Bjelorusija (bjeloruski: Беларусь, Belarús'; ruski: Беларусь, Belarus'), službeno Republika Bjelarus (bjeloruski: Рэспубліка Беларусь, Rèspublika Belarús),Božidar Bakotić (prir.), Službena skraćena i puna imena država na hrvatskom i engleskom jeziku, Peto izmijenjeno izdanje, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, listopad, 2012., str. 4., (URL) država je u istočnoj Europi, koja se proteže istočno od poljske granice prema Rusiji. Na jugu graniči s Ukrajinom, a na sjeverozapadu s Latvijom i Litvom.
Bjelorusija se nalazi na prijelazu s Pribaltičke u Istočnoeuropsku nizinu. Većinom je nizinska zemlja s umjerenom kontinentalnom klimom što u gospodarskom smislu pogoduje razvoju ratarske odnosno stočarske kulture. Kontinentalna je država, tj. nema izlaza na more, ali je vrlo dobro povezana riječnim tokovima, posebno s Ukrajinom i Rusijom.
lijevo|mini|180px|Trg pobjede u glavnom gradu Minsku Bjelorusija ima staru i kulturno bogatu tisućljetnu povijest, ali je njezina državna neovisnost relativno mlada. Kroz svoju povijest Bjelorusija je u državničkom i kulturološkom smislu duže vrijeme bila vezana s Ukrajinom u sklopu Kijevske Rusi i Poljsko-Litavske Unije. Obje zemlje tada su u posebnoj federaciji bile poznatije pod imenom Rutenija odnosno Rus' u lokalnom slaveniziranom obliku, a konkretno u slučaju Bjelorusije – Bijela Rus'.
Nakon raspada SSSR-a 1991. godine prestalo je doseljavanje u dotada industrijski i poljoprivredno najrazvijeniju sovjetsku republiku. Teška gospodarska kriza, koja pogađa ovu zemlju započinje još u doba SSSR-a i nastavlja se zbog istočno azijske ekonomske krize sve do 1999. godine. Do drastične ekonomsko-političke promjene dolazi 1994. godine kada stanovnici umorni od privatizacija i siromaštva dotadašnjem predsjedniku daju samo 10 posto glasova, a na vlast dovode Aleksandra Lukašenka koji privatizirane tvrtke vraća pod okrilje države.
Od 1999. do danas Bjelorusija bilježi visok gospodarski rast koji se kreće između 9 i 10 posto godišnje. Ipak, glavne zamjerke trenutačnom predsjedniku Bjelorusije idu u smjeru optužba da je zemlju doveo u izolaciju, a granice države u Europi se i dalje percipiraju politički zatvorene što Bjelorusiju drži u svojevrsnoj stagnaciji kada su u pitanju europski standardi i njihovo usvajanje.
Povijest
mini|180px|Teritorij Velike kneževine Litve, Rusi i Samogitije u 15. stoljeću mini|Magnus Ducatus Lithuania, Tobias Lotter, 1780
Slaveni s prostora zapadne Ukrajine naseljavaju prostor današnje Bjelorusije između 6. i 8. stoljeća. Tu se posebno ističu dva istočnoslavenska plemena Dregoviči i Radimiči, koji ujedno predstavljaju pretke današnjih Bjelorusa. Tadašnji Istočni Slaveni susreću se s Varjazima i osnivaju prvu veliku državu istočne Europe – Kijevsku Rus'. U sastavu te države nalazile su se i kneževine čija su središta bila u današnjim bjeloruskim gradovima kao što je Polack. Širi prostor oko kneževine Polocki u sjevernijem djelu današnje Bjelorusije imenovao se Bijela Rus' po čemu je suvremena Bjelorusija i dobila ime nakon Ruske revolucije.
U 13. stoljeću nakon mongolske provale u kojem je Kijev kao glavno kulturno i političko središte Istočnih Slavena bio do temelja uništen, Kijevska Rus' se raspala na nekoliko kneževina, a kneževine koje su se nalazile na području Bjelorusije, ušle su u posjed Velike kneževine Litve zajedno s kneževinama s prostora srednjovjekovne Ukrajine. Do 15. stoljeća, ta će se kneževina naglo proširiti na istočnu Europu i obuhvatiti prostor od Baltičkog do Crnog mora. U zemlji će većinu stanovnika činiti Bjelorusi i Ukrajinci tada poznatiji kao Rusini, a sama država jedno vrijeme nosit će ime Velika kneževina Litve, Rusi i Samogitije.
Godine 1386. godine Poljska i Litva sklapaju personalnu uniju čime ukrajinske zemlje ulaze u sastav Poljske, a bjeloruske ostaju u sastavu Litve. Time se ujedno započinje stvarati jezično-kulturološka različitost između Bjelorusa i Ukrajinaca, koji su se sve do 16. stoljeća percipirali kao jedinstven narod. Godine 1514., dogodila se bitka za Oršu između Velikog Vojvodstva Litve i Kraljevine Poljske protiv Velikog Vojvodstva Moskve. Mnogo manja vojska Poljske-Litve (30.000 vojnika) porazila je 80.000 ruskih vojnika te zarobila vojni stožer i zapovjednika. Svake se godine svečano obilježava godišnjica bitke održavanjem festivala. Godine 1569. dolazi do političkog sjedinjenja Poljske i Litve koje otada čine Poljsko-Litavsku Uniju. Nakon ustanka Zaporoških kozaka sredinom 17. stoljeća, Bjelorusi se kratko nalaze u sklopu federacije tri naroda odnosno tada je stvorena Velika kneževina Ruska koja će u jednoj mjeri potaknuti i bjelorusko samoodređenje. Upravo u tom razdoblju javlja se svojevrsna nacionalna misao o neovisnoj bjeloruskoj državi prema uzoru na Veliku kneževinu Rusku.
Svibanjskim Ustavom iz 1791. (smatra se prvim europskim modernim Ustavom), Poljska ukida sve dotadašnje podjele na kneževine i sve ujedinjuje pod nazivom Kraljevina Poljska. No ubrzo, već 1795. Rusija, Austrija i Pruska međusobno dijele Poljsku, prisilivši posljednjeg poljskog kralja Stanisława Augusta na abdikaciju. Bjeloruske zemlje ušle su u sastav Ruskog Carstva i tamo će se zadržati sve do njegovog raspada 1917. godine. Na teritoriju Bjelorusije odigrale su se važne bitke tijekom Napoleonove invazije na Rusiju 1812. godine. Prelazak bjeloruske rijeke Berezine predstavljao je konačnu katastrofu francuske vojske. Dok su se ostatci francuske armije borili da prijeđu preko pontonskih mostova, dvije ruske armije na Berezini nanijele su im ogromne gubitke.
Povijest Bjelorusije u 20. stoljeću mini|180px|Teritorijalne granice federativne Poljsko-Litavske države (1619.) s ucrtanim današnjim granicama država; Tijekom Prvog svjetskog rata, zemlja se nalazi pod njemačkom okupacijom. Bjelorusi su tada po prvi put proglasili neovisnost 25. ožujka 1918. odnosno kratkotrajno je stvorena Bjeloruska Narodna Republika. Kao rezultat okupacije Crvene armije, 1. siječnja 1919. bit će proglašena Sovjetska Socijalistička Republika Bjelorusija odnosno Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika) koja će u prosincu 1922. službeno ući u sastav SSSR-a.
Zapadna Bjelorusija, sukladno dogovoru u Rigi je pripala Poljskoj, a bit će joj vraćena 1939. Hitlerovim i Staljinovim dogovorom o podijeli Poljske. Dvadesete godine 20. stoljeća, godine su ubrzane industrijalizacije zemlje i razvijanja poljoprivrede, to su i godine nastavka prisilne rusifikacije. Desetci tisuća građana Bjelorusije, uključujući inteligenciju, kulturnu i književnu elitu, pa sve do običnih seljaka koji su se protivili Staljinovoj ideji kolektivizacije bili su osuđeni na strijeljanje ili su poslani na robiju u Sibir.
Od samog početka Drugog svjetskog rata, Bjelorusiju su okupirale snage nacističke Njemačke, koje će zadržati vlast sve do 1945. Golemi dio zemlje je stradao u ratu zajedno s velikim dijelom stanovništva koje je bilo ubijeno za vrijeme njemačke invazije. Židovsko stanovništvo je također uništeno tijekom Holokausta. Poznata je bitka kod tvrđave Brest 1941. godine. To je jedna od prvih bitaka tijekom Operacije Barbarossa. Potpuno odsječena i okružena Nijemcima, daleko od glavnog fronta, koji se brzo kretao prema Moskvi, malobrojnija Crvena armija odolijevala je napadima duže od očekivanoga. Bitka je postala simbol sovjetskog otpora nacistima. Tvrđava je proglašena "tvrđavom herojem" 1965., a Minsk "gradom herojem" 1974., zajedno s još nekim sovjetskim gradovima. Minsk je bio okružen njemačkim snagama krajem lipnja 1941. Zarobljeni u ogromnom džepu, Sovjeti su očajnički branili svoje položaje. Njihov otpor je slomljen 9. srpnja, s više od 300.000 zarobljenih sovjetskih vojnika. Tijekom sljedeće tri godine okupacije, Nijemci su ubili oko 400.000 civila unutar i oko grada. Područje Minska postalo je središte za sovjetske partizanske aktivnosti iza neprijateljskih linija.
Tek je 1971. godine Bjelorusija dostigla prijeratni broj stanovnika, dok se židovsko stanovništvo nikad nije oporavilo. Nakon rata, Bjelorusija je bila jedna od 51 potpisnika povelje o osnivanju Ujedinjenih naroda.
lijevo|mini|Deportacija bjeloruskih Židova u srpnju 1941. Obnova koja je uslijedila odmah nakon rata, donijela je silan napredak SSSR-u i u to je vrijeme uz Ukrajinu, Bjelorusija bila najrazvijenije industrijsko središte SSSR-a. Otvaranje novih radnih mjesta potaknulo je i povećanje broja imigranata iz Rusije. Tijekom Staljinove vladavine, rusifikacija je bila izrazito snažna i na ključnim mjestima u Sovjetskoj Bjelorusiji nalazili su se isključivo Rusi iz raznih krajeva SSSR-a. Službenu upotrebu bjeloruskog jezika, zajedno s bjeloruskom tradicijom Moskva je ograničavanla, iako je danas bjeloruski uz ruski službeni jezik u državi, gotovo svi koriste isključivo ruski jezik. I nakon Staljinove smrti 1953., njegov nasljednik Nikita Hruščov nastavio je s rusifikacijom, pa je čak i jednom prilikom izjavio u Minsku: ”Što prije svi progovorimo ruski, prije ćemo izgraditi komunizam”.
Kada je 26. travnja 1986. došlo do eksplozije na nuklearnoj elektrani nedaleko od grada Černobila u susjednoj Ukrajini, Bjelorusija je pretrpjela golemu štetu, jer se radijacija s ukrajinsko-bjeloruske granice širila upravo preko njenog teritorija. U to je vrijeme Mihail Gorbačov pokrenuo Perestrojku, a u prosincu te iste 1986. bjeloruski građani predali su mu peticiju u kojoj su naveli da njihova kultura i tradicija nestaje pred nametnutom rusifikacijom. Taj je događaj među povjesničarima ostao zapamćen kao “kulturni Černobil”.
mini|Sastanak ZND-a u Minsku, 2000. U lipnju 1988., pronađena je masovna grobnica iz doba Staljinove strahovlade u šumovitom predjelu Kurapati. Neki smatraju da je ta grobnica ključni dokaz namjere sovjetske vlade u smišljenom genocidu protiv bjeloruskog naroda (slično je i s ukrajinskim Gladomorom).
Bjelorusi su proglasili nezavisnost od SSSR-a 27. srpnja 1990., a Republika Bjelorusija međunarodno je priznata 25. kolovoza 1991. godine. Upravo je u to vrijeme na čelo bjeloruskog parlamenta odnosno Vrhovnog Sovjeta Bjelorusije (na tada najmoćniju dužnost u državi) došao Stanislav Šuškevič. Šuškevič je zajedno s tadašnjim novim predsjednikom Rusije Borisom Jeljcinom i Ukrajine Leonidom Kravčukom na sastanku u prosincu 1991. i službeno objavio raspad Sovjetskog Saveza i osnivanje nove Zajednice Nezavisnih Država sa sjedištem u Minsku.
Od 1994. na čelu države se nalazi aktualni predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko koji je po navodima organizacije za ljudska prava Human Rights Watch, posljednji europski diktator koji krši prava čovjeka, ometa slobodu i neovisnost medija, vrši neposrednu cenzuru nad novinarima, zatvara političke neistomišljenike i sprječava razvoj demokracije i pluralizma. Kada su u pitanju ljudska prava, stanje u Bjelorusiji se od 2005. godine počelo poboljšavati, kada je na inicijativu Ukrajine odnosno pozitivnog lobiranja bivšeg predsjednika Viktora Juščenka, Bjelorusija pristupila Istočnom partnerstvu čime su se Bjelorusi našli u nešto manjoj političkoj i društvenoj izolaciji, a oporbeni politički aktivisti Bjelorusije pred nešto manjim državnim sankcijama.
Povijesna simbolika mini|150px|Povijesna zastava Bjelorusije Zastava bijeli-crven-bijeli i grb naziva „Pagonja“ izvorno su simboli Velike Kneževine Litve, a kasnije su bili simboli Narodne Republike Bjelorusije iz 1918. Iako je za vrijeme SSSR-a simbolika bila zabranjena, rabila se među bjeloruskim iseljeništvom.