenika i hrvatske specijalne policije u ožujku potaknuo je samu JNA da zatraži ratne ovlasti i proglašenje izvanrednog stanja. Iako su prijedlog podržale Srbija i saveznici, zahtjev JNA odbijen je 15. ožujka. Srpski predsjednik Slobodan Milošević preferirao je politiku proširenja Srbije nad očuvanjem Jugoslavije s Hrvatskom kao federalnom jedinicom, javno je prijetio da će JNA zamijeniti srpskom vojskom i izjavio da više ne priznaje autoritet saveznog predsjedništva. Prijetnja je navela JNA da odustane od planova očuvanja Jugoslavije u korist proširenja Srbije, jer je JNA pala pod Miloševićevu kontrolu. Do kraja ožujka sukob je eskalirao s prvim žrtvama na Plitvicama. Početkom travnja vođe srpske pobune u Hrvatskoj objavile su svoju namjeru pripajanja područja pod svojom kontrolom Srbiji, što je vlada Hrvatske smatrala secesionizmom.
Početkom 1991. Hrvatska nije imala redovnu vojsku. Kako bi ojačala obranu, Hrvatska je udvostručila broj policajaca na oko 20.000. Najefikasniji dio snaga bila je specijalna policija od 3.000 ljudi, sastavljena od dvanaest bataljuna organiziranih po vojnom principu. Postojalo je i 9.000–10.000 pričuvnih policajaca u 16 bataljuna i 10 satnija, no nedostajalo im je oružje. Kao odgovor na pogoršanje situacije, vlada je osnovala Hrvatsku narodnu gardu (ZNG) u svibnju, proširenjem specijalnih bataljuna u četiri profesionalne gardijske brigade. Pod kontrolom Ministarstva obrane i zapovjedništvom umirovljenog generala JNA Martina Špegelja, brigade su brojile oko 8.000 vojnika. Rezervni sastav policije, povećan na 40.000 ljudi, pripojen je ZNG-u i reorganiziran u 19 brigada i 14 samostalnih bataljuna. Gardijske brigade bile su jedine potpuno opremljene lakim naoružanjem, dok je diljem ZNG-a nedostajalo teškog naoružanja. Zbog nedostatka teškog oružja ZNG je pribjegavao korištenju oružja iz Drugog svjetskog rata uzetog iz muzeja i filmskih studija. Hrvatska je u to vrijeme raspolagala s oko 30.000 komada lakog naoružanja kupljenog u inozemstvu i 15.000 iz policijskih zaliha. Kako bi nadomjestila gubitke, osnovana je nova specijalna policija od 10.000 ljudi.
Tijek operacije Dok se 9. VPS kretao izravno prema Dubrovniku, 2. (Titogradski) korpus, uz potporu dijelova 37. korpusa i JRM-a, krenuo je odsjeći Dubrovnik i okolicu od ostatka Hrvatske. Crnogorski korpus prvo je napao prema Slanome na Jadranskoj magistrali, boreći se protiv hrvatskih snaga iz Metkovića i Makarske kod sela Čepikuće. Iako je samo Slano izdržalo do 7. listopada, cesta je presječena ranije, vjerojatno već 2. listopada. Nakon ove pobjede, 2. korpus trebao je nastaviti napredovanje prema sjeverozapadu.
Tijekom listopada, kad JNA nije snažno napadala ili je bila usporena zbog čvrste hrvatske obrane, 2. korpus uspio je konsolidirati položaje duž linije od Čepikuća preko sela Lisac do mora. Otkriveno je i da je ZNG premjestio snage u Hercegovinu, između sela Hutovo i Ravno, ugrožavajući desni bok 2. korpusa JNA. Kako bi otklonila prijetnju, OG 2 premjestila je 1. nikšićku partizansku brigadu TO iz Konavala (pod zapovjedništvom 9. VPS) u područje 2. korpusa. Između 16. i 20. listopada brigada je zauzela Ravno i stabilizirala crtu u Hercegovini južno od Hutovskog jezera, otprilike duž rijeke Trebišnjice.
U studenome je 7.000–10.000 planinskih i partizanskih trupa JNA sporo napredovalo na sjever protiv 6.000–8.000 ljudi ZNG-a. Napad je uključivao prodor u Hercegovinu prema Hutovu. Do sredine prosinca 2. korpus, uz zračnu i pomorsku potporu, napredovao je 10-ak kilometara sjeverozapadno, a do primirja u siječnju 1992. uspostavio je crtu bojišnice 5–10 kilometara od Česvinica i bosanske luke Neum.
U ovoj operaciji JNA je zauzela preko 340 km², od Česvinica–Neum pa do Petrovog Sela.
Reference
Literatura
Kategorija:Dubrovnik u Domovinskom ratu Kategorija:Vojne operacije Domovinskog rata