Otoci princa Edwarda () dva su mala nenaseljena otoka vulkanska u subantarktičkom Indijskom oceanu kojima upravlja Južna Afrika. Nazvani su Otok Marion (nazvan po Marc-Josephu Marionu du Fresneu, 1724. – 1772.) i Otok princa Edwarda (nazvan po princu Edwardu, vojvodi od Kenta i Strathearna, 1767. – 1820.).
Otoci u skupini proglašeni su posebnim prirodnim rezervatima prema Južnoafričkom upravljanju okolišem: Zakon o zaštićenim područjima, br. 57 iz 2003., pa su aktivnosti na otocima stoga ograničene na istraživanje i upravljanje očuvanjem. Otoci su došli pod dodatnu zaštitu kada je područje proglašeno zaštićenim morskim područjem 2013. Jedini ljudi koji žive na otocima su djelatnici meteorološke i biološke istraživačke postaje koju vodi Južnoafrički nacionalni antarktički program na otoku Marion.
Povijest lijevo|mini|200px|Princ Edward, po kojem su otoci dobili ime Otoke je 4. ožujka 1663. otkrio Barent Barentszoon Lam s broda nizozemske istočnoindijske kompanije Maerseveen i nazvani su Dina (Princ Edward) i Maerseveen (Marion), ali je pogrešno zabilježeno da su otoci na 41° južno, a ni kasnije ih nizozemski mornari nisu ponovno pronašli.
U siječnju 1772. francuska fregata Le Mascarin, s kapetanom Marc-Josephom Marionom du Fresneom, posjetila je otoke i provela pet dana pokušavajući se iskrcati, misleći da su pronašli Antarktik (tada još nije bilo dokazano da postoji). Marion je otoke nazvao Terre de l'Espérance (Marion) i Ile de la Caverne (Princ Edward). Nakon što se nije uspio iskrcati, Le Mascarin je nastavio prema istoku, otkrivajući otočje Crozet i iskrcavajući se na Novom Zelandu, gdje su Mariona du Fresnu i dio njegove posade ubili i pojeli domoroci Maori.
Julien Crozet, navigator i drugi zapovjednik broda Le Mascarin, preživio je katastrofu i slučajno sreo Jamesa Cooka u Cape Townu 1776., na početku Cookovog trećeg putovanja. Crozet je podijelio karte svoje tragične ekspedicije, i dok je Cook isplovljavao iz Cape Towna, prošao je pored otoka 13. prosinca, ali se nije mogao pokušati iskrcati zbog lošeg vremena. Cook je otoke nazvao po princu Edwardu, četvrtom sinu kralja Đure III.; i premda mu se često pripisuje i imenovanje većeg otoka Marion, po kapetanu Marionu, to su ime prihvatili lovci na tuljane i kitolovce koji su kasnije lovili to područje, kako bi razlikovali dva otoka.
Prvo zabilježeno iskrcavanje na otoke izvela je 1799. godine skupina francuskih lovaca na tuljane s broda Sally. Sljedeći koji su se iskrcali, krajem 1803., bila je skupina lovaca na tuljane predvođenih američkim kapetanom Henryjem Fanningom s broda Catharin. Oni su pronašli znakove ranije prisutnosti ljudi. Otoke su često posjećivali lovci na tuljane sve do 1810. godine, kada je lokalna populacija tuljana bila gotovo iskorijenjena. Prvu znanstvenu ekspediciju na otoke predvodio je James Clark Ross, koji ih je posjetio 1840. tijekom svog istraživanja Antarktika, ali se nije uspio iskrcati. Ross je plovio uz otoke 21. travnja 1840. godine. Promatrao je ogroman broj pingvina ("skupine od mnogo tisuća svaka") i druge vrste morskih ptica. Također je vidio tuljane krznaše za koje je pretpostavljao da pripadaju vrsti Arctocephalus falklandicus. Otoci su konačno ispitani tijekom ekspedicije Challenger, koju je vodio kapetan George Nares, 1873.
Era lova na tuljane trajala je od 1799. do 1913. godine. U tom razdoblju bilježe se posjeti 103 plovila, od kojih je sedam doživjelo brodolom.R.K. Headland, Historical Antarctic sealing industry, Scott Polar Research Institute (Cambridge University), 2018, p.167 Ostaci lova na tuljane uključuju željezne posude, ruševine koliba i natpise. Tijekom 1920-ih, otoke su povremeno posjećivali moderniji brodovi za lov na tuljane, koji su dolazili iz Cape Towna, Južna Afrika.
Na otocima su se dogodili mnogi brodolomi. U lipnju 1849. brig Richard Dart, s trupom kraljevskih inženjera pod poručnikom Jamesom Liddellom, doživio je brodolom na Otoku princa Edwarda; samo 10 od 63 ljudi na brodu je preživjelo, a spasili su ih lovci na morske slonove iz Cape Towna. Godine 1908. norveški brod Solglimt doživio je brodolom na otoku Marion, a preživjeli su osnovali kratkotrajno selo na sjevernoj obali prije nego što su spašeni. Olupina broda Solglimt najpoznatija je olupina na otocima i dostupna je roniocima.
Britanska vlada nikada nije službeno preuzela vlasništvo nad otocima; međutim, upravljala je gospodarskim aktivnostima na otocima početkom 20. stoljeća. Godine 1908. britanska vlada odobrila je zakup guana na otoku Marion. Nakon Drugog svjetskog rata, tehnološki napredak učinio je otoke strateški važnijima, a budući da nije bilo daljnjih gospodarskih aktivnosti, Ujedinjeno Kraljevstvo bilo je zabrinuto da bi druge zemlje mogle polagati pravo na otoke. Krajem 1947. i početkom 1948. godine, Južnoafrička Republika je, uz britanski pristanak, anektirala otoke i postavila meteorološku postaju u uvali Transvaal na sjeveroistočnoj obali otoka Marion.
Dana 22. rujna 1979. američki nadzorni satelit poznat kao Vela 6911 zabilježio je neidentificirani dvostruki bljesak svjetlosti, poznat kao incident Vela, u vodama ispred otoka. Postojale su i nastavljaju biti značajne polemike oko toga je li ovaj događaj možda bio neprijavljeni nuklearni test koji su izveli Južnoafrička Republika i Izrael ili neki drugi događaj. Uzrok bljeska i dalje je službeno nepoznat, a neke informacije o događaju ostaju tajne. Danas većina neovisnih istraživača vjeruje da je bljesak iz 1979. prouzročila nuklearna eksplozija.
Južnoafrička vlada je 2003. godine Otočje princa Edwarda proglasila posebnim prirodnim rezervatom, a 2013. proglasila je oceanskih voda oko otoka zaštićenim morskim morskim područjem, stvarajući tako jedno od najvećih svjetskih područja zaštite okoliša.
Istraživačka stanica Marion Dana 4. siječnja 1948. otok Marion i susjedni otok Princa Edwarda službeno su pripojeni Južnoj Africi. Grupa od 14 mornara ostala je na otoku sve dok 16 dana kasnije tamo nisu ostavljene stalne okupacijske snage koje su ubrzo izgradile meteorološku postaju. Istraživačka postaja na otoku Marion iz 1948. ubrzo je proširena i danas proučava regionalnu meteorologiju i biologiju otoka, posebno ptice ( pingvine, burnice, albatrose, galebove ) i tuljane.
Nova istraživačka baza izgrađena je od 2001. do 2011. kako bi zamijenila starije zgrade na lokaciji. Do stanice se može doći brodom ili helikopterom. Heliodrom i skladišni hangar nalaze se iza glavne strukture baze.
U travnju 2017. znanstvenici sa Sveučilišta McGill, u suradnji s Južnoafričkim nacionalnim antarktičkim programom, pokrenuli su novi astrofizički eksperiment na otoku Marion pod nazivom Probing Radio Intensity at high-Z from Marion (PRIZM), tražeći znakove vodikove linije u ranom svemiru. Godine 2018. McGillov tim pokrenuo je još jedan kozmološki eksperiment pod nazivom Niz dugih baznih antena za uzimanje radijskih promatranja iz Sub-Antarktika (, ALBATROS). Novi eksperiment ima za cilj stvoriti karte vrlo visoke rezolucije niskofrekventne radio emisije iz svemira i učiniti prve korake prema otkrivanju kozmološkog mračnog doba.
U travnju 2024., postaja Južnoafričkog nacionalnog antarktičkog programa na otoku Marion prikazana je u reklami za KFC South Africa u režiji Kima Geldenhuysa, pod nazivom "Beyond the Sea", koja je prikazivala dva Južnoafrikanca kako se pokušavaju vratiti na kopno radi pržene piletine.
Geografija i geologija mini|desno|300px|Satelitska snimka Otoka princa Edwarda, 2009. mini|desno|300px|Satelitska snimka otoka Marion, 2009. Skupina otoka nalazi se oko 1770 km jugoistočno od Port Elizabetha u južnoj Africi. S geografskom širinom od 46 stupnjeva, malo su bliži Južnom polu nego ekvatoru. Otok Marion (), veći od 2 otoka, dug je 25,03 km, a širok 16.65 km, s površinom od citiranje weba |url = https://rmgsc.cr.usgs.gov/gie/gie.shtml |title = Global Island Explorer |website = rmgsc.cr.usgs.gov |access-date = 14 Nov 2024 }} i obalom dugom oko 72 km, od čega su većina visoke litice. Najveći vrh otoka Marion je Mascarin (, prije State President Swart Peak), s visinom od 1242 m/nm. Topografija otoka Marion obuhvaća brojne brežuljke i jezerca te močvarno nizinsko područje sa siromašnom vegetacijom.
Otok princa Edwarda () je znatno manji – površine svega oko , dužine 10,23 km i širine 6,57 km – te se nalazi oko 12 nautičkih milja (22,2 km) sjeveroistočno od otoka Marion. Teren je uglavnom stjenovit, s visokim liticama (490 m) na jugozapadnoj strani. Vrh van Zinderen Bakker, sjeverozapadno od središta, doseže visinu od 672 m.
Postoji nekoliko pučinskih stijena duž sjeverne obale Otoka princa Edwarda, poput Ship Rocka 100 metara sjeverno od najsjevernije točke i Ross Rocks 500 m od obale. Boot Rock je oko 500 m od sjeverne obale otoka Marion.
Oba otoka su vulkanskog porijekla. Otok Marion jedan je od vrhova velikog podvodnog štitastog vulkana koji se uzdiže oko 5000 m od morskog dna do vrha Mascarin Peak. Vulkan je aktivan, a erupcije su se dogodile između 1980. i 2004.
Klima mini|lijevo|300px|Obrasci oblaka iznad Otoka Princa Edwarda Unatoč tome što se nalaze unutar južnog umjerenog pojasa na 46 stupnjeva geografske širine, otoci imaju klimu tundre. Oni leže izravno na putanji depresija koje se kreću prema istoku tijekom cijele godine i to im daje neobično hladnu i vjetrovitu klimu. Snažni regionalni vjetrovi, poznati kao burni četrdeseti, pušu gotovo svaki dan u godini, a prevladavajući smjer vjetra je sjeverozapadni. Godišnji prosjek oborina iznosi od 2400 do preko 3000 mm na vrhu Mascarin Peak. Unatoč svojoj vrlo hladnoj klimi, nalazi se bliže ekvatoru od blagih klima sjeverne polutke kao što su Pariz i Seattle i samo jedan stupanj južnije od susjednih klima južne hemisfere kao što su Comodoro Rivadavia u Argentini i Alexandra na Novom Zelandu. Mnoge klime na nižim geografskim širinama na sjevernoj hemisferi imaju daleko hladnije zime od Otoka princa Edwarda zbog morskog ublažavanja klime otoka, iako su temperature ljeti puno niže od onih koje se inače nalaze u morskim klimama.
Otoci su među najoblačnijim mjestima na svijetu; oko 1300 sunčanih sati godišnje ima na zaštićenoj istočnoj strani otoka Marion, ali samo oko 800 sati se događa daleko od obale na vlažnim zapadnim stranama Marion i Otoka Princa Edwarda.
Ljeto i zima imaju prilično sličnu klimu s hladnim vjetrovima i prijetnjom snijega ili mraza u bilo koje doba godine. Međutim, srednja temperatura u veljači (usred ljeta) je 7,7°C, a u kolovozu (sredinom zime) iznosi 3,9°C.General Survey of Climatology, V12 (2001), ElsevierGISS Climate data averages for 1978 to 2007, source – GHCN
Flora i fauna desno|mini|300px|Pogled s otoka Marion na južnoafrički ledolomac SA Agulhas, s pingvinom u moru i kelpom na obali Otoci su dio ekoregije tundre otoka južnog Indijskog oceana koja uključuje mali broj subantarktičkih otoka. Zbog malobrojnih kopnenih masa u Južnom oceanu, otoci su domaćini velikom broju vrsta i ključni su za očuvanje. U hladnoj subantarktičkoj klimi biljke su uglavnom ograničene na trave, mahovine i alge, dok su lišajevi najvidljivije gljive. Glavne autohtone životinje su kukci zajedno s velikim populacijama morskih ptica, tuljana i pingvina.
Ptice
lijevo|mini|300px|Albatros lutalica BirdLife International je otok proglasio važnim područjem za ptice (IBA) zbog njihove značajne gnjezdeće populacije morskih ptica. Smatra se da se na otocima gnijezdi najmanje trideset različitih vrsta ptica, a procjenjuje se da otoci podržavaju više od 5 milijuna gnijezdećih morskih ptica, odnosno ukupno 8 milijuna morskih ptica. Poznato je da se pet vrsta albatrosa (od kojih su svi osjetljivi, ugroženi ili kritično ugroženi) razmnožavaju na otocima, uključujući albatrosa lutalicu (), mrkog albatrosa (Phoebetria fusca), sivog albatrosa (Phoebetria palpebrata), kerguelenskog albatrosa (Thalassarche carteri) i sivoglavog albatrosa (Thalassarche chrysostoma).