Kubanska Revolucija
Stanje prije revolucije
Izbori za predsjednika Kube bili su predodređeni za 1. lipnja 1952 te po istraživanju mišljenja javnosti trenutni predsjednik Fulgencio Batista je bio na posljednjem mjestu od tri kandidata. Batista uviđajući neizbježnost situacije deset dana kasnije ulazi u vojnu tvrđavu Columbia, preuzima vojsku te time osigurava svoje presjedništvo. Taj Batistin čin je bio samo pokretač te nezaustavljive reakcije, revolucije. Ovakvo stanje je razlog koji je pobudilo revolt jednog mladoga pravnika, taj dotični pravnik koji je istupio pred sud u Havani izjašnjavajući svoje nezadovoljstvo je bio budući vođa revolucije i predsjednik Kube Fidel Castro.
Pripreme za napad Castro je uvidio da je jedini način za ispravljane nepravde koja je nanesen Kubanskom narodu je bila revolucija. Castro je pozvao dobrovoljce da stanu na njegovu stranu. Nakon jednogodišnjeg vježbanja kovanja zavjera i planiranja njegova pobunjenička «vojska» sastojala od nekih 200 ljudi i dvije žene. Većina njih su bili studenti ili diplomirani, a gotovo su svi bili mladi ljudi koji su bili svjesni diktature Batiste te su bili spremni suprotstaviti se, tj stati na stranu Castra i njegova brata Raula. Tvrđava Moncada je se nalazila u provinciji Oriente blizu Santiaga Plan je bio: - Napasti Moncadu u zoru - Zarobiti 1000 vojnika - Zaplijeniti njihovo oružje, tenkove, oklopna vozila - Zauzeti radio-stanicu i javiti se narodu Kube kako bi ga potaknuo na revoluciju i borbu protiv diktatora
Napad na Moncadu 26. srpnja 1953 26. Srpnja 1953 izvršen je napad na Moncadu koji je djelomično uspio ali glavni razlog njegovog djelomičnog neuspjeha je pogrešaka u planu i niza nesretnih okolnosti. Neki su napadači bili na mjestu ubijeni, drugi su bili zarobljeni, mučeni, zatim zatvoreni u iščekivanju suđenja, dok je jedan mali dio uključujući Fidela i Raula uspio pobjeći.
Događaji nakon napada na Moncadu
Najveći broj pobunjenika je izgubilo svoj život nakon napada na Moncadu jer je Batista odlučio pobunu ugušiti u krvi. Batista u Santiago šalje policiju i vojsku kako bi «donijeli red» Oni su obilazili ulice tražeći pobunjenike ali nisu prezali ni za čim. Ubijali su djecu jednako kao i odrasle. Batista je tražio da njegovi nositelji pravde za svakoga poginulog u napada u Moncadu pogube desetoricu zarobljenika. Tjeralica je izdana za Fidel Castrom, i bilo je zapovjeđeno da on ne smije biti uhvaćen živ. Ali igrom slučaja vojna patrola koja je naišla na Fidela bila je vođena od strane Pedra Sarrie Castrovog druga sa sveučilišta koji mu je savjetovao da ni pod kojim slučajem ne otkriva svoje pravo ime jer im je bilo zapovjeđeno da ga strijeljaju na mjestu. Batista je vjerovao da je hvatanjem pobunjenika zaustavio revoluciju ali je u stvarnosti imao kontraučinak; stvorio je sve više nezadovoljnih ljudi kojima je trebao neko da ih povede a taj neko je bio Fidel Castro. Suđenjem Fidelu Batista mu je priuštio status mučenika tj pretvorio ga je u osobu koja može povesti revoluciju znajući da će narod biti uz njega i protiv Batiste. Ovaj događaj se također smatra početkom djelovanja «Movimiento 26 Julio» (Pokreta 26 Srpnja).
Napad iz Meksika Vrijeme u zatočeništvu Fidel Castro je osuđen na 15 godina zatvora, Raul 13 godina dok su drugi pobunjenici dobili vremenski kraće kazne.Godine 1953 svi su bili u kaznionici na otoku Pinosu. Castro je po dolasku na Pinos odmah bio odveden u samicu gdje je proveo sljedećih 7 mjeseci. Ali po izlasku iz samice Castro osniva Akademiju Abela Santamarie*. On je u toj školi podučavao zatvorenike povijesti i filozofiji a Castro je u svoje slobodno vrijeme učio Engleski.
Stanje na Kubi prije napada iz Meksika Narod je sve više nezadovoljan Batistinom diktaturom te dolazi do brojnih protesta protiv njegove vlasti. Narod je bio nemiran, opozicija se je očitovala demonstracijama i štrajkovima usprkos teroru i režimu koji sprovodi Batista. Jednoga dana na zidu Malecona* je osvanuo natpis Movimiento 26 Julio. Batistu je natpis razbjesnio jer baš u tom trenutku tj u tom vremenu Batista je težio tome da primiri narod i da pokaže da je on pravi vođa za njih. Batista je bio prisiljen od strane Udruženja međuameričkih novinara ukinuti cenzuru i dopusti slobodu tiska. Kako bi zavarao narod Batista navješćuje svoju kandidaturu za izvanredne presjedničke izbore 1. studenog 1954 I njegov protivnik na tim “slobodnim otvorenimi i poštenim izborima” bi trebao biti Ramon Grau San Martin. Ali narod se nije dao zavarati. U Santiagu kada je započela izborna kampanja, kad su se kandidati ustali da govore, masa je povikala “Živio Fidel Castro! Oslobodite Fidel Castra! Živjela revolucija!”. Nakon ovog skupa započela je kampanja za opću amnestiju svih političkih zatvorenika I politički izgnanika. Aktivirali su se također i Fidelovi suradnici, članovi Kubanskog udruženja odvjetnika te je pritisak rastao. Pritisak je se najviše mogao osjetit nakon povlačenja Grau-a iz borbe za presjedničko mjesto i ustoličenje Batiste za razdoblje od četiri godine 22. veljače 1955. Vladini činovnici, pod pritiskom svojih birača, savjetovali su Batisti da bi amnestija povećala njegovu popularnost i ugušila nezadovoljstvo naroda.
Akt o amnestiji Vijesti o mogućoj amnestiji zatvorenika su bile primljene s veseljem ali i s rezervom jer zatvorenici nisu bili sigurni što se skriva iz Batistinog čina. Oni su odmah izjavili da ne pristaju na nikakve kompromise kako bi omogućili svoje oslobađanje. I konačno 2. svibnja 1955 kubanski Kongres je izdao akt o amnestiji koji je Batista 13 dana kasnije potpisao tj 15. svibnja 1955 prisiljen od strane CIA-e. Ovim aktom su Fidel i njegovi drugovi bili oslobođeni. Narod je s veseljem dočekao Fidela; Fidel je postao legenda Kubanskog naroda ali on je bio pod stalnom paskom Batiste. Stoga je uvidio da njegova težnja da prenese svoju poruku nije moguća legalnim putem te se odlučuje na radikalniju ideju, na revoluciju.
Pripreme za napad iz Meksika Prikupljanje novca U srpnju 1955. Fidel napušta Kubu i odlazi u Meksiko da skupi oružje i ljude za invaziju Kube. Raul je iščekivao Fidela u Meksiku i uskoro nakon Fidela 26. srpnja stigli su i ostali borci. Što je jačao pokret Movimiento 26 Julio, to se više ljudi pridruživalo redovima revolucionara. Kako ta paravojska nije imala financijsku potporu novac su morali naći drugdje, stoga Fidel kreće u posjet bogatim Kubancima koji žive izvan Kube i teže slobodnoj Kubi. Castro je u toj svojoj propagandnoj turneji obilazi bogate Kubance poglavito u SAD-u dok je svoju poruku širio na mitinzima. Glavna poruka koju je Fidel odašiljao je da on želi slobodnu Kubu oslobođenu od tiranije Batiste. Fidel se vraća u Meksiko s 50.000 dolara spreman za početak obučavanja budućih revolucionara.
Obučavanje paravojske (gerile) Fidel je pozvao Albetra Bayo-u da obučava njegovu buduću vojsku. Aylbet Bayo 63-godišnji kubanac koji je kao dijete poslan od strane roditelja u Španjolsku gdje je završio Vojnu avijatičku školu i Pješadijsku akademiju. On je posjedovao golemo iskustvo u gerilskom načinu ratovanja kao kapetan u Legiji stranaca boreći se protiv afričkih Arapa. Bayo je prije terenske obuke odlučio učenike poučiti teorijskom dijelu (a takva je odluka bila jer nije mogao naći prikladno mjesto za terensku obuku). Ali ne zadugo jer Bayo je našao prikladno mjesto na nekoj farmi visoko u planinama u oblasti Chalco. Učenici su pod paskom Baya uspjeli intenzivnim radom za tri mjeseca naučiti što bi im trebalo tri godine u regularnoj vojsci. Oni su bili obučeni za korištenje revolvera, pušaka i mitraljeza; kako da izrađuju bombe te kako s tim bombama rušiti barikade i uništavati tenkove, kako da se kamufliraju i skriju u zaklon, kako da nađu i sruše neprijateljski avion, te kako da nose ranjenika i kako da mu daju osnovnu medicinsku njegu, kako da se probijaju kroz džunglu i da vide i čuju a da se njih ne vidi niti čuje. U biti oni su naučili ono što znači biti gerilac; napasti iz sjene te se onda vratiti u nju prije nego neprijatelja shvati što mu se događa. Po završetku tečaja, pukovnik Bayo je svoje učenike rasporedio po znanju. Najbolji je bio Ernesto “Che” Guevara. Fidel je sudjelovao u terenskim vježbama koliko je mogao ali radi svojih drugih odgovornosti morao je biti odsutan iz Chalca. Fidel je osiguravao dostavljanje oružja i municije u Chalco te je zbog tog istog oružja više puta završio u zatvor ali uz pomoć manipulacije i mita je uvijek iz njega brzo izlazio.
Najava invazije Fidel unatoč savjetima od Albetra Baye 15. studenog 1956 objavljuje svoju namjeru za napad na Kubu i obaranje Batiste s vlasti. Bayo ga je opominjao jer jedno od glavnih pravila gerile je da neprijatelj nikada ne smije znati što vi namjeravate ali Fidel mu odgovara: “Vi ste me to učili, ali u ovom slučaju ja hoću da svatko u Kubi zna da ja dolazim. Hoću da imaju povjerenja u Pokret 26 Srpnja (Movimiento 26 Julia). To je moja ideja, iako znam da bi to vojnički moglo biti štetno. To je psihološko ratovanje.”
Napad iz Meksika Plan je bio sljedeći:
25. studenog 1956 Paravojska od osamdeset i dvoje ljudi natovarenih puškama, mitraljezima, municijom, lijekovima i zalihama hrane na palubi jahte Granma je na putu za Niquero, zapadno od Santiago de Cuba.
30. studenog 1956 Na mjestu iskrcavanja trebali su se sastati s farmerom pobunjenikom Cresenciom Perez-om, koji je trebao doći s kolima i 100 ljudi, te su se po sastanku trebali uputiti do Manzanilla gdje bi s ostalim ustaničkim snagama koje bi ih tamo dočekali navalili na vojsku. U međuvremenu pobunjenici bi stvorili zabunu diverzantskim akcijama bacajući bombe i pucajući u Holguin-u, Matanzas-u, Santiagu i u drugim mjestima. A u to vrijeme Perez je trebao paravojsku s njenim zalihama i oružjem ugrabljenom od vojske kod Manzanilla odvesti u jedno skrovište u Sierri, gdje bi opremili stotine dobrovoljaca koji bi im se tamo priključili.
Napad Nakon svega toga – kako su se napadači nadali – imao bi izbiti generalni štrajk u čitavoj Kubi, i on bi doveo Batistu do pada. Ali plan nije uspio jer je jahta od 18 metara namijenjena da nosi osam putnika i posadu bila pretovarena s 82 čovjeka, oružjem, zalihama hrane i rezervama nafte. Putovanje je imalo užasan učinak na putnike: prvo morska bolest a zatim i ostali problemi koji su snašli posadu. Na dan invazije 30. studenog, saznali su preko radija (koji je samo mogao primati poruke ali nije ih mogao i odašiljati) da su napadi na Santiago i Holguin prema planu započeli –a oni su još bili na moru. 2.prosinca kormilar je pao s palube te su potragom za njime izgubili dragocjeno vrijeme a da bi stvar bila gora nasukali su se u blizini Belie tj u jednom ribarskom selu blizu Niquera. Kako su valovi bili visoki a morsko dno muljevito, Fidel Castro je naredio da napuste brod ostavljajući za sobom svu prtljagu kako bi sigurno stigli do obale. Nakon četiri sata svi su stigli do obale, svih 82 revolucionara. Fidel je uvidio kako već kasne te da postoji velika mogućnost da budu primijećeni. Stoga naređuje da se odmah krene u brda tj da se skriju u Sierri. Kako su sve planirane diverzije u to vrijeme bile gotove, Batistine patrole su primijetile nasukanu Granmu. Njih 82 su bili prisiljeni bez zaliha skrivati se od napada s neba i od vojničkih patrola koje su tragale za njima. Vodili su se po onome što ih je Bayo naučio: putovali su noću a danju su se odmarali. Hranu su nabavljali kupnjom na farmama kuda bi prolazili.