Ante Starčević (Veliki Žitnik kod Gospića, 23. svibnja 1823. – Zagreb, 28. veljače 1896.) bio je hrvatski političar, publicist, filozof i književnik. Osim politikom, bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, dramom, političkom satirom (Pisma Magjarolacah)Starčević, Ante:, hol.lzmk.hr, pristupljeno 20. veljače 2017.Kovačić, Ante (Antun) :, nap. Ankica Šunjić (2009.), hbl.lzmk.hr, pristupljeno 20. veljače 2017. i prevoditeljstvom. Još za života nazvan je – kao politički vođa i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma – Ocem Domovine.Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., , str. 9.
Životopis Rani život i školovanje thumb|desno|250px|Rodna kuća Ante Starčevića Ante Starčević rođen je 1823. godine u mjestu Veliki Žitnik kod Gospića.Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., , str. 11.Biografije.org: Ante Starčević, (u međumrežnoj pismohrani web.archive.org 21. travnja 2012.), preuzeto 11. lipnja 2012. Otac mu je bio Jakov Starčević a majka Milica, udova Čorak, iz Široke Kule, pravoslavka koja je primila katoličku vjeru prije udaje za prvoga muža. Pučku školu pohađao je u Klancu.Ante Starčević, Politički spisi, Znanje, Zagreb, 1971. (izbor i predgovor Tomislav Ladan), str. 10. Od trinaeste ga godine školuje stric Šime Starčević i daje mu prve poduke iz hrvatskog i latinskog jezika. Šime Starčević bio je župnik u Gospiću i već tada poznati pisac i jezikoslovac, branitelj hrvatskoga jezika i protivnik Vuka Karadžića.Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., , str. 12.-13. Godine 1839. Starčević odlazi u Zagreb gdje se školuje šest godina izdržavajući se od stričeve potpore i podučavanjem. U jesen 1843. godine u Zagrebu završava Klasičnu gimnazijuKoprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 913., te odlazi u sjemenište u Senj, a potom u Peštu na studij teologije. Pohađajući gimnaziju dodatno usavršava latinski, njemački, mađarski, grčki i talijanski jezik.Ante Starčević, Politički spisi, Znanje, Zagreb, 1971. (izbor i predgovor Tomislav Ladan), str. 15. Nakon položenih ispita iz filozofije i slobodnih znanosti, 1846. godine biva u Pešti promoviran u doktora filozofije.Hrvatska misao: smotra za narodno gospodarstvo, književnost i politiku, 1902., Godina 1, Odgovorni urednik Dr. Lav Mazzura, Tiskara i litografija Mile Maravića - Milan Šarić: Život i rad dra Ante Starčevića, str. 133. - Tadanji biskup senjski, Mirko Ožegović, pošalje ga u sjemenište u Budimpeštu, gdje je Ante uz bogoslovne nauke slušao filozofiju i slobodne znanosti. Pošto je položio stroge ispite u filozofiji i slobodnim znanostima bio je već 1846. promoviran na čast doktora filozofije. Tada odustaje od svećeništva i odlučuje posvetiti se borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.
Politička djelatnost Nakon neuspjelog pokušaja dobivanja mjesta profesora filozofije i povijesti na zagrebačkoj akademijiJosip Horvat, Ante Starčević: kulturno-povijesna slika, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1990., , str. 86. i beogradskom sveučilištuViktor Novak Stubički, Vuk i Hrvati, 1967, str. 343 radi u odvjetničkom uredu Lavoslava Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će biran i 1865. godine i to kao zastupnik iz zagrebačkog petog kotara, pa 1871., i 1878. godine kao zastupnik iz Rijeke. U Hrvatskom saboru bio je najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević punih je 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najprječa stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti "dok bude pod Austriom-Madjarijom". Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema "umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima". Najvećim neprijateljima hrvatskoga naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.
Svojim govorom u Saboru od 26. lipnja 1861. godine dr. Ante Starčević prvi započinje snažnu i odlučnu rehabilitaciju Petra Zrinskoga i Krste Frankopana, te daje poticaj kultu njihove uspomene u narodu.Matica hrvatska: Lucija Benyovsky: Društvo Katarina grofica Zrinski, preuzeto 11. lipnja 2012.
Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovno se zapošljava u Šramovom uredu, gdje radi do listopada 1871. godine. Godine 1869. objavio je afirmativni članak o Osmanskom Carstvu i islamu.Hrvatsko Bošnjačko zajedništvo Ante Starčević: Starčević o Turskoj i Islamu Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici opet je utamničen, a Stranka prava je raspuštena. Godine 1878. ponovno je izabran za zastupnika u hrvatskome Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao "buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve". To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: njegovo mišljenje da Crkva kulturno unazađuje hrvatski narod; da služi tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što vjerska podjela između katolika i pravoslavaca pogoduje širenju nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše "Isusovci i Austrija" (Djela III, str. 214.). "A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa." (Djela III, str. 216.) Vjerojatno izvore Starčevićevog antiklerikalizma treba tražiti u njegovoj strastvenoj idejnoj privrženosti političkim idejama francuskih nacionalističkih pisaca liberalne provenijencije.Tomislav Markus, "Društveni pogledi Ante Starčevića" // Časopis za suvremenu povijest, sv. 41, br. 3, prosinca 2009.
mini|desno|250px|Spomenik poginulima 25. domobranske pješačke zagrebačke pukovnije Hrvatskog Domobranstva kod Kulačkova, okolica Kolmeje, 1916., uz poklič Bog i Hrvati
U Habsburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskoga naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskoga naroda u upravljanju samim sobom i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme smatrao je kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a "naročito Serb kao nenarodno i pogrdno". Dok je Slovence smatrao "planinskim Hrvatima". Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio svoje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: "Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato što ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!...".
Ideologija U početku Starčević se zalagao i podržavao Ilirski pokret, kasnije preuzima poglede iz francuskog razdoblja vezana uz nacionalizam i liberalizam, u pogledu na slobode i prava naroda i nacija, vjerski pluralizam i parlamentarni monarhizam.
U pogledu na državno pravo i idealni državni ustroj, smatrao je da Hrvatska treba biti suverena, liberalna i nacionalna parlamentarna monarhija naspram republike.Ante Starčević, Vladavina; Republika ili Monarhija, u: Izabrani spisi, prir. Blaž Jurišić, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1943., str. 447. U kojoj suverenost Vladara dolazi iz naroda, umjesto Crkve i aristokracije.
Književno i znanstveno stvaralaštvo Već 1845. godine javlja se kao pisac u Gajevoj Danici s pjesmama San i istina, Vjerni podložnici premilostivom kralju Ferdinandu V., Dva sunca i Tužba te proznim sastavom Nešto o pirnih običajih u Lici. S tim proznim sastavom Starčević odmah zauzima jedno od prvih mjesta među prozaistima hrvatskoga preporoda uz Pogled u Bosnu Matije Mažuranića i Putositnice, Antuna Nemčića.Josip Horvat, Ante Starčević: kulturno-povijesna slika, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1990., , str. 73. Ante Starčević napisao je četiri drame od kojih je sačuvana samo druga, Selski prorok iz 1852. godine. Prva njegova drama Porin iz 1851. godine, treća Ljubomir iz 1853. godine te četvrta, pretpostavlja se iz 1854. godine, za koju se ne zna naslov, izgubljene su.Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., , str. 20.-21.
Kao nepopustljivi protivnik jezične kampanje Vuka Karadžića i njegovih stanovišta iz Kovčežića za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona iz 1849. godine (1. "Ako neće Hrvati da su Srbi, oni nemaju nikakvog narodnog imena". 2. "štokavci makar koje vjere bili i gdje stanovali mogu se po pravdi nazvati Srbima" i 3. "Srbi svi i svuda".) Starčević uzvraća braneći hrvatstvo hrvatskoga jezika te onda udara i po samom Srpstvu.Ante Starčević, Politički spisi, Znanje, Zagreb, 1971. (izbor i predgovor Tomislav Ladan), str. 54.
Tijekom zime 1849./1850. Starčević je proučavao stare hrvatske književne spomenike a Ljudevit Gaj povjerava mu zadaću pripremanja za tisak te prokomentiranja opširnog glagoljskog rukopisa, javne rasprave o razgraničenju posjeda pojedinih istarskih općinȃ odnosno njihovih feudalnih gospodara te on 1852. godine tiska Razvod istrianski od godine 1325. u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku, povijesnom časopisu Ivana Kukuljevića Sakcinskog.Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., , str. 16.-17.
Iste godine odgovara Srpskom dnevniku i Beogradskim novinama u kojima se tvrdilo da su Hrvati ukrali jezik Srbima štoviše da Hrvatȃ zapravo niti nema.
Smrt mini|300px|Sprovod dr. Ante Starčevića (prizor na Jelačićevom trgu).
Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu, u 73. godini života. Pokopan je na groblju, uz crkvu sv. Mirka, u Šestinama.. Pokopan je dva dana nakon smrti i bio je to sprovod s oko trideset tisuća ljudi i oko dvadeset tisuća promatrača.Ante Bežen, Ivica Mataija, Ante Starčević: vodič kroz život, djelo i ostavštinu, Državni arhiv u Gospiću, Gospić, 2009., , str. 13. Spomenik Anti Starčeviću izradio je kipar Ivan Rendić, a postavljen je 11. listopada 1903. godine.
Starčević i ekavica