Parfumerija u Grasseu je nematerijalna svjetska baština „vještina vezanih uz parfeme u Grasseu i njegovoj okolici (regija Alpes-Maritimes, Provence-Alpes-Côte d'Azur). Te se vještine sastoje od skupa praksi koje uključujuuzgoj parfemskih biljaka, poznavanje i obrada prirodnih sirovina, te umjetnost komponiranja parfema, a koje je UNESCO 2018. godine upisao na popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.The skills related to perfume in Pays de Grasse: the cultivation of perfume plants, the knowledge and processing of natural raw materials, and the art of perfume composition na službenim stranicama UNESCO-a Pristupljeno 10. siječnja 2026.

Povijest mini|lijevo|Stara parfumerija Chiris lijevo|mini|Molinard parfumerija, osnovana 1849. godine. mini|Muzej umjetnosti i povijesti Provanse i, u pozadini, obnovljena fasada parfumerije Hugues Ainé. U srednjem vijeku Grasse je bio grad-država s dugom tradicijom trgovine, posebno štavljenja koža koje su se izvozile diljem Europe. Ta je aktivnost proizvodila jak neugodan miris, pa je lokalno stanovništvo uzgajalo puno mirišljavog cvijeća.

Godine 1580. alkemičar i ljekarnik Francesco Tombarelli došao je u Grasse i otvorio laboratorij za proizvodnju mirisa, čime je Grasse postao osnivačko središte europske industrije parfema. Oko 1600. godine, Jean de Galimard, štavitelj u Grasseu, došao na ideju mirisnih kožnih rukavica. Ponudio je par mirisnih rukavica Katarini de' Medici, koja je ovu modu proširila Europom. Od 17. stoljeća, fokus gospodarstva grada se preusmjerio na destilaciju mirisa, a parfimeri u Grasseu specijalizirali su se za ekstrakciju cvjetnih esencija, posebno cvijeta naranče i jasmina. Godine 1614. kralj je potvrdio novu tvrtku Parfumerie Glovers, a 1747. osnovana je tvrtka Galimard, najstarija postojeća francuska parfumerija i treća najstarija parfumerija u Europi. Mnogi francuski parfumeri školovali su se u Grasseu, počevši od 1770. godine. Ono što je započelo kao sporedni posao postalo je glavno zanimanje u Grasseu i to je ostalo do danas.

U 19. stoljeću područje oko Grassea pretvoreno je u prostrani cvjetnjak, a posebna mikroklima Grassea potaknula je industrijski uzgoj cvijeća. Toplo je i dovoljno udaljeno od morskog zraka, a zahvaljujući svom položaju u brdima i izgradnji kanala Siagne 1860. godine ima i obilje vode za navodnjavanje. Također, broj parfumera je “eksplodirao” i svaka parfumerija je uvježbavala vlastite "nosove" Grassea, one koji su birali najbolje mirise i kombinirali ih kako bi stvorili nove parfeme. Razvoj i industrijalizacija parfumerije uvelike su se oslanjali na francusko kolonijalno carstvo, a parfumerijske kuće iz Grassea osnovale su se u Alžiru, Komorima i Madagaskaru kako bi imale koristi od nižih troškova proizvodnje.Grasse, dekadentno carstvo jasmina, mediapart.fr Pristupljeno 10. siječnja 2026.

Međutim, krajem 19. stoljeća , suočena s globalnom konkurencijom, proizvodnja parfema u Grasseu se borila s poteškoćama. No, proizvođači su udružili snage u zadruge i udruženja, te je tradicija proizvodnje parfema u Grasseu uspjela preživjeti.

Parfumerija Fragonard osnovana je 1926. godine u jednoj od najstarijih tvornica u gradu. Njezin muzej Villa Musée Fragonard izlaže rijetke predmete koji objašnjavaju povijest parfumerije. Međunarodni muzej parfema, otvoren 1989. godine, prati evoluciju tehnika tijekom 5000-godišnje povijesti parfumerije i veliki doprinos područja Grassea proizvodnji parfema.

Plantaže cvijeća koje su nekada bile karakteristične za Grasse sada su rijetke, jer se cvjetovi uglavnom uvoze iz zemalja s niskim troškovima uzgoja kao što su: Maroko, Bugarska, Indija i Turska. Godine 2004. u industriji parfema u Grasseu bilo je zaposleno otprilike 4000 ljudi, a godišnje se prerađivalo 10 000 tona cvjetova. Danas mreža od šezdeset tvrtki zapošljava oko 3500 ljudi u gradu i okolici, ali je ukupno oko 10 000 stanovnika Grassea neizravno zaposleno u industriji parfema. Ova industrija godišnje prometuje više od 600 milijuna eura. Gotovo polovica poreza na poslovanje grada dolazi iz sektora parfema (uključujući i arome za hranu od 1970-ih), a to je ispred turizma i usluga u pokrajini Grasse.

Nematerijalna kulturna baština

Nematerijalna kulturna baština parfumerija Grassea uključuje širok raspon zajednica i skupina, okupljenih pod okriljem Association du Patrimoine Vivant du Pays de Grasse („Udruga žive baštine regije Grasse”). Uzgoj parfemskih biljaka uključuje širok raspon vještina i znanja, na primjer o prirodi, tlu, vremenu, biologiji, fiziologiji biljaka i hortikulturnim praksama, kao i specifične tehnike poput ekstrakcije i hidraulične destilacije. Stanovnici Grassea usvojili su ove tehnike i pomogli u njihovom poboljšanju. Osim tehničkih vještina, umjetnost također zahtijeva maštu, pamćenje i kreativnost. Parfem stvara društvene veze i pruža važan izvor sezonske radne snage. Povezano znanje uglavnom se prenosi neformalno kroz dug proces učenja koji se još uvijek odvija prvenstveno u parfumerijama. Međutim, u posljednjim desetljećima raste interes za standardizaciju učenja kroz formaliziranu nastavu. To uključuje škole poput Instituta za parfumeriju u Grasseu, interne programe obuke unutar tvornica i tvrtki (poput škole Robertet), Kemijski institut u Nici (ICN) UMR UNS/ CNRS 7272 na Sveučilištu Sophia Antipolis, specijalizirane ustanove poput ESAT-a (Specijalizirani dom za njegu) Saint-Antoine, Službu za posredovanje u Međunarodnom muzeju parfema, kao i centre za očuvanje poput Knjižnice baštine u Grasseu i Osmothèquea u Versaillesu.

Izvori

Gérasime Bonnaire Despierres, Alençon lace, 1987., Aberdeen University Press, Aberdeen, str. 207. Manfred Euchner, Manuel des traits de charpente, Eyrolles, 1999.

Vanjske poveznice Parfumerije Grassea Stranica posvećena kandidaturi parfumerije u Grasseu za uvrštavanje u nematerijalnu kulturnu baštinu čovječanstva Video primjer na youtube-u

Kategorija:Nematerijalna svjetska baština u Francuskoj Kategorija:Parfumerija