Weimarska Republika (njem. Weimarer Republik) je od povjesničara kasnije dan naziv za njemačku državu nastalu nakon Prvog svjetskog rata. Službeni naziv te države je bio Njemački Reich (njem. Deutsches Reich). Na izborima početkom 1919. SPD (socijaldemokrati) nemaju apsolutnu većinu pa su prisiljeni ući u koaliciju s DDP (demokratska stranka) i katolicima kako bi sastavili vladu. To je tzv. Weimarska koalicija koja je i tvorac Weimarskog ustava donesenog u kolovozu 1919. u malom gradu Weimaru. Dakle, ukinuvši monarhiju parlament je proglasio federativnu republiku sastavljenu od 17 saveznih zemalja.
Kontrolirana revolucija
Od 1916. pa nadalje Njemačkim Carstvom iz 1871. uspješno je vladala vojska, vođena od strane Oberste Heeresleitung (OHL, vrhovnog vojnog zapovjedništva) s vrhovnim zapovjednikom Paulom von Hindenburgom. Kada je postalo jasno da je Prvi svjetski rat izgubljen, vrhovno zapovjedništvo (OHL) je zahtijevalo da se uspostavi civilna vlada. Svaki pokušaj da se rat nastavi, nakon što je Bugarska napustila Centralne sile, samo bi uzrokovao da dijelovi njemačkog teritorija budu okupirani. Novi Reichskanzler princ Maksimilijan Badenski stoga je ponudio primirje američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu 3. listopada 1918. Nadalje 28. listopada 1918., ustav iz 1871. je izmijenjen da bi od Reicha napravio parlamentarnu demokraciju, koja nije postojala pola stoljeća: ubuduće je kancelar bio odgovoran Reichstagu, a ne caru kao do tada.
Tadašnji plan da se Njemačka preoblikuje u ustavnu monarhiju, sličnu Ujedinjenom Kraljevstvu, ubrzo je zastario, jer je zemlja klizila u stanje potpunog kaosa. Njemačka je bila preplavljena vojnicima koji su se vraćali s bojišta, mnogi od njih bili su ranjeni, bilo to fizički ili psihički. Nasilje je bilo rašireno, počele su izbijati masovne tučnjave između ekstremno ljevičarsko i desničarsko nastrojenih ljudi i pokreta.
Pobuna je izbila kada je 29. listopada vojska bez suglasnosti vlade naredila pokret njemačkoj floti – pokret koji ne samo da je bio potpuno beskoristan, već je bilo sigurno da bi zaustavio i mirovne pregovore. Kada je vojska uhitila oko 1000 pobunjenih mornara i dala ih prebaciti u Kiel, lokalna buna pretvorila se u globalnu pobunu koja se brzo raširila po većem dijelu Njemačke. Drugi mornari, a onda i radnici, solidarizirali su se s uhićenima te su započeli birati radničke i vojne zapovjednike, po modelu sovjeta iz Ruske revolucije 1917. i preuzeli su vojnu i civilnu vlast u mnogim gradovima. 7. studenog revolucija je stigla do Münchena, i Ludvig III. Bavarski je pobjegao.
U početku su zahtjevi bili skromni. Tražili su da se uhićeni mornari puste. Za razliku od Rusije, godinu dana ranije, njemačke radnike nije kontrolirala komunistička partija. Ipak, zbog nastanka Sovjetskog Saveza, revolucija je veoma zastrašila vrhovnu vlast i srednje klase. Zemlja je bila na rubu da postane socijalistička republika.
U to vrijeme političko predstavništvo radničke klase bilo je podijeljeno. Jedna frakcija se odvojila od socijaldemokrata, nazvavši sebe "nezavisnim socijal-demokratima" (USPD, od Unabhängige Sozialdemokratische Partei Deutschlands), i oni su težili prema socijalističkom sistemu. Kako ne bi izgubila utjecaj, preostala "većina socijal-demokrata" (MSPD, oni koji su podržavali parlamentarni sistem) odlučila se staviti na čelo pokreta. 7. studenog socijal-demokrati su zahtijevali da car Vilim II. abdicira (odstupi s vlasti). 9. studenog 1918. Philipp Scheidemann je proglasio republiku s balkona zgrade Reichstaga u Berlinu, dva sata prije nego što je Karl Liebknecht proglasio socijalističku republiku dva kilometra dalje s berlinske gradske palače.
Ipak, 9. studenog veoma kontroverznim činom državni kancelar (Reichskanzler) princ Maximilian Badenski prenio je svoju vlast Friedrichu Ebertu, vođi MSPD-a. Bilo je jasno da ovaj čin neće biti dovoljan da zadovolji mnoštvo, pa je, dan kasnije, sazvana revolucionarna vlada zvana "Vijeće narodnih predstavnika" (Rat der Volksbeauftragten). Ona se sastojala od po tri člana MCPD-a i USPD-a. Ebert je predvodio MSPD, a Hugo Haase USPD. Iako je novu vladu priznao berlinski radnički i vojnički savez, suprotstavila joj se Spartakistička liga koju su predvodili Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht. Ebert je sazvao nacionalni kongres saveza, koji se održao od 16. do 20. prosinca 1918., i u kome je MSPD imao većinu. Ebert je stoga uspio raspisati brze izbore za nacionalnu skupštinu kako bi napravio ustav za parlamentarni sistem, marginalizirajući pokret koji je pozivao na socijalističku republiku.
Da bi omogućio svojoj tek nastaloj vladi da održi kontrolu u zemlji, Ebert je sklopio pakt s vrhovnom vojnom komandom, koju je sada vodio Ludendorffov nasljednik general Wilhelm Groener. Pakt Ebert-Groener je u osnovi propisivao da vlada neće pokušavati reformirati vojsku, dok se vojska zaklinjala da će štititi vladu. S jedne strane, ovaj dogovor je simbolizirao prihvaćenost nove vlade od strane vojske, ublažavajući brige u srednjim klasama; a s druge strane, smatran je izdajom radničkih interesa od strane lijevog krila, te je uspostavljao vojsku kao nezavisnu i konzervativnu grupu u Weimaru, koja će imati veliki utjecaj nad sudbinom republike. Ovaj pakt je predstavljao jedan od nekoliko koraka koji su doveli do permanentne podjele među političkim predstavnicima radničke klase u SPD i komuniste.
Podjela je postala konačna kada je Ebert pozvao OHL da pošalje trupe da uguše novu pobunu vojnika u Berlinu 23. studenog 1918., u kojoj su pobunjeni vojnici zarobili gradonačelnika i zatvorili državnu upravu (Reichskanzlei) u kojoj je boravio savez narodnih predstavnika. Gušenje pobune bilo je oštro, uz nekoliko mrtvih i ranjenih. Pobuna je uzrokovala odvajanje lijevog krila od MSPD, koji je s njihovog stajališta surađivao s kontra-revolucionarnom vojskom kako bi suzbio revoluciju. Zato je USPD napustio savez narodnih predstavnika poslije samo sedam tjedana. Razdor se produbio kada je u prosincu formirana Komunistička partija Njemačke (KPD) od strane određenih grupa s lijevog krila, uključujući lijevo krilo USPD-a i grupu Spartakus. U siječnju su daljnje krvave pokušaje uspostavljanja proleterske diktature od strane radnika na ulicama ugušile paravojne Freikorps-jedinice (prev. slobodne trupe), sastavljene od vojnika dobrovoljaca. Ovo je kulminiralo ubojstvom Rose Luxemburg i Liebknehta, 15. siječnja. Uz podršku Eberta, ubojicama nije suđeno pred civilnim, već pred vojnim sudom, što je dovelo do veoma blagih kazni. Ovo naravno nije doprinijelo Ebertovoj popularnosti na lijevom krilu.
Izbori za nacionalnu skupštinu (Reichstag) održani su 19. siječnja 1919. U ovo doba nove stranke lijevog krila, uključujući USPD i KPD, jedva su se bile sposobne organizirati, što je većinu mjesta u parlamentu donijelo umjerenim snagama. Zbog tekućih borbi u Berlinu, nacionalna skupština je zasjedala u Weimaru, što je budućoj republici i dalo neslužbeno ime. Weimarski ustav je stvorio republiku s polupredsjedničkim sustavom, gdje se Reichstag birao po proporcionalnom predstavljanju.
Za vrijeme debata u Weimaru borbe su se nastavile. Sovjetska republika je proglašena u Münchenu, da bi je ugušili Freikorps i regularne vojne jedinice. No unatoč tome mjestimične borbe su nastavile izbijajati po cijeloj zemlji. Borbe su trajale i u istočnim pokrajinama Njemačke koje su bile lojalne caru, ali nisu htjele biti dio republike.
Za to vrijeme njemačka delegacija u Francuskoj je potpisivala Versajski mirovni ugovor, prihvativši veliko smanjivanje njemačke vojske, velike reforme i sramotnu "klauzulu o krivici za rat". Adolf Hitler će kasnije kriviti republiku i njenu demokraciju za ovaj sporazum. Prvi državni predsjednik (Reichspräsident) republike Friedrich Ebert iz MSPD-a potpisao je novi njemački ustav 11. kolovoza 1919.
U ožujku 1920. godine grupica pučista predvođena Wolfgangom Kappom izvela je državni udar i uvela diktaturu. Dotadašnja je vlada pobjegla iz Berlina, a Kapp se postavio za kancelara i sastavio pučističku vladu. Gladan narod je reagirao generalnim štrajkom, a u kombinaciji s prijetnjama Antante pučisti su odustali nakon tri dana.
Zanimljiv je i podatak o dostignućima Weimarske republike. Rejting Njemačke rastao je s međunarodnim uspjesima, pa je tako 1922. u Rapallu potpisan sovjetsko-njemački ugovor (Rapallski ugovor) "uspostava odnosa punog prijateljstva i trgovine". SSSR time izlazi iz vanjskopolitičke izolacije. Također se međusobno odriču potraživanja uključujući i ratnu odštetu.
Ebert umire početkom 1925., a novi predsjednik je znameniti feldmaršal Paul von Hindenburg, kandidat desnice i monarhist.
Nakon nekoliko perioda strašnih ekonomsko-političkih kriza, on 1932. biva ponovo izabran, a iste se godine smjenjuju i kancelari Brunning, Schleicher i Papen.
Rane godine: Unutrašnji sukob (1919. – 1923.)
Republika je od početka bila pod velikim pritiskom ekstremista i s lijevog i s desnog krila. U suštini ljevičari su optuživali socijal-demokrate za izdaju ideala radničkog pokreta udruživanjem sa snagama stare države umjesto organiziranja komunističke revolucije, dok se desno krilo protivilo demokratskom sustavu jer se zalagalo za očuvanje autoritativne države poput carstva iz 1871. Da bi narušilo kredibilitet republike, desno krilo (posebno vojska) je optuživalo republiku da je odgovorna za poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu. Tu se i stvorila legenda o ubodu u leđa koja je kasnije često korištena u propagandne svrhe i od strane nacista.
13. ožujka 1920. se odigrao Kappov puč, kad je grupa pripadnika Freikorpsa zauzela Berlin i postavila desničarskog novinara Wolfganga Kappa za kancelara nove vlade. Nacionalna vlada je morala pobjeći u Stuttgart, odakle je pozvala na generalni štrajk. Štrajk je u potpunosti blokirao ekonomiju i Kappova je vlada doživjela potpuni slom već 17. ožujka.
Inspiriran uspjehom generalnih štrajkova, podignut je komunistički ustanak u regiji Ruhr 1920., kada je 50.000 ljudi formiralo Crvenu armiju i preuzelo kontrolu nad pokrajinom. Regularna vojska i Freikorps su ugušili ustanak, bez da su primili ikakvo naređenje od vlade. Durge komunističke pobune ugušene su u ožujku 1921. u Saskoj i Hamburgu.
1923. godine republika si više nije mogla priuštiti plaćanje ratne odštete proizišle iz Versajskog sporazuma, te je vlada obustavila isplatu. U odgovoru su francuske i belgijske trupe okupirale Ruhr, njemačku najvažniju industrijsku regiju tog vremena, i preuzele kontrolu nad rudarskim i proizvodnim poduzećima u siječnju 1922. U siječnju 1923. ponovno je stigao poziv na štrajkove i ohrabrivan je pasivni otpor. Štrajkovi su trajali osam mjeseci, što je nanijelo štetu njemačkoj ekonomiji.
Kako je država isplaćivala plaće štrajkašima, tiskan je dodatni novac, što je dovelo do hiperinflacije. Vrijednost marke je pala s 4,2 za američki dolar na 1.000.000 za dolar u kolovozu 1923. i 4.200.000.000.000 za dolar 20. studenog iste godine. 1. prosinca je uspostavljena nova valuta, po tečaju od 1.000.000.000.000. starih maraka za 1 novu marku (Rentenmark). Isplaćivanje reparacija je nastavljeno i Ruhr je vraćen Njemačkoj.