Sudjelovanje Hrvata u Bitci na Kosovu 1389. u historiografiji nije do kraja razjašnjeno. Tijekom posljednja dva stoljeća doveo je do mnogih rasprava i različitih tumačenja i zaključaka niza povjesničara koji su se njime bavili. Budući da je originalnih onovremenih izvora vrlo malo, a da se kasnije pojavilo više sekundarnih, izvedenih vrela koja nisu bila do kraja pouzdana, neke činjenice o kosovskom boju nisu jednoznačno usuglašene, kako one o tijeku i ishodu same bitke, tako i one o sudjelovanju hrvatskih postrojbi u njoj. Prevladavajuće je mišljenje da su Hrvati bili u boju kao sastavni dio velike vojne postrojbe (prema nekim izvorima veličine čak do ljudi) koju je na Kosovo polje poslao bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. Kotromanić, a predvodio vojvoda Vlatko Vuković Kosača.
Najstariji izvori
Najstariji izvor, nastao kratko vrijeme nakon bitke, pismo je bosanskoga kralja Stjepana Tvrtka I. Kotromanića gradu Trogiru, datirano u 1. kolovoza 1389. godine. U tom pismu piše o trijumfalnoj pobjedi nad Turcima, o tome da je „sultan Murat poražen, a malo tko od Turaka ostao živ”. Kasnije se pokazalo da je ishod boja bio drukčiji, bez nedvojbenog pobjednika. Oba su glavna zapovjednika (sultan Murat na turskoj, a knez Lazar na srpskoj strani) poginuli, a Muratov sin Bajazid, koji je preuzeo zapovjedništvo nad turskom vojskom, odlučio je da ne nastavi pohod prema Zapadu. Tomu ima više mogućih razloga, a najvažniji su veliki gubitci među njegovim ratnicima, povratak u svoju prijestolnicu Drinopolje kako bi kao novi sultan učvrstio vlast u Carstvu, te zaštita udaljenih istočnih dijelova njegove države koja je graničila s Timuridskim Carstvoma na čelu kojeg je bio Timur Lenk, islamizirani mongolski vladar poznat po osvajačkim pohodima.
Drugi najstariji izvor je pismo kralja Tvrtka datirano 20. listopada 1389. i poslano u Firencu, čiji sadržaj je djelomično poznat iz odgovora kojeg je firentinska općina poslala bosanskom kralju, jer izvorno Tvrtkovo pismo nije sačuvano. Bit tog pisma sastoji se od zahvale Firentinaca što im je Tvrtko poslao pismo iz kojeg su doznali za trijumf nad Turcima, za Muratovu pogibiju zajedno s njegova dva sina (što se pokazalo netočnim, jer je poginuo samo Jakub, a Bajazid je preživio), za nebrojene tisuće poginulih Muratovih vojnika, te specifičan podatak da je dvanaest velmoža prodrlo do Muratova šatora i da je jedan od njih mačem ubio sultana.
U dva najstarija izvora sudjelovanje Hrvata u bitci ne spominje se izravno, ali se podatak koji upućuje na to nalazi u tzv. „Forolivskim ljetopisima”. Oni su dobili taj naziv po talijanskom gradu Forli, koji se nalazi u trokutu između Bologne, Ravenne i Firence, a nastali su 1482., skoro sto godina nakon bitke. U njima se na latinskom jeziku navodi sljedeće: Eodem anno (1389) de mense Junii. Apud Durachium Amoratho Theucrorum rege Graeciae et Dalmatiae agrum devastante, et omnia depopulante, contra Christianos horrida bella committuntur; sed contra Theucros quibusdam conjuratis Christi-Fidelibus, Rege Rassi, Rege Ungariae, Comite Lazaro et Domino Johanne banno cum Crucesignatis interemptus est ipse Amorathus, utroque exercitu in campis remanente, maximo tarnen cum caede... U prijevodu to bi glasilo: U istoj godini (1389.) mjeseca lipnja. Kod Drača Murat, kralj Turaka je opljačkao predjel Grčke i Dalmacije i sve opustošio te su se protiv kršćana vodili strašni ratovi; ali su se protiv Turaka zavjerili bili neki od kršćanskih vjernika: kralj Raške, kralj Ugarske, knez Lazar i gospodin Ivan ban s križarima te je poginuo sam Murat, a jedna i druga vojska je ipak na bojnim poljima preostala s najvećim pokoljem...mini|250px|Prikaz kretanja pojedinih vojnih postrojbi prema Kosovu polju
Tumačenja povjesničara U navedenim „Forolivskim ljetopisima” (lat. Annales forolivienses) piše da je u bitki na Kosovu polju sudjelovao ban Ivan i to na čelu vitezova-križara. Premda se hrvatsko ime nigdje izričito ne spominje, ban Ivan i križari mogu u ovom kontekstu biti samo Hrvati. Povjesničari su, kad su ljetopisi dospjeli u javnost, pokušali podrobnije utvrditi o kojem se to banu Ivanu radi. Franjo Rački je, pišući da su u kosovskom boju sudjelovale hrvatske čete, prvi naveo da je ovdje riječ o Ivanišu Horvatu, koji je jedno vrijeme bio mačvanski ban. Ferdo Šišić je 1902. godine objavio tekst u kojem spominje Horvata kao mogućeg sudionika kosovskog boja, ali je kasnije (1927.) opširnije obrazložio da ban Ivan može biti samo Ivan od Paližne, jer je on bio vranski prior i zapovjednik križara – ivanovaca.
O tim dvama zaključcima dvojice povjesničara kasnije su se izjašnjavali drugi znanstvenici, među kojima K. Jireček, N. Radojčić, V. Ćorović, R. Mihaljčić, S. Ćirković, M. Dinić i E. Peričić, i svaki od njih se priklonio jednom ili drugom zaključku. Neki srpski povjesničari nijekali su sudjelovanje Hrvata u kosovskom boju navodeći da su izvori nepouzdani. Drugi, poput Mihajla Dinića 1962. godine, pisali su da se prema talijanskom ljetopisu izvodi zaključak da je „na Kosovu bio i jedan dio Hrvata”. Slično je ustvrdio i Kosta Milutinović 1989. godine, navodeći da je, bez obzira da li se radilo o Ivanišu Horvatu ili Ivanu od Paližne, vjerojatno da su na strani Srba i Bosanaca bili i Hrvati.
O predmetnoj temi opširno je pisao Stjepan Antoljak izvlačeći zaključke iz pojedinih izvora. On navodi da se kralj Tvrtko na poveljama nazivao kraljem Bosne, Raške, Dalmacije, Hrvatske, Humske zemlje, Donjih kraja itd. i da je u pojedinim područjima svoje kraljevine postavljao vojvode, pa je tako u dijelovima Hrvatske i Dalmacije koji su bili pod njegovom kontrolom, to bio Vlatko Vuković. Uz to, u Hrvatskoj je tada kao jedna od najmoćnijih osoba slovio ban Ivan od Paližne, koji je bio u dobrim odnosima s Tvrtkom. Kada je potonji, saznavši za dolazak velike turske vojske, u lipnju 1389. poslao vojvodu Vukovića (koji se do tada nalazio u Hrvatskoj kao kraljev namjesnik) s vojskom u pomoć knezu Lazaru, vrlo je moguće da je s njim iz Hrvatske krenuo i Ivan od Paližne sa svojim križarima. mini|250px|Umjetničko viđenje kosovskog boja slikara Petra Lubarde
Većina povjesničara suglasna je da su Hrvati bili na Kosovu polju u vrijeme bitke 1389. godine, makar neki (Kosta Milutinović) napominju da bi tu činjenicu trebalo podvrgnuti daljnjoj provjeri. Premda bazirana na samo jednom izvoru, ta činjenica, kako je to istaknuo akademik SANU Sima Ćirković, „nije ni neverovatna ni nepouzdana. S druge strane, to nije potvrđeno izvorima najbližim vremenu bitke, a oni su vrlo malobrojni.«”. Međusobne veze i odnosi, bilo oni prijateljski, bilo oni manje prijateljski, postojali su u ono doba između susjednih država Raške, Bosne, Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva i drugih, pa su njihovi vladari vojno, ali i na druge načine, pomagali jedni drugima. U ovom slučaju su Hrvati, sudjelujući u sastavu lijevog krila kršćanske vojske u kosovskoj bitki, kojem je na čelu bio bosanski vojvoda Vlatko Vuković, zajedno s Bosancima vojno pomagali Srbima. Na tom lijevom krilu, koje u samom boju nije uspjelo napredovati i potisnuti osmanske redove kao što je to bio slučaj s desnim krilom i centrom, bilo je, prema nekim izvorima, čak do vojnika. Na cijeloj kršćanskoj strani bitke sudjelovali su, osim Srba, pripadnici više raznih naroda među kojima Bosanci, Hrvati, Albanci, Ugri, Bugari, Grci i drugi.
Vidi još
Hrvati na Kosovu Srpski mit o Kosovu Vranski priorat
Izvori
Kategorija:Vojni pohodi s hrvatskim sudjelovanjem Kategorija:Hrvatska historiografija Kategorija:Povijest Hrvatske (1102. – 1527.) Kosovski boj