Tridesetogodišnji rat trajao je između 1618. i 1648., ponajprije u Srednjoj Europi i Svetom Rimskom Carstvu, no njegovi su glavni akteri bile skoro sve kontinentske države. Rat je započeo kao sukob između protestanata i katolika, no pretvorio se u opći rat koji je zahvatio većinu Europe. Njegova obilježja bile su plaćeničke vojske, gladi i bolesti. U njemu je izginula gotovo trećina tadašnjeg stanovništva Njemačke.
Rat je započeo u Češkoj Praškom defenestracijom 23. svibnja 1618., kada su protestanti izbacili carske namjesnike kroz prozor palače u Pragu u kojoj su stolovali. Godine 1619. umro je car Matija bez djece, ali prethodno je imenovao Ferdinanda Štajerskog za svojega nasljednika. Ferdinand je bio gorljiv katolik školovan kod isusovaca koji je htio ponovno ojačati katolicizam u tadašnjemu carstvu, zbog čega je bio nepopularan u tada kalvinističkoj Češkoj. To je bio povod početku Tridesetogodišnjega rata.
Ovaj rat najčešće se dijeli u četiri razdoblja: Češka pobuna, Danska intervencija, Švedska intervencija i Francuska intervencija.
Hrvatsko konjaništvo pod zapovjedništvom carskoga generala Albrechta von Wallensteina zapaženo je kao izvanredno učinkovito i proslavilo se u brojnim bitkama. Odsudni bili su hrvatski ratnici u bitkama kod Lützena i kod Nördlingena.
Uzroci rata Augsburški mir iz 1555. potvrdio je rezultate staleške skupštine u Speyeru iz 1526. godine, kojom su okončani sukobi luterana i katolika u Njemačkoj. Glavni princip bio je: „čija je zemlja, onoga je i vjera”, tj. lat. cuius regio eius religio.
Važne odredbe tog ugovora su sljedeće: Njemački kneževi (njih 255) mogu slobodno odabrati koja će od dvije vjere (luteranstvo ili katoličanstvo) biti službena vjera njihovog područja. Luterani mogu zadržati teritorije koje su oduzeli katolicima nakon mira iz 1552. godine Katolički biskupi, koji promjene vjeru, moraju predati svoju biskupiju. Tijekom određena prijelaznoga razdoblja, obitelji imaju vremena preseliti se u područje gdje je dopuštena njihova vjera. Kao vjere spominju se samo katoličanstvo i luteranstvo.
Političke i gospodarske napetosti rasle su među najmoćnijim narodima Europe u ranom 17. stoljeću. Španjolska je bila zainteresirana za njemačke države, jer je držala područja Španjolske Nizozemske. Francuska je bila zainteresirana za njemačke države jer su bile najslabiji susjed, za razliku od jakih habsburških zemalja, koje su okruživale Francusku. Švedska i Danska zanimale su se za uspostavljanje nadzora nad sjevernim njemačkim državama, koje graniče s Baltikom.
thumb|left|Rudolf II., car Svetog rimskog carstva, koji je izdao povelju o vjerskim slobodama bohemskim protestantima thumb|250px|Praška defenestracija
Vjerske napetosti rasle si tijekom druge polovine 16. stoljeća. Augsburški mir nije se poštovao, jer pojedini biskupi, koji bi promijenili vjeru, nisu predavali svoje biskupije, a bili su dužni prema odredbama Augsburškog mira. Kalvinizam se širio Njemačkom, postajući na taj način treća glavna religija. Pojedini katolički vladari u Španjolskoj i Istočnoj Europi nastojali su povratiti katoličanstvu staru snagu.
Za razliku od španjolskih Habsburga, habsburški vladari njemačkih zemalja poslije Karla V. postali su vjerski tolerantni. Ferdinand I., Maksimilijan II., Rudolf II. i Matija su bili tolerantni, jer su bili svjesni opasnosti i potresa, kroz koje je prolazila Engleska kad je kralj Henrik VIII. započeo 1534. s politikom vjerske nesnošljivosti. Unutar Svetoga Rimskog carstva rat je bio izbjegnut dopuštanjem slobodnoga širenja različitim vjerama, što je uznemiravalo pobornike službene vjeroispovijesti. Švedska i Danska kao luteranske kraljevine tražile su načine pomaganja protestantima unutar Svetoga Rimskoga carstva.
Te napetosti dovode 1606. do nasilja u njemačkom slobodnom gradu Donauvertu. Luteranska većina je spriječila katolike iz švapskog grada održati procesiju, pa dolazi do nasilja. To izaziva intervenciju Maksimilijana I. Bavarskog na strani katolika. Prestankom nasilja kalvinisti osnivaju 1608. protestantsku uniju, pod vodstvom Fridrik IV. Palatinski, čiji sin će imati istaknutu ulogu u Tridesetogodišnjem ratu. Fridrik IV. Palatinski kontrolirao je Rajnski Pfalz, jednu od država Rajni, koju su željeli španjolski Habsburzi. Na osnivanje Protestantske unije katolici odgovaraju 1609. osnivanjem Katoličkog saveza, pod vodstvom vojvode Maksimilijana I. Bavarskoga.
thumb|200px|Car Ferdinand II. thumb|200px|Izgled hrvatskog vojnika iz Tridesetogodišnjeg rata Matija, koji je bio car Svetoga rimskog carstva i kralj Češke umire bez nasljednika 1619. godine. Nasljeđuje ga najbliži muški srodnik, nećak Ferdinand II., koji je bio vatreni katolik, kojeg su odgojili isusovci, koji je želio obnoviti katolicizam kao vladajuću vjeru. Zbog toga je bio nepopularan u uglavnom husitskoj Češkoj, čija pobuna protiv Ferdinanda izaziva Tridesetogodišnji rat. Rat se može podijeliti u 4 glavne faze: Češka pobuna Danska intervencija Švedska intervencija Francuska intervencija
Češka pobuna S obzirom na to da je car Matija ostao bez muških nasljednika, još tijekom svog života nastojao je osigurati regularno nasljeđivanje, tako da je zahtijevao izbor Ferdinanda II. za kralja Češke i kralja Ugarske, još tijekom svojega života. Protestantske vođe Češke pribojavali su se gubitka vjerska prava, koja su dobili za vrijeme cara Rudolfa II. i tražili su da Fridrik V. Palatinski postane kralj Češke. Međutim, drugi protestantski vođe zauzele su sličnu poziciju kao katolici, pa je Ferdinand II. izabran 1617. za prijestolonasljednika, i smrću cara Matije postaje kraljem Češke.
Ferdinandov tvrdi katolicizam dovodi do narušavanja vjerskih sloboda onih, koji nisu katolici. Nije poštovao ni vjerske slobode, koje je potpisao car Rudolf II., po kojima su zajamčene slobode vjeroispovijesti plemstvu i stanovnicima gradova. Osim toga bio je i apsolutist i narušavao je i sekularna prava svojih podanika. Pošto je unutar kraljevstva i među plemstvom bilo jako mnogo protestanata novi kralj je postao vrlo nepopularan i uslijedila je pobuna protiv njega.
Češki protestanti bacaju kroz prozor praškoga dvora Hradčana 22. svibnja 1618. dvojicu kraljevskih službenika u Pragu. Taj događaj je poznat pod nazivom Praška defenestracija ili Druga praška defenestracija. Kraljevski službenici nisu bili ozlijeđeni, ali ta akcija je predstavljala uvredu kralja Ferdinanda. Tom akcijom zapravo počinje pobuna, koja vodi do Tridesetogodišnjega rata.
Pobuna se raširila po cijeloj Češkoj. Obuhvatila je Češku, Šlesku, Lužice i Moravsku. Da je češka pobuna ostala mjesni sukob, rat bi relativno brzo završio (pretpostavlja se za manje od trideset mjeseci), ali smrt cara Matije ohrabruje protestantske vođe, koji su bili već blizu sporazumnoga rješenja sukoba. Slabost i Ferdinanda i čeških protestanata dovodi do širenja rata u Njemačku. Ferdinanda II. je bio prisiljen zvati u pomoć svoga rođaka, Filipa IV. Španjolskog.
Češki protestanti očajno su tražili saveznike protiv cara. Zatražili su prijam u protestantsku uniju, koju je vodio Fridrik V. Palatinski, jedan od kandidata za češkoga kralja. Česi su lažno obećavali Fridriku kraljevski naslov ako ih primi u protestantske uniju i ako im Unija pruži zaštitu. Isto to su obećavali i vojvodi Savojskom, knezu izborniku Saske i knezu Transilvanije. Izgleda da su Austrijanci presreli ta pisma, koja su slana iz Praga, pa su njihovim objavljivanjem diskreditirali Češku, posebno na saskom dvoru.
Češkoj se u prosvjedu pridružuje i Gornja Austrija, gdje je bilo dosta luterana i kalvinista. Poslije toga pobunila se i Donja Austrija, tako da je protestantska vojska pod vodstvom grofa Turna opsjedala 1619. zidine Beča. U Transilvaniji knez Gabriel Bethlen poveo je pohod na Ugarsku.
Car je požurio i reformirao vojsku. Snage Protestantske unije, koje je predvodio Ernst von Mansfeld, poražene su u bitci kod Sablata 10. lipnja 1619. godine. To je odsjeklo grofa Turna od komunikacije s Pragom, pa on prekida s opsadom Beča. Porazom u bitci kod Sablata protestanti gube i značajnoga saveznika, vojvodu od Savoja, koji je bio istaknuti protivnik habsburškoga širenja. Vojvoda od Savoja slao je velike novčane iznose protestantima i vojsci. Zarobljavanjem dokumentacije u bitci kod Sablata otkrivena je zavjera savojskoga vojvode, nakon čega prestaje pomagati protestante.
thumb|250px|left|Fridrik V. Palatinski
Vojska grofa Turna nastavila je postojati, a Mansfeld je uspio reformirati svoju vojsku u Češkoj. Gornja i Donja Austrija još su uvijek bile pobunjene, pa su potpisale savez s Česima i 22. kolovoza 1620. službeno svrgavaju češkoga kralja Ferdinanda II., a kao novoga kralja biraju Fridrika V. Palatinskoga. U Mađarskoj se carska vojska našla u problemima, jer su je Transilvanci protjerali 1620.
Španjolska šalje caru vojsku iz Bruxellesa pod vodstvom Ambrogija Spinole. Španjolski veleposlanik u Beču uspijeva nagovoriti protestantsku Sasku, intervenirati protiv Češke, da bi kao protuuslugu dobila Lužice. Sasi su napali Češku, a španjolska vojska je zapadnom intervencijom spriječila snage Protestantske Unije da dođu Češkoj u pomoć. Španjolski veleposlanik je bavarskom vojvodi ponudio Pfalz u zamjenu za njegovu pomoć i podršku Katoličkoga saveza.
thumb|250px|desno|Grof Tilly na portretu Anthonyja van Dycka.
Pod zapovjedništvom Johanna Tserclaesa Tillyja vojska Katoličkoga saveza uvela je red u Gornjoj Austriji, a carska vojska pobijedila je pobunjenike u Donjoj Austriji. Poslije toga ujedinile su se carska vojska i Katolički savez i zajedno su krenule sjeverno na Češku. Ferdinand II. je u bitci na Bijeloj Gori 8. studenog 1620. pobijedio Fridrika V. Palatinskog. Poslije toga su carski vojnici pokorili Češku i protjerali protestante ili ih prisilili postati katolicima. Češka poslije toga postaje katolička zemlja, a ostala je pod vlašću Habsburga 300 godina nakon toga.
Taj poraz izazvao je raspuštanje Protestantske unije i uništenje svih posjeda Fridrika V. Palatinskog. Fridrik V. je lišen svih svojih posjeda, a njegovi teritoriji, kao Rajnski Pfalzm predani su katoličkom plemstvu. Njegova titula kneza izbornika predana je Maksimilijanu I. Bavarskom. Iako lišen posjeda, Fridrik V. je nastavio s protucarskim djelovanjima tražeći potporu u Nizozemskoj, Danskoj i Švedskoj.
Bio je to ozbiljan udarac protestantizmu. Pobuna je slomljena, a uslijedila je zapljena posjeda i pritisak na češko plemstvo, sve s ciljem osiguravanja prijelasla plemstva na katolicizam poslije dva stoljeća husitskih i inih vjerskih razlika. Španjolci su preuzeli Rajnski Pfalz i dodatno okružili Nizozemce. Prva faza rata u Istočnoj Njemačkoj završila je u korist Gabriela Bethlena iz Transilvanije, koji je mirom u Nikolsburgu 31. prosinca 1621. dobio brojne teritorije u Ugarskoj.
Neki povjesničari razdoblje od 1621. do 1625. smatraju posebnom fazom rata i nazivaju je Palatinskom fazom. Poraz pobunjenika na Bijeloj Gori i odlazak Gabrijela Betlena označio je pacifikaciju Češke. Rat na zapadu u Pfalz sastojao se od mnoštva manjih bitaka, mnogo manjih od onih u Češkoj i Mađarskoj, ali mnogo više se pribjegavalo opsadama. Mannheim i Heidelberg su pali 1622., a Frankental 1623. godine. Rajnski Pfalz je pao u ruke Španjolaca.