Bosanskohercegovački sabor (Sabor Bosne i Hercegovine) bila je institucija u Bosni i Hercegovini, osnovana 1910. godine. Saboru je pripalo pravo nadzora nad upravom i pravo zakonodavstva i kontrole u svim predmetima, koji se tiču uprave i sudstva samo u Bosni i Hercegovini. To područje nije bilo beznačajno, ali saboru ipak nije dana puna zakonodavna vlast, jer njegov zaključak postaje zakon samo ako vrhovni vladar, car, to odobri i to uz ispunjenje posebnih dodatnih uvjeta (supotpis zajedničkog ministra financija na osnovu suglasnosti obiju vlada Monarhije).

Austro-Ugarsko zaposjedanje BiH 1878.

Austro-ugarsko zaposjedanje Bosne i Hercegovine, dotad osmanskog bosanskog pašaluka, bilo je rezultat dogovora na Berlinskom kongresu 1878. Velike europske sile su dale mandat Austro-Ugarskoj da uđe s vojskom u Bosnu i Hercegovinu, pod izgovorom da tamo uspostavi mir i red. Austro-ugarska 2. vojska na čelu s generalom Josipom Filipovićem, sastavljena uglavnom od Hrvata, Slovenaca, Srba te drugih slavenskih naroda Monarhije, potkraj srpnja iste godine prešla je granicu i ušla u BiH. Iako su u Beču očekivali da će operacija proći bez većih borbi, okupaciji se žestoko oduprlo muslimansko i pravoslavno pučanstvo, koje se odupiralo tri mjeseca te je austro-ugarskoj vojsci nanijelo nekoliko poraza. Nakon tri mjeseca borbi Austro-Ugarska je uspostavila vojnu okupaciju na čitavom prostoru Bosanskog pašaluka, uključujući i Sandžak.

Bosna i Hercegovina po dolasku Austro-Ugarske

Cjelokupno vrijeme Austro-Ugarske uprave u Bosni i Hercegovini podijeljeno je u više perioda:

Okupacijsko razdoblje (1878. – 1908.) Razdoblje vojne uprave (1878. – 1882.) Razdoblje civilne uprave (1882 – 1908.) Aneksijska kriza (1908. – 1910.) Postaneksijsko razdoblje (1910. – 1914.) Prvi svjetski rat (1914. – 1918.)

Za Bosnu i Hercegovinu, uvjetno rečeno, najvažnije je bilo postaneksijsko razdoblje, jer je Austro-Ugarska već tada vršila posljednje pripreme za uvođenje ustavnog stanja u Bosni i Hercegovini, što se i dogodilo 20. veljača 1910. godine, kada je službeno proglašena ustavnost, koja je bila regulirana sa 6 zakona:

Zemaljski statut (Ustav) Izborni red (Izborni zakon) Saborski poslovni red (Poslovnik o radu sabora) Zakon o društvima u BiH (Zakon o strankama, itd.) Zakon sakupljanja u BiH (Zakon o načinu udruživanja) Zakon o kotarskim vijećima (Zakon kontroliranja rada kotarskih vijeća)

Bez obzira na sva ograničenja u pogledu zakonodavstva i uprave ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u politički život zemlje tri nove institucije:

Bosanski i hercegovački sabor Zemaljski savjet Kotarsko vijeće

Usto je bilo neophodno zakonski jamčiti osnovna građanska prava i regulirati javno udruživanje i okupljanje, jer se bez toga ne bi mogao ostvariti ni minimum parlamentarnog života.

Bosna i Hercegovina prije prvih saborskih izbora

Ustavna anketa

Nakon što je aneksija prošla bez velikih političkih posljedica, a diplomatska kriza se smirivala, vlada je počela pripreme za donošenje Ustava početkom 1909. godine. Kako bi umirili javno mnijenje, vlada je za 8. veljače 1909. godine sazvala ustavnu anketu u Sarajevu, koju je otvorio civilni adlatus barun Benko, koji je dužim govorom pred prisutnim izložio glavne principe budućeg Ustava. U istom govoru je pričao o sastavu Bosanskog i Hercegovačkog sabora i o njegovoj nadležnosti.

Prvi princip se već nalazio u Carevom pismu, kao sastavnom dijelu čina aneksije, koji je govorio kako će budući sabor biti konstituiran po posebnim kurijama. Pošto je Ustav trebao garantirati osnovna ljudska prava, barun Benko je odredio područje djelovanja sabora. Iz njegove nadležnosti su izuzeti zajednički poslovi u Austro-Ugarskoj, koji se uređuju na temelju sporazuma obiju država Monarhije. Prema Ausgleichu iz 1867. godine, to su bili diplomatsko-vojni, carinski i monopolni poslovi.

Nakon baruna Benka, dr. Nikola Stojanović je rekao da on i njegovi kolege ne mogu sudjelovati u anketi, jer nisu pozvani kao predstavnici SNO-a, nego kao pojedinci. On je odbacio primjedbu baruna Benka, da SNO nije formalno priznata od strane vlade, te je odbacio i predložene ustavne odredbe, zahtijevajući autonomiju Bosne i Hercegovine. Članovi SNO-a su se na kraju povukli iz rada ustavne ankete, jer njihovi zahtjevi nisu bili ispunjeni. Dr. Stojanović je svoj govor tiskao u Zagrebu, s obrazloženjem da ga objavljuje kako se kasnije ne bi moglo reći da se za zahtjeve njegove stranke nije znalo.

Predstavnici MNO-a, Firdus, Karabeg i Miralem, odlučno su odbili sudjelovati u anketi, te nisu došli ni na prvu sjednicu ustavne ankete. Tako su u radu ankete sudjelovali, kao pojedinci, predstavnici svih stranaka, osim MNO-a, SNO-a i Socijaldemokratske stranke.

Pored HNZ-a i Stadlerove klerikalne stranke, sudjelovali su i predstavnici MNS-a, dok je Srbe predstavljao dr. Lazar Dimitrijević, koji je bio vođa male prorežimske stranke SNSS-a. Bez obzira na brojne razlike, u anketi je izraženo određeno jedinstvo svih političkih i etničko-konfesionalnih grupa, prvenstveno po pitanju zaštite i bržeg ekonomskog razvoja domaćeg građanstva. Predstavnici svih političkih grupa su kritizirali vladinu željezničku i tarifnu politiku, a posebno su zahtijevali da pitanje carina, indirektnih poreza i monopola bude u nadležnosti Bosanskog i Hercegovačkog sabora. Na sve ove mnogobrojne i argumentirane zahtjeve civilni adlatus Benko i šef pravosudnog odjela Zemaljske vlade, Adalbert Schek (Adalbert Šek), su samo odgovarali da će Bosanski sabor imati pravo adrese, te da će tako moći istaknuti sve svoje želje.

Tijekom rada ankete dolazilo je do oštrih sukoba oko agrarnog pitanja između pripadnika MNS-a (u čije ime je o tome istupao dr. Halid-beg Hrasnica) i dr. Lazara Dimitrijevića, koji je tražio radikalno rješenje ovog pitanja potpunim oslobađanjem seljaštva od feudalnih i drugih ugovornih obaveza prema zemljoposjednicima. HNZ se po ovom pitanju držala neutralno, jer su bili svjesni da su Hrvati u Bosni i Hercegovini u manjini, te da svoje državno-pravne ciljeve mogu ostvariti jedino ako za sebe pridobiju Bošnjake.

Izrada Ustava Bosne i Hercegovine

Nakon što je anketa završena, MNO je od 4. svibnja 1909. godine izašla u Musavatu s više natpisa pod naslovom Naše ustavno uređenje, gdje su formulirali stav svoje stranke po pitanju novog Ustava. MNO je zahtijevala od vlade, da se pozovu narodni predstavnici svih političkih grupa, kako bi se raspravljalo o Ustavu. Povod za ovu raspravu, a kojeg je postavila MNO, bio je taj, da vlada, u sporazumu s narodnim predstavnicima, izda zakon o slobodi izbora i dogovora i zakon o političkom udruživanju i organiziranju. Ova dva zakona morala bi prethoditi Ustavu, inače je apsurdno da se stupa u borbu za izbor narodnih poslanika, a da narod ne smije formirati političku stranku, jer u to vrijeme u zemlji ne postoji sloboda održavanja zborova, skupština i udruživanja. MNO se posebno zalagala za uvođenje punog parlamentarizma i za državno-pravnu autonomiju Bosne i Hercegovine. MNO je istaknula da će i dalje surađivati sa Srbima, jer i oni zahtijevaju da se Bosnom i Hercegovinom upravlja prvenstveno preko zemaljskog sabora (parlamenta), koji bi se sastojao od 31 pravoslavnog, 24 muslimanska i 16 katoličkih predstavnika, a ne preko zagrebačkog sabora, u kojem je bilo 116 katoličkih, 69 pravoslavna i samo 24 muslimanska predstavnika. Zbog svog liberalizma, uredništvo Musavata je kažnjeno s 1.500 kruna. Međutim, nakon što je Gligorije Jeftanović u svibnju 1909. godine priznao aneksiju, pod pritiskom Beograda, od zajedničke borbe za autonomiju nije bilo ništa, te se bošnjačko-srpski savez brzo raspao.

Nakon proglasa aneksije, kada je MNO bila u opoziciji, MNS je vidjela mogućnost da se nametne kao politički predstavnik bošnjačkog naroda. Oni su se jako zanimali za obećani Ustav, još od carevog proglasa. U vezi s tim, oni su u svom poluslužbenom glasilu Muslimanska svijest zagovarali pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, u čemu su vidjeli način rješavanja ustavnog pitanja. Pored toga, tražili su zaštitu jezika domaćeg stanovništva Bosne i Hercegovine od kolonizacije favoriziranih narodnosti u Monarhiji, u pravom redu Nijemaca.

Predstavnici Muslimanske napredne stranke (MNS) već su na prvoj sjednici ankete predali barunu Benku svoju deklaraciju o Ustavu, koja se svodila na četiri točke:

Zaštita bošnjačkog stanovništva od konverzije, prije svega od katoličkog prozelitizma Nepovredivost privatnog vlasništva i održanje agrarnih odnosa u skladu s ozakonjenom Seferskom naredbom iz 1859. godine Bosna i Hercegovina kao jedinstveno i nerazdvojivo tijelo Zaštita muslimanskog bračnog, obiteljskog i nasljednog prava

Rad na Ustavu tekao je veoma sporo. Tek nakon godinu i pol rada, kada se pripremalo proglašenje Ustava, MNO je 8. veljače 1910. godine priznala aneksiju i izrazila lojalnost prema dinastiji. Međutim, MNO je tražila povećanje broja bošnjačkih mandata u saboru, jer su prije toga isto tražile srpske i hrvatske stranke. Također su tražili veći broj birilnih mjesta u saboru, jer Bošnjacima praktično ne pripada ni jedan od svjetovnih birilnih mandata. MNS je, također, tražila veći broj mandata za Bošnjake u kuriji intelektualaca i gradskoj kuriji. Zahtjevi ovih stranaka bili su odbijeni.

Ustav i za njega vezane zakone Car je sankcionirao 17. veljače 1910. godine, a svečano proglašenje održalo se u velikoj dvorani Zemaljske vlade 20. veljače 1910. godine. Svečanosti su prisustvovali sve članovi vlade, viši činovnici, predstavnici civilnih i vojnih vlasti, poglavari svih vjerskih zajednica, predstavnici gradske općine, autonomnih oblasti i korporacija, kao i drugi ugledni građani. Svečani proglas izvršio je zemaljski poglavar Marjan Varešanin, koji je skupu kratko priopćio nastale promjene u državi, te na kraju pročitao Carevo rješenje o uvođenju Ustava.

Sastav i struktura Bosanskog i hercegovačkog sabora

Proglasom ustavnosti 20. veljače 1910. godine, otpočeo je s radom i Bosanski i Hercegovački sabor, koji je bio sastavljen kombinacijom socijalnog, konfesionalno i virilističko-kurijalnog sustava (u sabor, pored izabranih članova, ulaze i virilni članovi, koji su, zbog svog položaja, automatski smatrani članovima sabora). Za razliku od drugih anakronih predstavničkih institucija u Monarhiji, Bosanski i Hercegovački sabor se nije zasnivao ni na nekoj posebnoj domaćoj tradiciji. Prema izbornom saborskom redu, građani su po konfesionalnoj pripadnosti bili podijeljeni u tri kurije, tako da je svakoj etničko-vjerskoj grupi osiguravan određeni broj zastupničkih mjesta. Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj osoovi:

Kurija veleposjednika i intelektualaca Gradska kurija Kurija seoskih općina

Zemaljska vlada je predložila da se na 25.000 stanovnika bira jedan zastupnik. Popis iz travnja 1895. godine govorio je, da je u Bosni i Hercegovini tada ukupno bilo 1,568.092 stanovnika, od čega 548.632 muslimana, 673.246 pravoslavca, te 334.142 katolika. U sabor su, na osnovu ovih brojki, birana 72 zastupnika, tako da je katolicima pripadalo 16, muslimanima 24, pravoslavcima 31 mandat, dok je Židovima pripao samo jedan. Aktivno biračko pravo imali su svi bosanskohercegovački pripadnici muškog spola, koji su na dan izbora navršili 24 godine, koji su slobodni i koji u zemlji žive barem jednu godinu. Jedino su žene veleposjednice, ako plaćaju 140 kruna zemljarine, imale aktivno biračko pravo u veleposjedničkoj kuriji. Pasivno biračko pravo imali su muškarci s navršenih 30 godina, ako uživaju sva građanska prava.