Viktor Kovačić

Viktor Kovačić (Ločen dol kraj Rogaške Slatine, 28. srpnja 1874. – Zagreb, 21. listopada 1924.), hrvatski arhitekt.

Često zvan ocem moderne hrvatske arhitekture – zbog suptilnih i čistih formi te svojih protofunkcionalističkih načela, Kovačić je jedan od najznačajnijih hrvatskih arhitekata. Neka od važnijih zagrebačkih djela su Crkva sv. Blaža, palača Burze, kuća Frank, palača Slaveks i uređenje Jezuitskog trga u Zagrebu, kao i mauzolej De Piennes u Vrbovcu, te brojni stambeni natječaji, interijeri i regulacije.

Snažno je utjecao i na razvoj domaćeg građevinskog obrta, kao i na urbanistička pitanja i pitanja spomeničke zaštite. Objavljivao niz kritičkih tekstova (u časopisu Život objavljuje programatsku raspravu Moderna arhitektura). Svojim kontroverznim tezama i istupima u javnosti Kovačić je uzdrmao arhitektonsku scenu svoga doba, te stvorio brojne neprijatelje. Prijateljevao je i s Adolfom Loosom, vodio zajednički atelier s Hugom Ehrlichom, a 1906. osniva Klub hrvatskih arhitekata (s Bastlom, Ivekovićem, Ehrlichom i Schönom).

U Bolléovom atelijeru mini|250px|desno|Viktor Kovačić – Crkva sv. Blaža 1910. – 1913. mini|250px|Viktor Kovačić – Kuća Frank, 1913. – 1914. Viktor Kovačić rođen je u Ločen Dolu 1874. u seljačkoj obitelji. Vrlo brzo kao siroče odlazi stricu u Graz, gdje završava pučku i zidarsku obrtnu školu, šegrtujući neko vrijeme kod Stadtbaumeistera Josepha Flora. Kao sedamnaestogodišnjak dolazi u Zagreb, gdje prvo radi kao vježbenik u građevnoj tvrtki Carnelutti, a zatim i u atelijeru arhitekta Kune Waidmanna. Videći u Kovačiću darovita mladića, ubrzo ga preporučuje tadašnjem direktoru obrtne škole Hermannu Bolléu, koji ga prima u svoj atelijer. Tijekom petogodišnjega rada kod Bolléa, kao tehničar i voditelj gradnji Kovačić je stekao golemo iskustvo, koje će mu omogućiti da 1896. upiše elitnu bečku Akademie der bildenden Künste.Akademie der bildenden Künste

Boravak Viktora Kovačića u Beču od višestruke je važnosti, kako za sama Kovačića, tako i za razvoj hrvatske moderne. Naime, Kovačićev učitelj u Beču, kao i Slovenca Josipa Plečnika, glasoviti je arhitekt Otto Wagner, jedan od ključnih protagonista europskog fin de sieclea. Nekako istodobno s Kovačićem, u Beč se nakon boravka u Americi vratio i arhitekt Adolf Loos, koji će svojim djelovanjem radikalno preusmjeriti dalji tijek arhitekture 20. stoljeća. Nekoliko godina poslije Kovačić i Loos prisno se sprijateljuju i počinju surađivati. Da nije bila riječ isključivo o poslovnoj suradnji, nego o nadasve prisnu prijateljstvu dvojice sumišljenika i suboraca za iste ideje, najzornije nam svjedoči i niz crteža i skica nedavno pronađenih u Kovačićevoj ostavštini, među kojima je svakako najzanimljivija studija Paladijeve obnove Agripinih terma u Rimu s anagramskim suputpisom dvojice arhitekata – Agripa LF oos Kovac Feci, (op. a. Agripa Adolf Loos Kovačić Fecit).

Prvi programatski istup mini|250px|desno|Viktor Kovačić – Kuća Frangeš 1910.

Diplomiravši, 1899. Kovačić se vraća u Zagreb, gdje se vrlo brzo uključuje u javni život. Već 1900. inspiriran istoimenom Wagnerovom knjigom objavljuje u časopisu »Život« programski tekst Moderna arhitektura. Izuzmemo li kritičke dopise iz Pariza 1897. arhitekta Josipa Markovića o zagrebačkoj arhitekturi, ili pak istup Ive Pilara u »Vijencu« 1898, riječ je o prvom arhitektonskom programskom istupu u nas, kojim će biti zacrtani temeljni ciljevi i problemi arhitektonske struke što će prema dosadašnjim iskustvima ostati aktualnim sve do kraja 20. stoljeća. Stanovi, kuće i uopće sve zgrade, ističe Kovačić kritizirajući postojeću arhitekturu, »moraju biti gradjene prema našim potrebama... Drugo je graditi palaču iz mramora, drugo graditi željeznom konstrukcijom. I zato ne valja, da nam kuće izgledaju kao da su mramorne palače, a kad tamo, one su kućetine sa stotinu siromašnih stanovnika gradjene ciglom i željezom... Moderna arhitektura zahtijeva logičnost i praktičnost.« »Stanovi se grade zbog ljudi, a ne zbog pokućstva« citirat će Kovačića Jiroušek u »Vijencu«. Mnogo je radikalniji Loos. Čemu ugađati, pita se on, lošem ukusu stanara koji uživaju pri pomisli da im fasada pruža iluziju raskoši?« »Dekoracije koje nemaju pravo društveno pokriće zapravo su smiješne, još i više: one su nemoralne.«

Takvi istupi obojici će, i Loosu u Beču i Kovačiću u Zagrebu, stvoriti mnogo neprijatelja. Već je glasovita anegdota kada je Kovačić nakon povratka u Zagreb u potrazi za poslom pokucao na vrata tada poznatu vladinu inženjeru, doslovce mu sasuvši u lice: »Došao sam da bih arhitekturu u Hrvatskoj postavio na nove osnove – ja sam sunčev zrak novog umjetničkog stremljenja.« Zbunjeni vladin službenik savjetovao mu je da se pridruži svom nekadašnjem učitelju Bolléu, na što mu je ovaj u svom stilu odbrusio: »Ma kakav Bollé! Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve.« Kovačić će sve do smrti biti u bespoštednom sukobu, osobito s Izidorom Kršnjavijem. No čangrizavi i ostarjeli vladin predstojnik za bogoštovlje i nastavu znao mu je žestoko uzvratiti: »Talentiran čovjek. Ima dobrih ideja i ukusa, ali je lijenčina, koji ne uči niti radi ustrajno, nego po kavanama pripovijeda koliko je vrijedan. Bohéma. Šteta za njega.«

Potraga za samoodređenjem mini|250px|Viktor Kovačić – Vila Vrbanić 1910. – 1911.

Upravo će ta, kako je Carl Emil Schorske naziva u knjizi Beč krajem stoljeća, »generacijska pobuna protiv otaca u potrazi za novim samoodređenjem«, 1905. primorati nekoliko mlađih zagrebačkih arhitekata: Stjepana Podhorskog, Vjekoslava Bastla, Edu Šena i Viktora Kovačića, da kao ishodište strukovnogeneracijskog djelovanja osnuju Klub hrvatskih arhitekta – jednu od prijelomnica hrvatske moderne. Sukob Kovačića i sredine u kojoj je djelovao u jednom je trenutku poprimio tolike razmjere da mu je 1912., tijekom suradnje s arhitektom Hugom Ehrlichom, skupina provincijskih vladinih službenika, predvođena stanovitim Augustom pl. Pisačićem, nastojala osporiti čak i pravo korištenja zvanja ovlaštenog i civilnog arhitekta. Sav očajan Kovačić tada piše banu Cuvaju: »13 sam se godina nesmetano služio ovim naslovom, izvršavao bezprikorno svoje zvanje, ispunjavao dostojno svoje mjesto kao koristan član države u svojstvu arhitekta... Time je bez moje krivnje sav moj životni trud, sva moja marljivost, vrijeme i energija što sam je u svoje nauke i u svoje znanje uložio uzaludan, te se uništuje moja eksistencija... Time mi ne preostaje ništa drugo, nego svoje dosadanje polje uspješnoga rada ostaviti i seliti poput prognanika iz vlastite domovine«. Sukob s državnim činovništvom trajat će gotovo do Kovačićeve iznenadne smrti, koja će ga zateći 1924. usred izvedbe jedne od njegovih najvažnijih realizacija – palače zagrebačke Burze.

Danas možemo nabrojati mnoga Kovačićeva ostvarenja koja su, u doba kada su nastajala, unijela važne promjene i novine u tadašnji hrvatski arhitektonski izričaj. Izdvojimo samo neka: vila Perok (1905.), regulacija Kaptola (1908. – 1910.) i Rokova perivoja (1909.), crkva sv. Blaža (1909. – 1913.), vile Vrbanić i Frangeš (1910.), kuća Frank (1912. – 1913.), vila Čepulić (1914.), vila Fröhlich, kuća Slaveks (1920.) i palača zagrebačke Burze (1923. – 1927.). Upravo navedena djela najzornije tumače cjelokupan Kovačićev opus, koji se kretao u široku rasponu od afirmativnog i kritičkog pristupa urbanim temama i njihova aktivnog odnosa prema povijesnom nasljeđu, preko pojedinačnih gradnji, pa sve do studioznih razrada koje su bez susprezanja sezale i do najneznatnijeg arhitektonskog detalja i projekata s područja umjetničkog obrta, izražavajući u Kovačića, da parafraziram njegova suvremenika Edu Šena, neodoljivu strastvenu težnju za ljepotom kojoj je podloga duboka unutrašnja potreba za stvaranjem iz najčistijih izvora do kojih može doprijeti ljudski duh.

Posthumno priznanje Godinu nakon smrti, na međunarodnoj pariškoj izložbi za umjetnost i obrt (Expositions des Arts Décoratifs), arhitektu Viktoru Kovačiću posthumno je dodijeljem Grand Prix. No danas je u javnosti malo poznato da je Kovačiću glavna nagrada dodijeljena u jakoj međunarodnoj konkurenciji, koju su činila imena poput Augusta Perreta, Le Corbusiera, Brune Tauta i Konstantina Meljnikova.

Kovačićeva osobnost

Već za života Viktor Kovačić postao je karizmatičnom osobom, no svojim ostvarenjima, a još više istupima u javnosti, stekao je više neprijatelja no prijatelja, postavši time ujedno i jednim od najvećih tragičara hrvatske moderne. Antun Jiroušek 1925. piše u »Vijencu«: »Život je Kovačićev klasičan primjer za pojave ovakove vrsti, koje su se javljale u prošlosti, a javljaju se i u sadašnjosti hrvatske arhitekture.« Kovačićev suvremenik, slikar Ljubo Babić svjedoči: »Rijetki su ga voljeli. Dosta je bilo onih koji su ga tolerirali, a najviše je bilo onih, koji su ga antipatijom susretali. A s njime je bilo doista teško: osjetljiv, tvrdoglav, prepotentan: prema slabijima grub i osoran, a prema jačima laskav, umiljat; indolentan, nelagodan. Kretao se među ljudima kao kakav veliki gospodin... Izoliran postao je čudak; bohem, koji je predstavljao aristokrata. Takav je ostao u uspomeni većine. Oni, pak koji su ga voljeli, upamtili su ga kao dosjetljivog i duhovitog šaljivdžiju, čiji je sarkazam pogađao duboko i točno... Oni malobrojni koji su ga uistinu voljeli, znali su, da se u njemu krije čovjek umjetnik, čovjek od vrijednosti, skeptik spram svega, a najviše spram sebe, čovjek patnik, izranjen i izmrcvaren okolinom. Znali su da je u njemu negdje duboko skrita težnja za drugim, ljepšim skladnijim svijetom... Znali su da u svojoj mansardi crtka na svoje papire zanose i sanje o izlazu iz svega ružnoga, kaotičnog i prljavog, da se zanosi maštom za dalekim nekim imaginarnim New Yorkom, iluziji o dalekoj nedohvatnoj slobodi, u sjeni koje počiva ljepota, i da sanja o dalekim perspektivama... kristalnim arhitekturama, o novim ljepotama...«

1892. – Pregradnja stambene kuće Hermann Eisner, Trg Nikole Šubića Zrinskog 14, (Atelijer Kune Waidmanna), Zagreb

1893. – 1896. Izrada nacrta i vođenje gradnja pravoslavne crkve kraj Generalskog Stola, (Atelijer Hermanna Bolléa)

1896. – Idejni projekt za vidikovac na vrhu brda, Nagrada: Trogodišnja mađarska državna stipendija za studij arhitekture na bečkoj Akademie der Bildenden Kunste. Rad je publiciran u časopisu „Architektonische Monatshefte“, Beč, 1901.

1898. – Idejni projekt hotela na Wienzele, Beč, studentski rad. Rad je publiciran u časopisu „Der Architekt“, Beč, 1898.

1899. – Idejni projekt carskog ljetnikovca Oriadna na Krimu, Beč, diplomski rad

1901. – 1903. Stambena uglovnica Eisner, Tomislavov trg 11, Kneza Branimira, Zagreb

1902. – Stambena zgrada dr. Oskar Kornitzer, Gundulićeva 22, (Gjure Carneluttija), Zagreb

1902. – 1903. Pregradnja stambene zgrade dr. Eugen Winkler, Preradovićeva 14, ( Atelijer Gjure Carneluttija), Zagreb

1902. – 1903. Stambena zgrada Ivančan, Boškovićeva 10, (Atelijer Pilar, Mally i Bauda), Zagreb

Natječajni projekt Hrvatsko-slavonske zemaljske hipotekarne banke, Zagreb (otkup)

1903. – Vila Auer, Nazorova 10/1, Zagreb

1904. – Dogradnja stambene zgrade Lovrenčić, Gajeva 32, Zagreb

1905. – Natječajni projekt regulacija Tomislavova trga, Zagreb (1. nagrada)

1905. – Idejna studija za gradnju dvorane pjevačkog društva „Kolo“, Mažuranićev trg, Zagreb

1905. – Idejna studija paviljona za Zemaljsku gospodarsku izložbu

1905. – Natječajni projekt palače Rossia Foncier, Beograd (1. nagrada)

Viktor Kovačić

Źródło i licencja