Enrique Omar Sívori (San Nicolás, 2. listopada 1935. – San Nicolás, 17. veljače 2005.) bio je argentinsko-talijanski nogometaš i trener koji je igrao na poziciji napadača. Na klupskoj razini najpoznatiji je po uspješnom razdoblju u talijanskom Juventusu krajem 1950-ih i početkom 1960-ih, s kojim je osvojio tri naslova Serie A, uz niz drugih trofeja; igrao je i za River Plate u Argentini te Napoli u Italiji.
Za Argentinu je igrao na reprezentativnoj razini i osvojio Južnoameričko prvenstvo u nogometu 1957. Kasnije u karijeri nastupao je i za Italiju, s kojom je sudjelovao na Svjetskom prvenstvu 1962. Nakon završetka igračke karijere trenirao je nekoliko momčadi u Argentini.
Sívori se smatra jednim od najboljih igrača svoje generacije, ali i jednim od najvećih nogometaša svih vremena. Bio je poznat po vještini, brzini, golgeterskom učinku, tehnici, kreativnosti, a njegov je nogometni talent bio naširoko priznat. Godine 1957. proglašen je najboljim igračem Južnoameričkog prvenstva u nogometu,The Copa América Archive – Trivia, RSSSF. a 1961. osvojio je i cijenjenu Zlatnu loptu France Footballa. Tijekom karijere postigao je 432 pogotka, uključujući i prijateljske utakmice.Sívori .
Klupska karijera
River Plate mini|desno|upright=0.81|Sívori u dresu River Platea 1954.
Sívori je rođen u San Nicolásu, u argentinskoj pokrajini Buenos Aires, u obitelji talijanskog podrijetla. Njegov djed po ocu, Giulio Sivori, bio je useljenik iz mjesta Cavi di Lavagna, zaseoka u pokrajini Genova, dok je njegova majka Carolina bila abrucijskog podrijetla.SIVORI Omar: genio e follia dell'angelo ribelle , Storie di Calcio, 7. veljače 2016.I miti del calcio: Omar Sivori, Tuttocalciatori, 25. listopada 2011.Sivori, la rabbia dell'oriundo..., La Repubblica, 9. veljače 2001.
Još kao dječak jako se zainteresirao za nogomet, a u tinejdžerskim godinama pristupio je klubu iz Buenos Airesa, River Plateu.RedArgentina.com Mladi Sívori dobio je priliku probiti se u momčad u kojoj su igrali i slavni napadači Ángel Labruna i Félix Loustau, etablirani u eri La Máquina, jedne od najpoznatijih formacija u povijesti nogometa.Argentina - List of Champions and Runners-up, RSSSF. Navijači su mu uskoro nadjenuli nadimak El Cabezón ("velika glava"), zbog kose, otvorenosti, samopouzdanja, drskosti i načina igre.Omar Sivori, The Telegraph, 19. veljače 2005.
River je osvojio argentinsko prvenstvo 1955., a naslov je potvrđen pobjedom 2:1 protiv gradskog rivala Boca Juniorsa na stadionu La Bombonera u Buenos Airesu, kolo prije kraja prvenstva.Argentina 1955, RSSSF, 23. travnja 2009. Iste sezone River je osvojio i Copa Río de La Plata pobijedivši urugvajski Nacional. Sljedeće sezone imao je sličan uspjeh kada je River na posljednji dan prvenstva ponovno osvojio naslov argentinskog prvaka, svladavši Rosario Central s 4:0, a Sívori je postigao posljednji pogodak na utakmici.Argentina 1956, RSSSF, 28. veljače 2008. Posljednju utakmicu za River odigrao je upravo protiv istoga suparnika, 5. svibnja 1957.
mini|upright=1.13|Sívori u driblingu na utakmici protiv Huracána
U sezoni 1957./58. 21-godišnjeg Sívorija doveo je talijanski Juventus, nakon što ga je uočio Renato Cesarini. Juventus je za transfer platio 10 milijuna argentinskih peza (što je odgovaralo iznosu od 91.000 funti), što je u to vrijeme bio svjetski rekordni transfer. Sívorijev odlazak pokazao se lošim za Riverove prvenstvene rezultate jer klub u idućih 18 godina nakon 1957. nije uspio osvojiti naslov prvaka Argentine.Argentina mourns lost son Sivori, BBC Sport, 29. lipnja 2007. Ipak, novcem od transfera River je uspio dovršiti svoj stadion El Monumental dogradnjom četvrte tribine koja je ponijela njegovo ime.
Juventus Iste sezone još su dvojica istaknutih Argentinaca stigla u talijansku ligu: Antonio Valentín Angelillo (Inter) i Humberto Maschio (Bologna). Sva trojica bila su dio argentinske reprezentacije koja je osvojila zlato na Južnoameričkom prvenstvu 1957. Budući da je naglasak momčadi bio na napadačkim pozicijama, reprezentacija je prozvana Anđeli prljavih lica, po tada poznatom filmu Angels with Dirty Faces, zbog razigranog stila i nehajnog odnosa prema treningu. Taj je nadimak pratio trojac i nakon dolaska u Italiju. U Italiji su ih prozvali Trio smrti, zbog njihove ubojitosti pred vratima.Malta Today, 27. veljače 2005.
mini|desno|upright=1.13|Sívori (desno) u dresu Juventusa 1958., pri izlasku s travnjaka San Siroa pokraj sunarodnjaka Angelilla iz Intera
Prije dolaska Sívorija i Velšanina John Charlesa, Juventus je prolazio kroz nešto slabije razdoblje. Međutim, njih dvojica s iskusnim Juventinom Giampierom Bonipertijem stvorili su iznimno snažnu momčad koja je osvojila Serie A u sezoni 1957./58. Dobra forma se nastavila pa je Sívori osvojio još dva scudetta (1959./60. i 1960./61.), dva Kupa Italije (1958./59. i 1959./60.) te Kup Alpa 1963. Njegov trud okrunjen je titulom europskog nogometaša godine (Ballon d'Or) 1961.Gli eroi in bianconero: Omar SIVORI, Tutto Juve, 2. listopada 2016.La Juventus ricorda su Twitter il mito Omar Sivori , Tuttosport, 17. veljače 2016.
Iste godine kada je ostvario najveće individualno priznanje, raspao se i Čarobni trio, kako su ih nazivali: Boniperti je završio karijeru, a sljedeće sezone John Charles vratio se u Leeds United. Sívori je ostao u Staroj dami, a posebno se istaknuo pogotkom za pobjedu 1:0 protiv Real Madrida, čime je Juventus postao prva talijanska momčad koja je slavila na Santiago Bernabéuu. Nosio je dres s brojem 10Da Ferrari a Bernardeschi: la Juve e l'importanza della maglia numero 10, TuttoMercatoWeb, 24. srpnja 2017. te je 1963. postao kapetan momčadi, ali nakon toga više nije osvajao naslove ni trofeje s Juventusom te je otišao po završetku sezone 1964./65., zbog neslaganja s novim trenerom Heribertom Herrerom.Limina Edizioni
mini|upright=1.13|Sívori u crno-bijelom dresu Bianconera na gradskom stadionu u Torinu
Za Juventus je u svim natjecanjima postigao 167 pogodaka u 253 nastupa,Omar Sivori, The Telegraph, 19. veljače 2005. čime je prema stanju iz 2011. bio peti najbolji strijelac u povijesti kluba. Također drži rekord za najviše pogodaka na jednoj utakmici Serie A; u pobjedi 9:1 protiv Intera 10. lipnja 1961. postigao je šest pogodaka. Taj rekord dijeli sa Silvijom Piolom iz Pro Vercellija.PIOLA Silvio: il sesto senso del gol , Storie di Calcio, veljača 2016.
Napoli Godine 1965. Sívori je potpisao za Napoli, s kojim je već u prvoj sezoni osvojio treće mjesto u prvenstvu; klub je također osvojio i Kup Alpa. Nakon dvije uspješne sezone, Napoli je u sezoni 1967./68. imao vrlo talentiranu momčad u kojoj su, uz Sívorija, bili i vratar Dino Zoff te napadač José Altafini, pa se smatrao jednim od favorita za naslov prvaka. Klub je vodio veliku borbu s Milanom za naslov prvaka Serie A, ali je na kraju završio na drugome mjestu, dok je Sívori zbog ozljede koljena i nekoliko sukoba s trenerom Brunom Pesaolom propustio veći dio sezone. Posljednju utakmicu za Napoli odigrao je upravo protiv bivšeg kluba Juventusa, kada je dobio crveni karton jer je udario Erminija Favallija, nakon čega je suspendiran na šest utakmica. Nakon te kazne odlučio se vratiti u Argentinu tijekom sezone 1968./69.SIVORI, Omar Enrique, Treccani: Enciclopedia dello Sport.Sivori: Fuga da Napoli , Storie di Calcio, 18. studenoga 2015.
Reprezentativna karijera
Argentina Na reprezentativnoj razini Sívori je za Argentinu upisao 19 nastupa i 9 pogodaka. Tadašnja argentinska momčad imala je iznimno snažan napad u kojem su, uz Sívorija, igrali Oreste Corbatta, Osvaldo Cruz, Humberto Maschio i Antonio Angelillo. Napadački trojac Sívori – Maschio – Angelillo prozvan je caras sucias, što doslovno znači prljava lica, u aluziji na istoimeni film i na način na koji su igrali – poput razigrane, nestašne djece prljavih lica.Enrique Omar Sívori, el último carasucia , El Gráfico, 25. kolovoza 2015.
S Argentinom je osvojio zlato na Južnoameričkom prvenstvu 1957. u Limi u Peruu. Argentina je dominirala tijekom cijelog turnira; među pobjedama se ističu 8:2 protiv Kolumbije i 3:0 protiv velikog rivala Brazila.
Italija Sívori je 1957. preselio u Italiju sa sunarodnjacima Maschiom i Angelillom. Argentinski nogometni savez zabranio je tom napadačkom trojcu daljnje nastupe za Argentinu, pa su izostavljeni sa Svjetskog prvenstva 1958. Zahvaljujući talijanskom podrijetlu Sívori je mogao steći talijansko državljanstvo. U travnju 1961. debitirao je za Italiju. S još nekoliko inozemstvom rođenih talijanskih igrača nastupio je za Italiju na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu, gdje je reprezentacija ispala u prvom krugu. Za Italiju je upisao 9 nastupa i postigao 8 pogodaka.
Stil igre mini|desno|upright=1.13|Sívori na treningu u torinskim godinama
Encyclopædia Britannica opisala je Sívorijev stil igre kao "smion i briljantan";Omar Sivori, Encyclopædia Britannica. bio je iznimno nadaren nogometaš kojega se smatra jednim od najvećih igrača u povijesti Italije i Juventusa, kao i jednim od najboljih igrača svoje generacije. Sívori je bio brz, sitnije građe, vrlo kreativan i tehnički iznimno potkovan napadač, poznat po brzini s loptom, ubrzanju, vrhunskom driblingu, lepršavosti i fintama kojima je prolazio suparničke braniče. U to su spadali okreti, podbacivanja, brze promjene smjera i njegov zaštitni potez – provlačenje lopte kroz noge protivniku, poznato u talijanskom kao tunnel. Bio je primarno ljevak, odličan realizator i plodan strijelac s jakim i preciznim udarcem iz kaznenog prostora i izvan njega, sposoban zabijati i lijevom i desnom nogom te, usprkos niskom rastu, glavom; zbog toga je ponekad znao zadobiti udarce u lice. Iako nije bio posebno snažan zbog vitke građe, bio je poznat i po upornosti, hrabrosti i profesionalizmu, premda je povremeno bio kritiziran zbog nagle naravi i nesportskog ponašanja, zbog čega se znao svađati sa sucima, grubo startati na protivnike ili ih pokušavati "isprovocirati i poniziti" svojom vještinom s loptom.UEFA.com Argentinian legend Enrique Omar Sivori dies at age of 69, Taipei Times.Breve il mondiale felice di Sivori, inventore del football impossibile, La Stampa, 6. ožujka 1990.Sivori, Treccani: Enciclopedie on line.SIVORI E ALTRI EROI, IL VIZIO DEL CALCIO, Corriere della Sera, 12. travnja 2010.Omar Sivori, The Guardian, 21. veljače 2005.
Iako je bio izvrstan strijelac, osobito u Juventusu, Sívori je zahvaljujući pregledu igre i točnosti dodavanja znao stvarati prilike i za suigrače, odlično surađujući s Charlesom i Bonipertijem u napadačkom trojcu kluba. Mogao je igrati i u sredini napada kao klasični napadač te povučenije, kao druga špica ili unutarnji lijevi napadač. Zbog kreativnog stila igre, vještine, oka za pogodak, zemlje rođenja, frizure, snažnog karaktera i povremeno buntovne naravi, Sívorija se često naknadno uspoređivalo s drugim ljevonogim Argentincem koji se pojavio nakon njega – Diegom Maradonom – pa su ga pojedini mediji nazivali i "Maradonom šezdesetih".Omar Sivori, The Independent, 19. veljače 2005.Tributes for Sivori, an 'angel' with some heavenly moves, The Scotsman, 19. veljače 2005.Total Sports SquareFootball.net
Trenerska karijera mini|upright=0.81|Sívori kao trener Rosario Centrala, 1969. – 1970.
Sívori je završio igračku karijeru 1969. Iako se kao imućan čovjek vratio u rodnu Argentinu, ljubav prema nogometu navela ga je na novu karijeru, ovoga puta trenersku; trenirao je River Plate, Rosario Central, Estudiantes de La Plata, Racing Club i Vélez Sarsfield.