Samostan svetog Hilariona na arheološkom nalazištu Tell Umm el-'Amr bio je staroršćanski samostan iz 4. stoljeća. Njegove iskopane ruševine leže blizu grada Deir al-Balaha u izbjegličkom kampu i istoimenoj općini Nuseirat, u Pojasu Gaze u Palestini.New archaeological discovery in St. Hilarion Monastery, Al-Monitor, 13. travnja 2021., arhivirano iz izvornika 13. travnja 2021. Pristupljeno 3. listopada 2025.
Ruševine Samostana svetog Hilariona predstavljaju jedno od najranijih monaških nalazišta na Bliskom istoku. Njegova izvrsna lokacija olakšala mu je ulogu središta vjerske, kulturne i ekonomske razmjene, što je primjer procvata monaških pustinjskih centara tijekom bizantskog razdoblja. Zbog toga su Samostan svetog Hilariona i arheološko nalazište Tell Umm Amer upisani zajedno na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2024. godine.Samostan svetog Hilariona / Tell Umm Amer na službvenim stranicama UNESCO-a Pristupljeno 3. listopada 2025. U srpnju 2024. samostan je UNESCO uvrstio na popis mjesta svjetske baštine u opasnosti zbog njegova stradanja tijekom rata u Gazi.Francesca Aton, UNESCO Adds Historic Monastery in Gaza to List of Endangered Sites, Artnews, 29. srpnja 2024. Pristupljeno 3. listopada 2025.
Povijest
mini|lijevo|Unutrašnjost pokrivenog dijela arheološkog lokaliteta Samostana sv. Hilariona. mini|lijevo|Mozaik u crkvi Samostana sv. Hilariona. mini|lijevo|Svjetiljka u obliku papuče iz 13. ili 14. stoljeća iskopana na arheološkom lokalitetu Tell Umm el-ʿAmr Samostan je oko 340. godine osnovao Hilarion, rodom iz regije Gaze i jedan od mogućih otaca palestinskog monaštva. Hilarion se preobratio na kršćanstvo u Aleksandriji, a zatim, nadahnut svetim Antunom, postao pustinjak prvo u Egiptu, a zatim u svojoj rodnoj regiji. Potom je osnovao pustinjačku kuću u blizini svog rodnog sela Thabatha i do Hilarionove šezdeset i treće godine, samostan je započeo s osamljenim pustinjacima i razvio se u veliku cenobitsku zajednicu koja je privlačila mnoge posjetitelje.Yizhar Hirschfeld, Samostani u Gazi: Arheološki pregled, iz Brouria Bitton-Aškeloni i Aryeh Kofsky (ur.), Kršćanska Gaza u kasnoj antici, Brill, 2004. str. 67.–69. ISBN 9789004138681 Bila je to prva monaška zajednica u Svetoj zemlji, postavljajući temelje za širenje monaških praksi u regiji. Samostan je zauzimao strateški položaj na raskrižju glavnih trgovačkih i komunikacijskih putova između Azije i Afrike. Iako se tada činilo da se nalazio u pustinji, u stvarnosti se nalazio na raskrižju između Egipta, Palestine, Sirije i Mezopotamije, te se vjeruje da je samostan bio središte misionarskog rada u regiji Gaze.Rami K. Isaac, C. Michael Hall i Freya Higgins-Desbiolles, Politika i moć turizma u Palestini, Routledge, 14. prosinca 2015., str. 144. ISBN 978-1-317-58028-7
Ostaci samostana Svetog Hilariona protežu se kroz više od četiri stoljeća, od kasnorimskog do omejidskog razdoblja, a karakterizira ih pet uzastopnih crkava, kompleksi kupke i svetišta, geometrijski mozaici i prostrana kripta. Budući da se pustinjački kompleks vjerojatno sastojao od malih pustinjačkih ćelija prema tradiciji Svetog Antuna građenih od blatnih cigli i kvarljivog materijala, njihovi ostaci nisu sačuvani. Lokalitet je napušten nakon potresa u sedmom stoljeću, a lokalni arheolozi su ga ponovno otkrili 1999. godine.
Hodočasnik iz četrnaestog stoljeća, Antonije iz Cremone, u svom putopisnom izvještaju spomenuo je da je u Tabathi postojala crkva Svetog Hilariona, ali nije sigurno je li se odnosio na zgradu koja još uvijek postoji ili je prepričavao informacije dobivene iz ranijeg izvora. Prema lokalnoj predaji i zapažanjima zapadnih putnika iz 19. stoljeća, molitvenu dvoranu Samostana Hilariona trenutno zauzima džamija al-Khidr. Francuski istraživač Victor Guérin primijetio je da su dva mramorna stupa u džamiji moguće dijelovi samostana iz bizantskog doba.
Arheološko nalazište danas
Godine 2015. ovo je bilo jedino arheološko nalazište dostupno javnosti u Gazi, što ga je činilo posebno cijenjenom i važnom kulturnom baštinom. Prema Ministarstvu turizma u Gazi, Samostan svetog Hilariona je 2016. godine bio u prijekoj potrebi za očuvanjem. Trenutni napori za očuvanje otežani su ratom i sukobima u regiji, kao i nedostatkom materijala i opreme potrebne za iskapanja. Lokalitet je uvršten na Svjetski nadzor spomenika 2012. godine i Globalna mreža baštine ga je označila kao “potrebno spašavanje”.
Šteta tijekom rata u Gazi
U prosincu 2023. UNESCO je samostanu dodijelio “privremenu pojačanu zaštitu”.Gaza: UNESCO grants enhanced provisional protection to Saint Hilarion monastery, UNESCO. 18. prosinca 2023., arhivirano iz izvornika 13. svibnja 2024. Pristupljeno 3. listopada 2025. U siječnju 2024. Al Jazeera je izvijestila da je samostan jedno od 195 mjesta kulturne baštine koja su oštećena ili uništena od početka rata u Gazi.Indlieb Farazi Saber, A 'cultural genocide': Which of Gaza's heritage sites have been destroyed?, Al Jazeera, arhivirano iz izvornika 27. siječnja 2024. Pristupljeno 3. listopada 2025. U srpnju 2024. samostan je UNESCO uvrstio na popis mjesta svjetske baštine u opasnosti. Popis je ubrzan korištenjem hitnih postupaka, a UNESCO je izrazio „duboku zabrinutost zbog utjecaja tekućeg sukoba na kulturnu baštinu, posebno u Pojasu Gaze” i izjavio: „Organizacija poziva sve uključene strane da se strogo pridržavaju međunarodnog prava, naglašavajući da kulturna dobra ne smiju biti meta napada ili korištena u vojne svrhe, jer se smatraju civilnom infrastrukturom”.
Izvori
Vanjske poveznice Tell Umm el-'Amr na Global Heritage Networku Samostan svetog Hilariona, videozapis na YouTubeu, rekonstrukcija kako je samostan mogao izgledati u 6. stoljeću, izrađena kao dio međunarodnog istraživačkog projekta
Kategorija:Bivši kršćanski samostani Kategorija:Arheološki lokaliteti u Aziji Kategorija:Svjetska baština u Palestini Kategorija:Svjetska baština u opasnosti Kategorija:Palestina