mini|250px|Grob Vilima Svečnjaka i njegove supruge Marte na zagrebačkom Mirogoju. Vilim Svečnjak (Zagreb, 12. srpnja 1906. - Zagreb, 3. lipnja 1993.), hrvatski akademski slikar i grafičar.
Životopis Otac Vilima Svečnjaka (Ivan), rođen je 1881. godine u selu Sveti Petar Konoba, Kotar Krapina. Natjeran bijedom krenuo je, kao petnaestogodišnji dječak, u svijet. Uputio se prema Beču i propješačio cijeli put, zaustavljajući se u pojedinim mjestima Slovenije i Austrije, gdje se prihvaćao raznih poslova kod seljaka i obrtnika da bi preživio i ostvario svoju namjeru. Tako je putem naučio slovenski i njemački te izučio dva zanata.
Prispjevši u Beč imao je sreću da bude primljen kod uglednog fotografa, kod kojeg je u redovnom roku završio nauk i postao vrstan pomoćnik. Bistar i radoznao, za boravka u Beču posjećivao je kazališne predstave i koncerte, čitao dnevnu i periodičnu štampu i s posebnom pažnjom pratio politička zbivanja u domovini.
1883. Rođena je Katarina Kolenko, majka Vilima Svečnjaka, u selu Greda, kraj Maruševca. Kao desetogodišnju djevojčicu, prihvaća je poznata plemićka obitelj Vraniczany, koja je tada obitavala u Zagrebu, u palači u kojoj se danas nalazi Moderna galerija i Kabinet grafike HAZU. Tu je mala Katica pomagala u kuhinji i tijekom godina postala vrsna kuharica.
1904. Po povratku u Zagreb, Ivan Svečnjak upoznaje Katicu Kolenko i stupa s njom u brak.
1906. 12. srpnja rodio im se sin Vilim koga zovu Vilko. Obitelj stanuje u prizemnici, u Ilici 210. U blizini otac otvara skromni fotografski atelje.
1908. Na nagovor očevog prijatelja, obitelj seli u Čabar. Prema uvjeravanju tog prijatelja, u cijelom Gorskom kotaru nema fotografa, što je sjajna prilika za dobru zaradu. Obitelj se nastanjuje u samom središtu Čabra. U prostranom dvorištu otac gradi atelje sa staklenim krovom, koji se svake zime pod teretom snijega urušava, ali ga otac svakog proljeća obnavlja.
1912. Nasuprot kuće, u kojoj je živjela obitelj Svečnjak, na malom središnjem trgu, nalazila se krčma Franje Vrusa i trgovina mješovite prekomorske kolonijalne robe. Vrusova pivnica bila je okrenuta trgu i tu se jednog dana pojavio neki radnik zaposlen u Turkovoj pilani. Taj bi čovjek subotom i nedjeljom, u slobodno vrijeme, oslikavao dna velikih bačava. Bio je samouk, a na tim bačvama slikao je prizore iz seoskog života: žetve, berbe grožđa, svadbe, sajmove, crkvene godove i pučka veselja.
Sâm Svečnjak o tome kaže: "Slikao je tako sjajno da sam ja stajao zarobljen čarolijom njegovog umijeća. Moji su me vršnjaci zvali u igru, ali ja se nisam odazivao. Fasciniran neodoljivom i sugestivnom ljepotom prizora, koji su nastajali pred mojim očima iz kista ovog pučkog majstora, nisam se satima micao od njega. Tada sam dobio želju da i sâm pokušam risati, a risao sam kao većina djece moga uzrasta. Ali imao sam i malo sreće, jer mi je brat moje majke, Štefan Kolenko, namještenik na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, inače sušta dobrota od čovjeka, čim je čuo za moju sklonost, počeo redovito slati slikarski pribor, pastele i akvarele, a osim toga pretplatio me na bečki časopis «Jugend». Svaki slobodni trenutak pasionirano sam koristio za crtanje i bojanje. Tako se u meni rodio slikar."
1913. – 1917. Vilim pohađa pučku školu. Učiteljica mu je Danica Lipovac, koja će ga kasnije podučavati kao privatista za gimnaziju.
1914. – 1916. Otac se nalazi na talijanskoj fronti na Soči, odakle se, napose noću, čuje tutnjava topova. Obitelj, koja je u godinama od 1908. do 1911. povećana za još dva člana, proživljava najtežu oskudicu. Kao i velika većina tamošnjeg pučanstva, doslovno gladuje. Prehranjuje se tucanom korom drveća pomiješanom s posijama i neznatnim količinama kukuruznog brašna, što ga dobiva od aprovizacije.
1916. Otac se vraća s fronte ranjen i bolestan. Posla ima malo i, da bi nekako prehranio obitelj, otac se bavi i švercom duhana. Kako je talijanska vojska okupirala Hrvatsko primorje s Grobničkim poljem i Risnjakom, Vilim sa svojim vršnjakinjama Ružicom Viborny i Mirom Turk, u pratnji oca, kreće pješice na Sušak. Kreću se noću preko Risnjaka. Kako nemaju putnih isprava, probijaju se šumskim stazama. Na Grobničkom polju nailazi na njih talijanska ophodnja i uključuje ih u dugu kolonu uhićenih. Snalažljivošću oca, uspiju se, prolazeći kraj oveće skupine žena i djece, izvući iz kolone i pomiješati s njima. Oko ponoći stižu na Sušak, gdje u iduća dva dana Vilku i njegovim kolegicama polazi za rukom položiti sve ispite s vrlo dobrim ocjenama.
1917. Vilim na isti način polaže i drugi razred gimnazije na Sušaku. Ocu konačno posao ide dobro, ali on ne odustaje od svojih ambicija i namjera te želi da se vrate u Zagreb i da tamo otvori moderni fotografski atelje. Da bi došao do potrebnih sredstava, u tijeku idućih godina obilazi sva proštenja od Plešaca, Gerova, Prezida, do Cerknice, Rakeka i Kočevja u susjednoj Sloveniji tegleći na leđima fotografsku opremu. Kod puka stječe povjerenje i dobro zarađuje. Za taj novac naručuje iz Beča velike, najmodernije aparate, kakve posjeduju samo najveći zagrebački fotografi onog vremena, kao što su "Mosinger" i "Tonka". U podrumu uređuje najkompletniji fotografski laboratorij. Majka Katarina, brižna i štedljiva, nema smisla za očeve ambicije i stalno mu prigovara da baca novac. Svađe postaju sve teže i za oca nepodnošljive. Truju mu život i volju za rad, što će na kraju dovesti do raspada braka.
Vilim je vrlo osjetljive naravi i teško podnosi napetu atmosferu u kući. Pored toga, pomaže majci. Na svojim rukama odnjihao je obje sestre i najmlađeg brata, brinuo se za njih i obavljao sve kućanske poslove, sve do pranja pelena u hladnoj Čabranki. Malo mu preostaje vremena za igru, risanje i čitanje, što mu je bila posebna strast. Ujak Štefan obilno ga opskrbljuje knjigama primjerenima njegovu uzrastu.
1919. – 1925. Nastavlja školovanje na Drugoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Tu su mu nastavnici crtanja Krušlin, Angeli Radovani i Zlatko Šulentić. Svi oni zapažaju njegovu darovitost za risanje i akvarel, pa mu savjetuju da se nakon završetka gimnazije upiše na Likovnu akademiju.
Prve dvije godine od svog dolaska u Zagreb stanuje u podrumskom stanu tete Marice u Boškovićevoj ulici 3, gdje ona obavlja dužnost pazikuće. Njen suprug, Antun Lončarić, kožarski je radnik u tadašnjoj velikoj tvornici, u kojoj je danas smještena Gliptoteka. Nakon što stric Antun umire od tuberkuloze, teta Marica uzima neke podstanare da bi preživjela. U novoj situaciji, Vilko nema mogućnosti za učenje pa traži novi smještaj.
Ljetne i božićne praznike provodi kod kuće u Čabru. U ono vrijeme na relaciji Čabar - Delnice prometuje poštanska diližansa srednjovjekovnog tipa. Kad vlak iz Zagreba kasni, a to se česta događa, napose zimi, diližansa odlazi ne čekajući vlak. Vilim čitav put od Delnica do Čabra, oko 50 kilometara, prevaljuje pješice, s naprtnjačom na leđima u kojoj nosi kući rublje za pranje i skromne darove članovima obitelji. Da situacija bude gora, svaki puta kada bi se vraćao sa školskih praznika u Zagreb, čekalo bi ga neugodno iznenađenje. Gazdarica bi, u međuvremenu, iznajmila sobičak nekom drugom i tako se svaki puta našao na ulici teško nalazeći novi smještaj. Stanovao je u kojekakvim jazbinama i zakucima.
Nakon što mu je otac prestao slati i onu mizernu mjesečnu pomoć, Vilko je prisiljen odlaziti u pučku kuhinju na Tuškancu, gdje je za ručak dobivao besplatno tanjur graha ili ričeta. Da bi nešto zaradio, davao je poduku đacima s lošim ocjenama, uz bijednu naplatu. Od tog novca kupuje knjige, koje strastveno čita zanemarujući učenje, pa u većini predmeta ima najniže ocjene, osim u hrvatskom jeziku i risanju. Njegove sastavke na satu hrvatskog jezika čita profesor Kurbanović pred čitavim razredom kao literarno najuspjelije. Vilka posebno privlači kazalište i mnoge večeri provodi u đačkom parteru.
1925. Teško obolijeva na srcu i vraća se izmučen kući u Čabar. Zbog bolesti gubi godinu dana. Prijatelji Anđelko Štimac, Vladimir Štetić i mlada glumica Jelena Bilbija dovode ga u Zagreb i osiguravaju mu pristojan smještaj i liječenje. Otac, u međuvremenu, napušta obitelj pokušavajući u Zagrebu naći primjerene prostorije za fotografski atelje. Nažalost, sva mu se nastojanja izjalovljuju. Njegova snaga je istrošena, pada u depresiju i, nakon duljeg bolovanja, umire od tuberkuloze.
Majka, koja je uz supruga naučila sve o fotografiranju, počev od snimanja, razvijanja negativa, retuširanja i kopiranja, do izrade fotografija, nastavlja voditi posao i uzdržavati obitelj. Ipak, pati od sramote da ju je muž ostavio te apelira na Vilka da nađe neko rješenje i preseli obitelj u Zagreb.
1926. Vilim, uz nemale napore i probleme, ostvaruje majčinu želju i dovodi obitelj u Zagreb. Nastanjuju se u sobi s kuhinjom, u Krčkoj ulici 20, na Trnju, gdje će obitelj živjeti sve do majčine smrti.
Kako u jednom sobičku ne može spavati cijela obitelj od pet članova, Vilimu uspijeva da se, pomoću svojih starijih prijatelja studenata, prokrijumčari u Studentski dom u Ilici 83, u sobu, gdje je spavalo ukupno četrnaest studenata. Kada je direktor doma otkrio uljeza i htio ga izbaciti, Vilim ga od toga odvraća tako da mu izrađuje portret u akvarelu.
Student Veselovsky, upravitelj studentske menze na uglu Grškovićeve ulice, nakon dobivenog portreta u akvarelu, omogućuje Vilimu da se besplatno hrani u toj menzi. To su prvi portreti, koje je Svečnjak uspio u životu plasirati i dobiti materijalnu protuvrijednost. Ohrabren tim uspjehom, Vilim će od tada nastaviti s portretima isključivo u akvarelu, jer za uljene bolje, platno i pribor nema novaca, a niti poznaje tehniku rada u ulju. Tako, zapravo, započinje njegova slikarska karijera.
1927. Upisuje se na Umjetničku akademiju, ali stjecajem okolnosti, ne na slikarski, nego na kiparski odjel. Nastavnici su mu Rudolf Valdec, Frane Kršinić, Ivo Kerdić, a povremeno i Ivan Meštrović. Istovremeno dolazi u doticaj s marksističkom literaturom i, vjerujući u pravedniji i bolji svijet, opredjeljuje se politički za marksističku ideju. Po nalogu Partije, radi kao instruktor u nekoliko kružoka sa srednjoškolcima i mladim radnicima te povremeno drži predavanja u studentskom klubu Svjetlost. Ali policija prati rad njegove ćelije, pa je brutalno uhićen pred očima svoje malodobne braće, za koju se brinuo dok je majka ležala operirana u bolnici. Dok su djeca plakala zaklinjući ga da ne ide, sav novac, koji je našao u džepu dao je petnaestogodišnjem bratu Zlatku i rekao mu: "Pazi na sestre, čuvaj ih i, ako trebaš nešto, moli susjede da ti pomognu, a kad ideš majci u bolnicu ne govori što se zbilo. Ako te pita zašto ne dolazim, izmisli nešto i reci da imam neke veće poslove da bih zaradio, ne brini, ja ću se brzo vratiti."
Nakon premlaćivanja u policiji, otac jednoga od privedenih uspio je namoliti šefa policije, svoga prijatelja, da "zavedene mulce" pusti, što je ovaj na jedvite jade i učinio, zaprijetivši im da će ih sve pobiti, ako ih još jednom uhvati. Prije puštanja održao im je govor otprilike sljedećeg sadržaja: «Vi ste svi obični kreteni i zavedeni mulci, koji mislite da pravite revoluciju i koji vjerujete da ćete biti nekakvi komesari i komandanti. K...c! Ako dođe do revolucije, ja ću biti prvi, koji će ovdje na policijskoj zgradi objesiti crvenu zastavu i opet ću ja biti šef policije. A vas će nagnati u prve redove i, ako ne krepate u blatu i zagnojite zemlju, opet ću vas ja hapsiti i prebijati na mrtvo. A znate za koga? Za ove iste, koji vas vrbuju da raznosite letke i brošure i da pišete parole protiv kralja i buržoazije dok oni u zapećku čuvaju svoje guzice i izmišljaju direktive što treba da radite. Ti vaši kaponje, članovi raznih komiteta, kad dođu na vlast, bit će gori od svih buržuja ovog svijeta. Zar ne vidite što čine u Rusiji? Gaze u krvi do koljena. Momci, pamet u glavu, moji ljudi, ako vas idući puta budu hvatali, neće vas hapsiti, nego će vam pucati u leđa, a u novinama će pisati da ste ubijeni u bijegu.»