305x305px|desno|mini|Zasjedanje Sabora u Saborskoj palači, 2011.
Hrvatski sabor jednodomno je zastupničko tijelo i nositelj zakonodavne vlasti u Hrvatskoj. Zgrada Hrvatskoga sabora, Saborska palača, nalazi se na Gornjem gradu u Zagrebu. Sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika, koji se biraju temeljem izravnog i jednakog biračkog prava tajnim glasovanjem na razdoblje od četiri godine. 140 zastupnika se bira po izbornim jedinicama, 3 zastupnička mjesta čine hrvatsko iseljeništvo i Hrvati Bosne i Hercegovine, te osam mjesta čine nacionalne manjine. Saborom predsjedava predsjednik, kojemu pomaže najmanje jedan dopredsjednik (obično četiri ili pet zamjenika).
Ovlasti Sabora definirane su Ustavom i uključuju: određivanje gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Hrvatskoj, očuvanje i korištenje njezine baštine te sklapanje saveza. Sabor ima pravo upućivanja Oružanih snaga RH u inozemstvo, a može ograničiti neka ustavna prava i slobode u ratnom vremenu ili u slučaju neminovnog rata ili elementarnih nepogoda. Sabor mijenja granice Hrvatske ili Ustava, donosi zakone, donosi državni proračun, objavljuje rat i odlučuje o prekidu neprijateljstava, donosi saborske rezolucije i podzakonske akte, donosi dugoročne strategije nacionalne sigurnosti i obrane, provodi civilni nadzor nad oružanim snagama i sigurnosnim službama, raspisuje referendume, provodi izbore i imenovanja u skladu s Ustavom i važećim zakonodavstvom, nadzire rad Vlade i drugih državnih službi nadležnih Saboru, daje amnestiju za kaznena djela i obavlja druge dužnosti određene Ustavom.
Prema Ustavu Republike Hrvatske, Sabor svake godine zasjeda tijekom dvaju razdoblja: 15. siječnja – 15. srpnja 15. rujna – 15. prosinca. Izvan razdoblja redovnoga zasjedanja, Sabor može zasjedati i izvanredno na zahtjev Predsjednika Republike, Vlade ili većine zastupnika. Predsjednik Hrvatskoga sabora može uz prethodno pribavljeno mišljenje klubova zastupnika parlamentarnih stranaka, sazvati Hrvatski sabor na izvanredno zasjedanje. Na početku svakog redovitog zasjedanja Sabora izvodi se himna Republike Hrvatske Lijepa naša domovino. Ako Sabor ne odredi drukčije, sjednice Sabora traju dok se ne iscrpi utvrđeni dnevni red. Za redovite sjednice dostavlja se zastupnicima prijedlog dnevnog reda osam dana prije održavanja sjednice. Dnevni red sjednice Sabora predlaže predsjednik Sabora. Na predloženi dnevni red, koji je upućen uz poziv za sjednicu, moguće je podnijeti pisani prigovor, najkasnije jedan dan prije zakazane sjednice Hrvatskoga sabora. Ako sjednica Sabora traje dulje od jednog dana, predsjednik Sabora može naknadno predložiti dopune dnevnog reda novim temama, a dužan je to učiniti na traženje jedne trećine ukupnog broja zastupnika.
Povijest Sabora Početci i protosabori u ranom srednjem vijeku 230px|lijevo|mini|Grb Trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije na zgradi Sabora Nema dovoljno sačuvanih povijesnih vrela iz vremena ranoga srednjeg vijeka na osnovu kojih bi pouzdano mogli potvrditi postojanje institucije sabora na prostoru od Drave do Jadrana. Skupovi na kojima su se okupljali predstavnici svjetovne i crkvene vlasti da bi raspravljali o važnim pitanjima održavani su rijetko, uglavnom u iznimnim situacijama. Rižanski placit iz 804. godine svjedoči o rješavanju sporova između romanskog stanovništva i hrvatskih došljaka, te o drugim pitanjima poput plaćanja poreza, uređenju posjeda i slično. Iz franačkih je izvora poznato da Borninog nećaka Vladislava (o. 821. – 835.) za kneza Dalmacije i Liburnije 821. godine bira "narod", a izbor potvrđuje car Ludovik I. Pobožni. Pritom treba imati na umu da je "narod" u ovom slučaju označavao uzak krug odličnika, a ne cjelokupno stanovništvo.Budak, Neven, Hrvatski sabor, Zagreb 2010., str. 7Budak, Neven i Raukar, Tomislav, Hrvatska povijest srednjeg vijeka, Školska knjiga, Zagreb, 2006., str. 146.
Može se pretpostaviti da su se saborovanja u nekom obliku održavala i onda kada je knez Trpimir (o. 845. – 864.) potvrdio i darovao posjede splitskom nadbiskupu ili kada je njegov sin Muncimir (892. – 910.) presuđivao u sporu između splitskog nadbiskupa i ninskog biskupa, ali sastav tih najranijih sabora nije nam dovoljno poznat, iako je zasigurno da su uz župane i dvorske dostojanstvenike, saborima prisustvovali i istaknutiji ratnici te predstavnici kršćanske Crkve.Budak, Neven i Raukar, Tomislav, Hrvatska povijest srednjeg vijeka, Školska knjiga, Zagreb, 2006., str. 148.
U Splitu su 925., 928. i 1060. godine održani crkveni sabori na kojima su raspravljana različita crkvena pitanja. Krunidbe hrvatskih kraljeva također su bile prilike da se na jednom mjestu okupi veći broj crkvenih i svjetovnih odličnika i da se raspravlja o važnim pitanjima. U tim prigodama, hrvatski kraljevi su potvrđivali privilegije Crkvi i davali joj donacije, te su se donosile odluke o raznim aspektima svakodnevnog života, npr. o regulaciji bračnih odnosa, zaštiti udovica i siročadi, suzbijanju trgovine ljudima i slično. Uređivali su se i odnosi sa stranim vladarima. Na temelju podataka sačuvanih u zavjernici kralja Zvonimira (1075.) poznato je da papa hrvatskom vladaru preko poslanika predaje znakove kraljevske vlasti, a hrvatski kralj postaje papinski vazal.Budak, Neven, Hrvatski sabor, Zagreb 2010., str. 8 Poznat je i krunidbeni sabor kralja Stjepana II. (1089. – 1091.) koji se održao u Šibeniku, a na kojem su sudjelovali "svi plemići kraljevstva", a važan je bio i sabor iz 1102. u Biogradu, na kojem je hrvatsko plemstvo izabralo i okrunilo mađarskog kralja Kolomana za kralja Hrvatske i Dalmacije.Budak, Neven i Raukar, Tomislav, Hrvatska povijest srednjeg vijeka, Školska knjiga, Zagreb, 2006., str. 150.
Hrvatski i slavonski sabori u razvijenom srednjem vijeku 250px|desno|mini|Isprava kojom je 1527. godine Hrvatski sabor izabrao Ferdinanda Habsburškog za kralja Hrvatske Budući da je kraljevstvo od druge polovice 13. stoljeća bilo razdijeljeno na dvije upravne jedinice (dukat Slavonija i kraljevina Hrvatska i Dalmacija), postojala su dva zasebna sabora: slavonski i hrvatski. U Zagrebu je 19. travnja 1273. godine. održan prvi poznati sabor, sa sačuvanim zapisnikom i zaključcima. Tada je utvrđen i naziv sabora: "Opći sabor čitave kraljevine Slavonije" (Congregatio Regni tocius Sclavonie generalis), a njegove se odluke nazivaju statuta et constitutiones (odredbe sa zakonskom snagom). Odluke Sabora svojim pečatom potkrepljivao je ban. Na tom saboru sudjelovali su predstavnici Zagrebačke, Varaždinske, Križevačke i Virovitičke županije, a sastajao se ponajviše u Križevcima, Zagrebu i Čazmi.Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda 600. – 1526., prvi dio, Marjan tisak, Split, 2004., str. 256.
Hrvatski sabor (Congregatio regnorum Dalmatiae et Croatiae generalis) u izvorima se prvi put pouzdano javlja oko 1350. godine. Tada je kod sela Podbrižane, koje se nalazilo južno od Benkovca u Lučkoj županiji, održana skupština (congregatio) na kojoj je plemenu Virevića potvrđena pripadnost instituciji dvanaest plemena (Nobiles duodecim generationum regni Croatie).Jakšić, Nikola, Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi, Split, 2000. Hrvatski sabor sastajao se u Kninu, Ninu i Bihaću, a kasnije u Topuskom i u Ripču kraj Bihaća. Saborima je predsjedao redovito herceg ili ban, a ponekad i kralj (kralj Žigmund sudjelovao je na krvavom križevačkom saboru 1397. godine, na kojem su ubijeni hrvatski ban Stjepan Lacković i kralju suprotstavljeni plemići, Matijaš Korvin je predsjedao saborima u Križevcima 1466. i u Zagrebu 1481. godine, a Vladislav II. saboru u Virovitici 1495. godine).Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda 600. – 1526., prvi dio, Marjan tisak, Split, 2004., str. 256–257.
Dva sabora su uglavnom funkcionirala odvojeno, a zajedno su vijećala samo u osobito važnim prilikama. Slavonski sabor je 1515. odbio pomoć banu Petru Berislaviću za obranu prostora južno od Velebita uz obrazloženje da su slavonski staleži „po starom običaju dužni braniti samo svoju kraljevinu,“ dakle Slavoniju, ali ne i Hrvatsku. S druge strane, slavonski je sabor birao svoje predstavnike na ugarski sabor, što hrvatski sabor nije činio. Takav odnos je u potpunosti kuliminirao početkom 1527. godine kada je hrvatski sabor u Cetinu samostalno izabrao Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja, a slavonski u Dubravi Ivana Zapolju.
Ujedinjeni Hrvatsko-dalmatinsko-slavonski sabor u ranom novom vijeku
Zbog osmanske invazije počeo se sužavati politički i geografski prostor Kraljevine Hrvatske i Dalmacije, zbog čega se stanovništvo i plemstvo počelo povlačiti prema sjeveru na prostor Kraljevine Slavonije. Zbog potrebe koordinirane obrane hrvatskih zemalja, počinju se učestalo zajednički sastajati hrvatski i slavonski sabor (prvi zajednički sabor pod habsburškom vlašću, sastao se u Zagrebu 1533. godine pod predsjedanjem zajedničkog bana).Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda 1526. – 1918., drugi dio, Marjan tisak, Split, 2004., str. 365. Od 1558. godine zasjedaju hrvatski i slavonski sabor isključivo zajedno. Od 1681. godine puni je naziv, "Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije" (Congregatio Regnorum Croatie, Dalmatiae et Slavoniae), a taj se naziv zadržao do 1918. godine.
Posebno značajan bio je hrvatski sabor koji se sastao 9. ožujka 1712. godine na poziv zagrebačkog biskupa, grofa Emerika Eszterházyja, a na kojemu je hrvatsko plemstvo donijelo Hrvatsku pragmatičnu sankciju, kojom su, neovisno o Ugarskoj, priznali nasljedno pravo na krunu ženskim članovima dinastije Habsburg, čime je jasno izraženo da državna zajednica između Hrvatske i Ugarske postoji samo dok ih veže zajednički vladar. Kralj Karlo III. (1711. – 1740.) prihvatio je hrvatski dekret i zauzvrat potvrdio i zajamčio u svoje ime i u ime svojih nasljednika da će se poštovati izvršavati prava i privilegiji hrvatskog kraljevstva.Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda 1526. – 1918., drugi dio, Marjan tisak, Split, 2004., str. 336–337.
mini|350px|desno|Dragutin Weingärtner, Hrvatski sabor 1848. godine
Političko djelovanje sabora u 18. i 19. stoljeću
Godine 1739., strašna je kuga harala Moslavinom u vlastelinstvu grofova Erdődy, koje je bilo pod banskom jurisdikcijom. U sedam je mjeseci preminulo oko 4500 ljudi. Na Hrvatskom saboru u Varaždinu, u prosincu 1739. odlučeno je, da se u Ludbregu izgradi kapela, ako Svevišnji zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji. Kuga je prestala, ali zavjet nije odmah učinjen, vjerojatno iz objektivnih razloga i s vremenom je pao u zaborav. Ispunjen je tek 1996. godine, kada je sagrađeno Svetište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu.
Za vrijeme vladavine kralja Josipa II. (1780. – 1790.), mađarski je nacionalizam počeo prijetiti pravima i povlasticama Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Nesvjesno političke situacije, ali i uplašeno nametanjem dvorskog apsolutizma i germanizacije, hrvatsko plemstvo je na saboru 1790. godine podvrgnulo Hrvatsku ugarskoj vladi, što je mađarska strana iskoristila na požunskom saboru kako bi nametnula mađarski jezik u hrvatske škole.Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda 1526. – 1918., drugi dio, Marjan tisak, Split, 2004., str. 389–395. Godine 1815. car i kralj Franjo II. (1792. – 1835.) obnovio je apsolutizam i obustavio rad hrvatskog sabora, a rad sabora obnovljen je tek nakon pada apsolutizma 1825. godine.