René Guilly (Pariz, 27. srpnja 1921. – Argenteuil, 11. lipnja 1992.), poznati i pod pseudonimom René Désaguliers, bio je francuski novinar, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, muzejski kustos, masonolog i martinist.
Životopis Guilly potječe iz obitelji republikanske buržoazije; otac mu je bio liječnik i slobodoumnik. U ranoj je fazi snažno bio obilježen djelom i idejama pisca Jean Gionoa, te je studirao književnost. Kretao se u umjetničkim krugovima poslijeratnog Pariza i započeo novinarsku karijeru u listu Combat, gdje je surađivao u rubrikama "pariski život" i "likovna kritika". Objavio je, među ostalim, zapažen intervju s Salvador Dalíem te važne razgovore s Antonin Artaudom.
Nakon prve faze karijere u novinarstvu posvetio se povijesti umjetnosti te postao asistent Germain Bazina u Muzeju Louvre. Profesionalni put nastavio je kao glavni kustos Muzeja Francuske, voditelj službe za restauraciju klasificiranih i nadziranih muzeja te redoviti profesor na École du Louvreu.
Slobodno zidarstvo Ključno intelektualno i duhovno opredjeljenje života René Guillya započelo je 1951. godine, kada je iniciran u Ložu "Klementovo prijateljstvo" (Loge La Clémente Amitié) pri Velikom orijentu Francuske. Sudjelovao je u obnovi obedijencije, pomažući u radu svome prijatelju, velikom majstoru Francis Viaudu. Već tada započinje njegovo sustavno propitivanje naravi slobodnozidarske tradicije, njezinih izvora te cjelovitosti ritualnog i simboličkog korpusa.
U tom se razdoblju povezuje s krugom okupljenim oko časopisa Le Symbolisme i njegovim glavnim urednikom Marius Lepageem, s kojim razvija trajno prijateljstvo i plodnu intelektualnu suradnju. Lepage ga upoznaje s rezultatima engleskih istraživanja slobodnog zidarstva, osobito s djelom The Early Masonic Catechisms, koje donosi najstarije poznate rituale. Guilly tada uviđa koliko povratak izvornim dokumentima rasvjetljava, tumači i oživljava slobodnozidarske običaje, simbole i obrede. Proučavanje i praktična primjena slobodnozidarske tradicije u tom ključu postaju životno djelo.
Ovu je orijentaciju simbolično izrazio naslovom časopisa Renaissance traditionnelle, koji je osnovao 1970. godine i uređivao do smrti. Usporedno s teorijskim istraživanjem, radio je na obnovi izvornog slobodnozidarskog nauka. Prvi veliki rezultat tih nastojanja bila je 1955. godine uspostava modernog obnovljenog Francuskog obreda, danas poznatog kao Tradicijski francuski obred.
Posebnu je pozornost posvetio i ponovnom otkrivanju temelja Ispravljenog škotskog obreda iz 18. stoljeća, kroz studije o njegovoj povijesti, ritualima i simbolici, koje je objavljivao i komentirao.
Nakon djelovanja u Velikoj tradicionalnoj i simboličkoj loži "Opera", 1968. godine osniva Francusku nacionalnu ložu. Njegov je doprinos značajan i na području viših stupnjeva: 1963. godine obnovio je Redove mudrosti Francuskog obreda unutar suverenog Kapitula "Jean-Théophile Desaguliers", a 1974. godine sudjelovao je u osnivanju Velikog priorata Neustrije.
Martinizam Guilly je iniciran u martinizam 1961. godine od strane romanopisca Pierre Mariela, pri čemu je primio redovsko ime Sâr Athanasius Indagator. U tom se razdoblju približio Louis Bentinu, velikom majstoru Martinističkog i sinarhijskog reda (Ordre Martiniste et Synarchique), od kojega je 12. travnja 1975. primio povelju za osnivanje pariške Lože "Scala Jacobi". Loža "Scala Jacobi" djelovala je do 1977. godine, nakon čega je postala neovisna skupina te se naposljetku priključila Tradiciji martinista (Tradition martinistei), radeći prema martinističkom ritualu Papusa.
Publikacije Autor je vrlo brojnih stručnih i znanstvenih članaka, objavljenih ponajprije u časopisu Renaissance traditionnelle. Dio tih radova kasnije je posthumno okupljen u tri knjige, u kojima su objedinjeni njegovi najznačajniji tekstovi posvećeni povijesti, simbolici i ritualnoj tradiciji slobodnog zidarstva:
Izvori
Kategorija:Životopisi, Pariz Kategorija:Francuski novinari Kategorija:Francuski slobodni zidari Kategorija:Povjesničari slobodnog zidarstva Kategorija:Likovni kritičari Kategorija:Povjesničari umjetnosti Kategorija:Francuski kritičari