Šangaj (kineski: 上海; pinjin: Shànghǎi) je luka i s 26,3 milijuna stanovnika najveći grad u Kini, te najnaseljeniji grad na svijetu (unutar granica grada).Gradovi: najveći (bez predgrađa), geohive.com 5. prosinca 2016. Pristupljeno 15. lipnja 2019. Nalazi se na obali rijeke Huang-pu, u blizini ušća rijeke Jangce. Šangaj je jedna od četiri općine koje su pod izravnom upravom središnje kineske vlade.
Iz ribarskog naselja s tekstilnom industrijom, Šangaj je tijekom 19. stoljeća izrastao u važnu luku kao jedan od gradova otvoren vanjskoj trgovini, koja je omogućena Sporazumom iz Nankinga iz 1842. godine. Grad se razvijao kao središte trgovine između istoka i zapada te je do 1930-ih postao multinacionalni financijski i poslovni čvor Kine i svijeta. Nakon 1990., ekonomske reforme Denga Xiaopinga rezultirale su novim intenzivnim razvojem Šangaja te je 2005. Šangaj postao najveća robna luka svijeta. mini|lijevo|250px|<center>Razglednica Šangaja: Panorama četvrti Lujiazui s rijekom Huangpu, Yu vrt, Kineski paviljon za Expo 2010, ulica Nanjing i riva Bund. Grad je turistička destinacija čuvena po povijesnim znamenitostima, kao što su Bund i hram Grad Božji (Chenghuang Miao) te modernim znamenitostima, poput panorame Pudonga, koja uključuje i televizijski toranj Biser Istoka.
Šangaj je danas najveće trgovačko i financijsko središte Kine i grad najbrže rastuće ekonomije u svijetu.
Zemljopisne odlike mini|250px|lijevo|<center>Satelitski snimak u prirodnim bojama prikazuje urbanu oblast Šangaja iz 2005. zajedno s njegovim glavnim otocima (sa sjeverozapada do jugoistoka: Chongming, Changxing, Hengsha, i Jiuduansha koji okružuju Pudong). Šangaj leži na istočnoj Kineskoj obali, na približno jednakom rastojanju od Pekinga i Guangzhoua. Stari grad i moderni centar Šangaja su smješteni u središtu širućeg poluotoka između delte rijeke Jangce na sjeveru i Hangzhou zaljeva na jugu, nastalom prirodnim depozitima rijeke Jangce i modernih projekata melioracije zemljišta. Općina Šanga ima status kineske pokrajine i upravlja istočnim dijelom poluotoka i većinom obližnjih otoka. Ona graniči na sjeveru i zapadu s Jiangsuom, na jugu sa Zhejiangom, i na istoku s Istočnim kineskim morem. Njezina najsjevernija točka je na otoku Chongming, drugom po veličini otoku kontinentalne Kine nakon njegove ekspanzije tijekom 20. st."Chongming Island" in the Encyclopedia of Shanghai, p. 52. Shanghai Scientific & Technical Publishers (Shanghai), 2010. Pristupljeno 16. lipnja 2019. Općina ne obuhvaća enklavu Jiangsua na sjevernom Chongmingu, niti dva otoka koji tvore Šangajasku luku Yangshan, a koji su dio Zejijanga u okrugu Shengsi. Ta duboka luka je postala neophodna s povećanjem veličine kontejnerskih brodova, kao i zbog zamuljavanja rijeke Jangce, koja se sužava na manje od 20 m oko 70 km od otoka HengshaWijnolst, N. & al. Malacca-Max (2): Container Shipping Network Economy,, str. 115., DUP Satellite, 2000.
Centar Šangaja je podijeljen rijekom Huangpu, vještačkom pritokom rijeke Jangce koja je napravljena po naredbi generala Chunshena tijekom Razdoblja zaraćenih država. Povijesno središte grada je bilo na zapadnoj obali Huangpua (Puxi), u blizini ušća potoka Suzhoua, koji ga povezuje s jezerom Taj i Velikim kineskim kanalom. Glavna financijska četvrt, Lujiazui je izrasla na istočnoj obali Huangpua (Pudong). Uništenje lokalnih močvara zbog izgradnje međunarodnig aerodroma Pudong duž istočne obale poluotoka je obustavljeno zbog zaštite i proširenja obližnjih plićaka Jiuduansha kao rezervata prirode."Fourth Island Wetland Emerging", str. 2. Shanghai Daily, 8. prosinca 2009. Pristupljeno 16. lipnja 2019.
Šangaj je smješten na aluvijalnoj ravni, te je velika većina njegovih 6340,5 km2 ravna, s prosječnom visinom od 4 m. Zbog pjeskovitog zemljišta njegovi neboderi su napravljeni s dubokim betonskim temeljima kako bi se spriječilo da potonu u meko zemljište. Malobrojna brda, kao što je brdo She Shan, leže na jugozapadu, a najviša točka je vrh otoka Dajinshan u Hangzhou zaljevu visine 103 m. Grad ima i mnoštvo rijeka, kanala, potoka i jezera, i poznat je po svojim bogatim vodenim resursima kao dio sliva jezera Taj
Klima Šangaj ima vlažnu suptropsku klimu s četiri godišnja doba. Zime su hladne i vlažne, a hladni sjeverozapadni vjetrovi sa Sibira mogu prouzročiti pad noćne temperature do ispod nule, premda se rijetko događa da godina ima više od jednog ili dva dana sa snježnim padalinama. Ljeta su topla i vlažna s, u prosjeku 8,7 dana godišnje temperaturom od preko 35 °C; povremene provale oblaka ili oluje s grmljavinom su moguće. Grad je također podložan tajfunima tijekom ljeta i početkom jeseni, no nijedan zadnjih godina nije prouzročio znatniju štetu Najprijatnija sezona je proljeće, premda je promjenljivo i često pada kiša, te jesen koja je uglavnom sunčana i suha. Prosječna temperatura u gradu je 4,2 °C u siječnju i 27,9 °C u srpnju, s godišnjim prosjekom od 16,1 °C. Mjesečni prosjek mogućeg sunčanog vremena je u opsegu od 34% u ožujku do 54% u kolovozu, te grad dobiva 1.895 sunčanih sati godišnje. Ekstremne temperature u opsegu općine su zabilježene: 40,8 °C na dan 7. kolovoza 2013. i −12,1 °C na dan 19. siječnja 1893.
Povijest
Nastanak grada mini|lijevo|<center>Pagoda na trgu Songjiang iz 11. st. mini|<center>Staro naselje Qibao iznad rijeke Puhuitang, danas dio urbanog Šangaja Šangaj se prvi put pojavljuje 960. kao selo. S gospodarskim razvojem delte rijeke Jangce razvijao se i Šangaj. Porezni biro je ovdje otvoren 1074. Do 1264. povezao se s tri susjedna sela. U ovo vrijeme Šangaj je bio trgovačka luka odakle se pamuk izvozio u Peking, unutrašnjost zemlje i u Japan. Do vremena dinastije Qing(1644–1911) velike cehovske organizacije su podijelile ekonomsku i, dijelom, političku vlast u gradu.
Iako poznat kao trgovačko središte još u 12. stoljeću, tek je nakon poraza Kine u Prvom opijumskom ratu (1839. – 1842.) otvoren za trgovinu Europljanima, zbog čega se brzo razvio u jedno od najvažnijih trgovačkih centara Istočne Azije. U velikom dijelu grada, strane su sile ostvarile suverenitet i cijeli niz privilegija. Zbog toga, tamo se razvio nacionalistički i revolucionarni pokret te je u 20. stoljeću grad imao burnu povijest - godine 1927. u njemu je izvršen veliki pokolj komunista, a teško je stradao 1937. za vrijeme japanskog napada na Kinu. Godine 1949. postao je dijelom NR Kine. mini|lijevo|<center>Stari grad Šangaj u 17. st.
Strane koncesije mini|<center>Rušenje starih zidina 1911. god. Nakon Opijumskih ratova, Velika Britanija je 1842. Sporazumom iz Nankinga osigurala otvaranje Šangaja za trgovinu s europskim trgovcima. Britanci su odabrali Šangaj jer je grad od 1840-ih postao najzačajniji trgovački grad Istočne Azije. S trgovcima, u Šangaj su stigli i kršćanski misionari. Misionari i trgovci su uživali slobodu boravka i imali politički imunitet.
Za Britancima su 1847. stigli Francuzi, i te dvije sile su u gradu uspostavile prve strane koncesije. Britanci su izabrali Bund i oblast sjeverno od starog grada, dok su Francuzi izabrali jugozapadni dio u kojem su francuski misionari 200 godina ranije izgradili katedralu. U međuvremenu, u gradu je nastala i židovska zajednica. mini|<center>Šangajski Bund 1920-ih Amerikanci su stigli 1863., Japanci 1895. Naselili su se uz britansku koncesiju i tako je nastalo „Međunarodno naselje“ (International Settlement). U ovim privilegiranim enklavama, koje su formirane na neodređeno vrijeme, trgovci su se nalazili u pravnom sustavu vlastite zemlje. Postojale su i posebne policijske snage.
Zbog povoljnog položaja u blizini glavnih trgovačkih puteva svile i čaja, Šangaj se do 1900. razvio u važnu luku i industrijski centar. Šangaj je kontrolirala „Zelena banda“, organizacija nastala u 18. stoljeću od besposlenih mornara, koja je do 1920. sebi potčinila podzemlje u Šangaju. Bili su poznati po okrutnom obračunavanju s onima koji su im smetali.
Tijekom Tajpinškog ustanka (1851. – 1864.) mnogi seljaci su od masakra pobjegli u Šangaj i postali jeftina radna snaga. Ljude je privlačio i prosperitet grada. Time se formirao prvi kineski gradski proletarijat, koji je u užasnim i nestabilnim uvjetima tadašnjeg radničkog života bio potencijalna jezgra revolucije. Industrijski značaj Šangaja i njegov broj stanovnika su se brzo povećavali. I u vrijeme Bokserskog ustanka (1900.) i pada posljednjeg cara (1911.) mnogi ljudi su pohrlili u međunarodne koncesije.
Metropola mini|<center>Zgrada banke HSBC (1923.) i Dom carine (1927.) na Bundu. Od kraja 19. stoljeća do 1920ih Šangaj se razvio u svjetsku metropolu. Početkom 20. stoljeća broj stanovnika je premašio milijun. Od 1918. u gradu je djelovao državnik i revolucionar Sun Jat-sen. Aldous Huxley je 1926. opisao Šangaj: "Toliko života, tako brižljivo usmjerenog, koji teče tako snažno - taj prizor u meni izaziva nešto kao jezu..." Šangaj je postao sinonim za grijeh, avanturizam i bogatstvo. Ovdje su boravili slavni: Noël Coward, Mary Pickford, Bertrand Russell, George Bernard Shaw, André Malraux, grof Galeazzo Ciano, Charles Chaplin. I kineski komunizam vuče svoje korijene iz Šangaja. Ovdje je 1915. Chen Duxiu počeo tiskati časopis „Mladost“, kasnije „Nova mladost“, koji je imao velikog utjecaja na kinesku javnost.
Kinezi su razvili zanimanje za politiku i nacionalno buđenje. Chen Duxiu je bio jedan od organizatora protesta koji su kulminirali u generalnom štrajku 5. lipnja 1919. protiv stranih imperijalista. U Šangaju je 1921. osnovana Komunistička partija Kine.
Britanski vojnici su 30. svibnja 1925. pucali na studente koji su demonstrirali. Proglašena je nacionalna revolucija. Godine 1927. nacionalna vojska pod vođstvom Čang Kaj Šeka, uz pomoć komunista, zauzela je grad i postavila na vlast Kuomintang. Iste godine vlast je brutalno ugušila proteste (poznato pod nazivom "Šangajski masakr"), kada je u kratko vrijeme, od svega nekoliko tjedana, pogubljeno 5000 ljudi bez suđenja.
Tijekom Mandžurske krize 1931. došlo je do bojkota japanske robe. Dana 28. siječnja 1932. japanska vojska je sa 70.000 vojnika okupirala grad. Sukob se završio u svibnju 1933. ponovnim uspostavljanjem normalne trgovine i demilitarizacijom područja oko grada.
Japansko-kineski rat mini|<center>Požar tijekom Bitke za Šangaj 1937. god. Tijekom Drugog japansko-kineskog rata 1937. došlo je do druge bitke za Šangaj. Poslije borbi u kojima su pretrpile teške gubitke, japanske snage su zauzele grad 9. studenog. U predgrađima se koncentrirao veliki broj kineskih izbjeglica koje su živjele u teškim uvjetima. U samom gradu su vladali narkokarteli i anarhija.
Kratko nakon napada na Pearl Harbor u prosincu 1941., čime su SAD uvučene u Rat na Pacifiku, Japanci su u Šangaju internirali državljane zemalja saveznica, osim Francuza koje su smatrali za saveznike (Višijevska Francuska). Od 1943. internirali su i oko 18.000 njemačkih i austrijskih židova koji su se ovdje sklonili.
Nakon rata grad je vraćen Kini, jer su se SAD, Velika Britanija i Francuska tijekkom rata odrekli svojih pretenzija na grad.
Komunisti preuzimaju vlast
Kada su komunisti 27. svibnja 1949. pod vodstvom Mao Ce Tunga umarširali u Šangaj, preuzeli su kontrolu nad najvažnijim gospodarskim i trgovinskim centrom Azije kao i nad profitabilnom međunarodnom lukom. Dok su strani trgovci očekivali da će ponovno moći otvoriti svoje radnje, novi režim je odlučio da se Šangaj, kao i cijela Kina, mora radikalno promijeniti. Zbog toga su se mnoge strane tvrtke preselile u Hong Kong. Najsiromašnije četvrti su sravnjene sa zemljom da bi se na njihovom mjestu podigli stambeni blokovi. Kriminalci i prostitutke su odvedeni na preodgoj. Strani kapital je zaplijenjen ili opterećen visokim porezima.