mini|Juriš na Bastilju, 14. srpnja 1789. Francuska građanska (buržoaska) revolucija započela je 1789. godine, a trajala do 1795., po nekima i 1799. godine. Najveće je dostignuće toga procesa ukidanje feudalnih odnosa u Francuskoj i u velikom broju ostalih europskih zemalja. Sve prijašnje revolucije imale su drukčije osobine. Riječ je o vrlo radikalnoj revoulciji koja označava početak epohe slobode od feudalnog pritiska i nepravednosti, ukidanja oblikā ovisnosti i osobne neslobode ljudi.
Uzroci i pokušaji reformi mini|Luj XVI. Uzroci Francuske revolucije bili su gospodarski (loši životni uvjeti) te ideološki uzroci (prosvjetiteljske ideje). Pri tome je važna bila struktura francuskoga društva:
Kralj - najviši vladar ispod kojega su bili staleži:
stalež – plemstvo stalež – svećenstvo stalež – građanstvo i seljaštvo, 98% stanovništva
Francuska u to doba ima oko 26 milijuna stanovnika,Kurtović, 2002., str 146. a treći stalež je bio politički obespravljen. Javne i državne službe obavljali su samo plemići i svećenici koji su također bili oslobođeni plaćanja poreza te su dodatno, kao vladajući stalež, od kralja dobivali državne naknade (penzije). To je anomalija, jer je Francuska bila gotovo potpuno jedinstvena po pitanju jezika, a svi su se smatrali podanicima francuskoga kralja.
1. i 2. stalež
U 1. staležu postojale su razlike: postojalo je staro plemstvo (plemstvo po rođenju) i upravno plemstvo koje se stvaralo u novom vijeku, plemićke titule dobivale su se za zasluge. Postoje i razlike između višeg i nižeg plemstva. Neki plemići su imali pristup dvoru, a neki nisu. Neki plemići su bili vrlo bogati, a neki siromašni. Pripadnika 2. staleža je bilo oko 400 000 ljudi. Plemstvo nije plaćalo poreze već je kralju služilo svojim vojnim, upravnim, sudskim i drugim uslugama. Svećenstvo je služilo kralju i narodu svojim duhovnim uslugama, ali obavljali su i neke vrste socijalne skrbi, sudske poslove, imali su ulogu u obrazovanju i slično. Porez nisu plaćali, ali su ponekad svojevoljno davali kralju doprinose. Plemstvo i svećenstvo činili su 2% ukupnog stanovništva, a posjedovali su 30% zemlje.
3. stalež
U 3. staležu razlike su bile veoma složene, glavnina njih je živjela na selu (sveukupno 90% stanovništva Francuske živi na selu). Pravni status kmetova, njihove obaveze i prava činile su službeni sustav. Kmetstvo na početku revolucije više nije postojalo u klasičnom smislu, osim u nekim pokrajinama, gdje se i dalje ne mogu seliti, sklopiti brak bez dopuštenja feudalca. Ipak, već tada su postojale i osobne slobode, sloboda sklapanja brakova. Obaveze seljaka bile su: plaćanje zakupa nad zemljištem, državnih poreza i obaveze Crkvi, te crkvene desetine. Nisu imali prava na lov. Građanstvo se još više razlikovalo. Odlučujuću ulogu u stratifikaciji građanstva činio je novac. Postojao je i dio bogate buržoazije. Veliko se bogatstvo nalazilo se i u industriji manufakture, počeci industrijalizacije. Treću grupu čine bankari; od krupnih bankara do sitnih lihvara. Brojnu grupu činili su radnici – počeci manufakturnog radništva, koje su činili siromašni stanovnici gradova. Taj je stalež bio podijeljen između sebe. Siromašna buržoazija bila je uglavnom za revoluciju. Jedino je taj treći stalež plaćao poreze. Seljak je plaćao šest vrsta poreza, od kojih su najteži bili: "taille" (neposredni porez), "capitation" (vrsta glavarine), "vingtieme" (porez na prihod), crkveni porez, kao i razna davanja gospodaru u obliku novca, rada, plodina. Tako je oko 70 % svojih prihoda seljak morao davati bilo gospodaru zemlje, bilo crkvi ili državi. Uz to, mnogi su seljaci dužni izvršavati radnu obvezu koja se sastojala od teškog rada 30-ak dana godišnje na izgradnji puteva i sličnih javnih radova.Kurtović, 2002., str 147.
Kralj
U Francuskoj je postojala još jedna institucija povrh ta 3 staleža, a to je kralj sa svojim dvorom. Dvor i kralj kao institucija su se nalazili pred očima sviju, na udaru, bili su vrlo uočljivi, i već stoljećima su vodili život iznad mogućnosti. Luj XV., uveo je balove, vatromet, prijeme, maskenbale, što je dovelo do krize vladavine. To je nastavio i Luj XVI. (1754. – 1793.), koji se našao u velikim poteškoćama, a nije bio vrhunskih vladarskih sposobnosti, te je bio podložan svojoj ženi Mariji Antoaneti. Oženio se za nju još 1770. Tada je imao 15 godina, a ona 14. Dovela je rastrošnost na dvoru do kulminacije, nezadovoljstvo velikoga dijela francuskoga društva, uzrokuje niz afera.
Ostali uzroci
S izuzetkom brodogradnje i djelomice obrtničke proizvodnje, do revolucije gotovo da ni ne postoji industrija tvorničkog oblika što je bio veliki deficit u usporedbi s Engleskom i Nizozemskom koje su, iako manje, industrijski razvijenije. S druge strane Francuska ima najbrojniju upravu u Europi - oko 40 tisuća ljudi, i ogromnu vojsku koja je dosezala brojku od čak 200 000 ljudi, ne uključujući mornaricu. Kad se financiranju te plaćeničke vojske pridodaju otplate kamate i dugova koji su prouzročeni francuskim čestim sudjelovanjem u ratovima i isplaćivanje mirovina za vojnike, može se reći da je Francuska trošila 70% državnog budžeta na vojsku.
Nastojanje oko reforme državne uprave mini|Jacques Necker Kralj je pokušao reformirati državne financije, smanjiti troškove te reorganizirati porezni sustav – u tome mu je pomagao ministar financija Robert Turgot, uvodeći reforme: sloboda trgovine (žitaricama i brašnom) - fiziokratizam, likvidacija cehova i reforme poreza, kojeg uvodi za sva tri staleža. Za reforme su potrebna financijska sredstva. Država treba promijeniti porezni sustav, ali ne da se uvedu novi porezi, nego da se ravnomjernije rasporede na cijelo društvo, uz smanjenje troškova dvora i administracije. 1776. je došlo do slaboga uroda, što je rezultiralo skupim žitaricama i neredima. Turgot je dao ostavku, pa je na njegovo mjesto došao Jacques Necker, koji je bio ministar financija do 1781. Inače bio je i bankar te je uživao veliku popularnost u 3. staležu, iako je bio aristokrat. Necker je pokušavao uravnotežiti prihode i rashode. Nije bio fiziokratist kao i Turgot. Nakon toga je jedan nadbiskup bio ministar financija, do 1788., pa nakon njega je opet bio Necker, no zadovoljstvo nije dugo trajalo. 1788. godina bila je teška, nerodna. Bilo je puno gladi, umiranja, te su nastupile pobune u zimi i proljeću 1788. Sazvani su generalni staleži (predstavnici svih triju staleža), koji su trebali razmotriti kako dalje. Ta institucija generalnih staleža postoji od 14. stoljeća, no nije dugo bila sazivana, od 1614. Godine 1789. vladar saziva te staleže. Trebalo je biti 1200 delegata na zasjedanju. 1. i 2. stalež birao je po 300 predstavnika, a 3. stalež njih 600. Došlo je do borbe za pravo glasa svakog pojedinog predstavnika. Održali su se i izbori za svakoga pojedinog predstavnika, te su se potpisivale žalbe (peka = bilježnica žalbi, važan gospodarski pokazatelj) i zahtijevanja, koja su trebala biti poslana kralju na skupštinu. To je aktiviralo mnoge iz 3. staleža (odvjetnike, novinare, pripadnike građanske inteligencije). To razdoblje prije revolucije se naziva revolucijom odvjetnika. Glavni moto je ravnopravnost sviju pred zakonom – ukidanje staleškoga sustava. Po Francuskoj su kružile brošure, letci, koji govore o ravnopravnosti, početak doba sloboda je naglašen. Oko 1/3 ljudi je pismeno, u gradovima je veći postotak.
Generalni staleži i Narodna skupština
Početkom svibnja 1789. započelo je zasjedanje Generalnih staleža. Ministar je održao dvosatni govor. Luj XVI. je bio nezainteresiran za državne poslove. Za vrijeme pada Bastille kralj je bio u lovu. Na početku zasjedanja vodio se mali rat oko toga kako će se glasovati (300 pripadnika svećenstva, 300 pripadnika plemstva i 600 pripadnika 3. staleža). 17. lipnja 1789. po prvi je puta iznesen prijedlog (3. stalež i neki iz svećenstva). Proglasili su Narodnu skupštinu (pravi predstavnici naroda), te boravili u dvorani za loptanje. Kralj je naredio prestanak zasjedanja. 3. je stalež 20. lipnja došao pred salu; zakleli su se da se neće razići dok ne donesu Ustav. Kralj je vjerovao da će Generalni staleži smiriti 3. stalež i odobrio je nove poreze, što je dovelo do propasti, tj. do početka revolucionarnih promjena. Za 1 tjedan kralj je dopustio da skupština i dalje zasjeda – ona je tada promijenila naziv u Ustavotvorna skupština (Konstituanta). Pridružili su joj se i neki predstavnici 2. staleža. Većina njih bila je za ograničenje apsolutizma. Kralj i pristaše su ih željeli onemogućiti, te su doveli nekoliko tisuća vojnika oko Pariza. Kralj je smijenio ministre (Neckara). Puk je očekivao da će Generalni staleži donijeti promjene. Revolt masa na kralja. Krajem lipnja su stvorene nove gradske vlasti u Parizu i stvorena je Nacionalna garda – vojna sila koja će zaštititi one koji su za promjenu. Vođa joj je bio markiz De La Fayette, koji sada mijenja ime u građanin Lafayette.
Početak revolucije mini|Bastille Dana 14. srpnja 1789. pala je Bastilla (fr. Bastille), zatvor političkih zatvorenika. Nakon pada došlo je do izbijanja fizičkog nasilja. Građani su željeli odlučivati o sudbini i politici. Revolucija se tada počela ostvarivati.
Prvo razdoblje Revolucije bilo je od ljeta 1789. do polovine 1791., pokušaj revolucije zakona. Dogodilo se i nekoliko istovremenih revolucija:
pobuna masa protiv kraljeva apsolutizma (na državnoj razini) municipalna revolucija (gradske vlasti Pariza) – i u provincijskim gradovima seoska revolucija – u provinciji
Vijesti su se brzo širile, skidale se gradske vlasti, a na selu se oformila Velika liga, koja je obuhvaćala seljaštvo, i koje također nije bilo svjesno što se zbiva jer nisu imali sve informacije. Seljaci su bili prestrašeni. Iz straha su se okretali protiv feudalnih gospodara, napadali dvorove, palili arhive. Padom Bastille došlo je do euforije u Parizu, činilo se da je Revolucija pobijedila.
Revolucionarne promjene U kolovozu su donesene dvije reforme, koje su vrijedile za cijelu Francusku: Dana 4. kolovoza je došlo do ukinuća feudalizma - ukidaju se sve obaveze i podavanja od strane feudalaca seljacima, te se ukida desetina i sudovi. Dana 26. kolovoza, Deklaracija o pravima čovjeka i građanina koju donosi Ustavotvorna skupština. U njoj se ističe da se ljudi rađaju i ostaju slobodni i jednaki u pravima. Deklaracija je štitila neotuđiva prava čovjeka, slobodno vlasništvo, sigurnost i otpor protiv tlačenja, ističući da svaki suverenitet počiva u narodu, a ne na kralju. Svi su jednaki pred zakonom. Proglašava slobodu govora i pisanja i jamči nepovredivost prirodnog vlasništva. Ona u najvećem dijelu teksta utvrđuje postavke prosvjetitelja i američke Deklaracije nezavisnosti.lijevo|mini|Marija Antoaneta
Zakup koji su plaćali seljaci feudalcu je ostao, ali su se seljaci mogli otkupiti od toga. Prestala je postojati apsolutna monarhija i feudalni odnosi – otvoren je put prema ravnopravnosti. Krajem kolovoza plasirala se vijest da kralj priprema vojsku u Versaillesu, i da će udariti na nove vlasti. Početkom listopada dolazi do pokreta žena prema Versaillesu, a za njima je išla Narodna garda; nema kruha. Kralj je primio žene. Došlo je do prodora mase u odaje. Kralj je pristao prijeći u Pariz, gdje je smješten u dvorac. Nakon toga došlo je do pada autoriteta monarhije i kralja. Kralj je formalno prihvatio odluke skupštine. Ustavotvorna skupština je i dalje zasjedala.