Kosovo (alb. Kosova, Kosovë, Republika e Kosovës; srp. Република Косово; tur. Kosova Cumhuriyeti) djelomično je priznata država u jugoistočnoj Europi. U veljači 2008. Skupština Kosova jednostrano je proglasila Republiku Kosovo, koju je do 24. travnja 2023. priznalo 90statusofkosovo.info od 193 države članice UN-a,Who recognized Kosova te četiri nečlanice UN-a: Suvereni malteški vojni red, Republika Kina (Tajvan) (iako Kosovo nije priznalo Republiku Kinu (Tajvan)), Cookovo Otočje i Niue.
Kosovo se nalazi pod upravom EULEX-a od 2008. godine, a izvan nadzora Republike Srbije.
Od kolovoza 2006., Kosovo je bilo „entitet pod privremenom međunarodnom upravom“ kojemu je glavni grad Priština (alb. Prishtinë). 17. veljače 2008. kosovska Skupština proglasila je neovisnost, uz jamčenje prava srpskog i ostalih manjinskih naroda koji ondje žive. Tu odluku Srbija nije priznala, Vlada Republike Srbije - Odluka o poništavanju protivpravnih akata privremenih organa samouprave na Kosovu i Metohiji o proglašenju jednostrane nezavisnosti , 14. veljače 2008. dok su neovisnost Kosova uskoro priznale SAD, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, većina država Arapskoga poluotoka, Njemačka i druge zemlje, uključujući Hrvatsku.
Zbog svoje apsolutne većine, Albanci imaju potpunu vlast na Kosovu, uz iznimku dijelova nekoliko općina na sjeveru Kosova. Dio Srba (Kosovci) ne žele sudjelovati ni u kakvoj vladi koja nije vođena iz Beograda.
Prema rezultatima službenog popisa iz 2011. na Kosovu je živjelo 1 739 825 stanovnika, od čega 92,93 posto čine Albanci, a 1,47 posto Srbi. Ovi postotci su vjerojatno varljivi s obzirom da popis nije proveden na Sjevernome Kosovu, u trima općinama s većinskim srpskim stanovništvom: Zubin Potoku, Zvečanu i Leposaviću.
Kosovo je formirano kao zasebna država povodom Rata na Kosovu krajem 1990.-ih godina, kada je Srbija albansku oružanu pobunu pokušala slomiti protjerivanjem većinskoga albanskog stanovništva Kosova. Međunarodna zajednica na to je odgovorila vojnom intervencijom koja se u prvom redu sastojala od NATO-ova zračna bombardiranja Srbije i Crne Gore velikih razmjera, koja je dovela do sloma režima Slobodana Miloševića i prestanka srbijanske vlasti nad Kosovom.
Povijest
Prapovijest Kosovo su naseljavali Dardani, ilirsko-tračansko pleme do rimskoga osvajanja.
Srednji vijek Slaveni naseljavaju ravnicu od 6. stoljeća. Na Kosovu 1072. godine negdašnje Bugarsko Carstvo biva obnovljeno. Trajno osvajaju ovo područje od Bizantinaca u 11. i 12. stoljeću. Ono kasnije postaje središte srpske monarhije i pravoslavlja u 13. stoljeću i ostaje njen dio sve do Kosovske bitke 1389. godine kada pada pod tursku vlast u 15. stoljeću. U 14. stoljeću došli su trgovci iz Dubrovačke Republike i dobili velike povlastice od srpskih vladara (današnji hrvatski Janjevci).
Turska vlast mini|Članovi Prizrenske lige, političke organizacije osnovane 1878. u kosovskom gradu Prizrenu koja se nije slagala sa odlukama Berlinskog kongresa i zahtjevala granice Velike Albanije, tada još unutar Osmanskog Carstva kao rješenje albanskog pitanja na Balkanu.
Kosovo kao sandžak postoji od 1455. godine kao sastavni dio Rumelije, a 1878. reformirano je u vilajet. Za vrijeme turske vlasti kršćansko stanovništvo biva islamizirano, iseljava i općenito biva zamijenjeno muslimanskim Albancima, Turcima, ali i drugim narodima muslimanske vjere.
Od 1910. do 1912. traje albanski narodni ustanak protiv turske vlasti na Kosovu.
1912. – 1918. Godine 1912. i 1913. u Balkanskim ratovima Srbija osvaja Kosovo, a Crna Gora Metohiju (veći, zapadni dio), u čijim sastavima ostaju do 1918., a djelomično i u kasnijim državnim oblicima. U srbijanskom dijelu KiM 1913. izbija velika albanska pobuna, koja je uzrokovala intervenciju vojske. Nakon vojnog sloma Srbije 1915. i Crne Gore 1916., područje Kosova okupiraju snage Austro-Ugarske i Bugarske. Srbijansko-francuska vojska, nakon proboja Solunske fronte, zauzima područje 1918. godine. Kosovo ulazi u sastav Jugoslavenske kraljevine prosinca iste godine.
Od Prvoga svjetskog rata do proglašenja neovisnosti Od 1918. do 1941. dio je Kraljevine Jugoslavije, poznate kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca do 1929. godine.
Podjelom na oblasti, 1922. godine, raskomadano je na pet oblasti i to, Zetsku oblast sa sjedištem na Cetinju (Peć, Đakovica), Rašku oblast sa sjedištem u Čačku (Mitrovica, Leposavić), Kosovsku oblast sa sjedištem u Prištini (Prizren, Podujevo, Kuršumlija), Oblast sa sjedištem u Vranju (Gnjilane, Kamenica), a manji dijelovi pripojeni su i Skopskoj oblasti.
U jesen 1926. godine dolazi do većeg sukoba između sjevernoalbanskih plemena i jugoslavenske vojske. Sukob se vodio najprije na granici, a onda se proširio na teritorij obje države. Stoga dolazi do konferencije veleposlanika, koju je organizirala Liga naroda, radi očuvanja mira u Europi. Konferencija je promijenila granicu između dviju zemalja: Kraljevini SHS je dodijeljen albanski dio uz područje Metohije, a Albaniji jugoslavenski dio uz Vardarsku Makedoniju. Dodijeljena područja nisu se znatno razlikovala po površini.
Podjelom na banovine 1929. Kosovo je podijeljeno na 3 banovine (Zetsku, Moravsku i Vardarsku), nestalo je Kosovske oblasti.
Vlasti Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore provodeći agrarnu reformu upuštale su se u politiku državnog terorizma nad albanskim stanovništvom, a isto se nastavilo i u Kraljevini Jugoslaviji i njezinoj agrarnoj reformi.Šuvar, Stipe. Nacije i međunacionalni odnosi u Socijalističkoj Jugoslaviji, Naše teme, Zagreb, 1970., str. 48.
Nakon invazije Sila osovine talijansko-albanske snage osvajaju Kosovo i većinu pripajaju Albaniji pod talijanskom upravom. Tada su počinjeni zločini u koncentracijskim logorima nad nealbanskim (srpskim, židovskim, romskim i drugim stanovništvom). 100.000 Srba biva protjerano , a 10.000 ubijeno. Godine 1943. Italija prilazi Saveznicima i albanska lokalna uprava kojoj pomažu njemačke naoružane snage vlada Kosovom.
Kosovari i Kosovci započeli su narodnooslobodilačku borbu u jesen 1942. osnivanjem Glavnoga štaba za Kosovo i Metohiju, te Partizanskoga odreda "Zejnel Ajdini". Krajem 1943. i početkom 1944. održana je u selu Bujanu (također vidi Bunjaj iznad rijeke Valbone, oko 10 km uzvodno od njenog ušća u Bijeli Drim, kraj mjesta Bajram Curri u Albaniji) konferencija Pokrajinskoga komiteta KPJ za Kosovo i Metohiju (sastoji se od Oblasnog komiteta KPJ za Kosovo i Oblasnog komiteta KPJ za Metohiju) kojom se osniva Oblasni NOO za Kosovo i Dukađin (albanski naziv za Metohiju i pogranična područja Albanije).
250px|minijatura|desno|Priština, glavni grad Republike Kosova 250px|minijatura|desno|Prizren Autonomija Kosova na zasjedanju Oblasnog narodnooslobodilačkog odbora Kosova i Metohije, održanom 8. do 10. srpnja 1945. donosi zaključak da se Kosovo i Metohija priključi federalnoj Srbiji u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji sa statusom autonomije.Bilandžić, Dušan. Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije : glavni procesi : 1918-1985., 3. dopunjeno izd., Školska knjiga, Zagreb, 1985., str. 71. Autonomna Kosovsko-metohijska oblast (AKMO) kao sastavni dio Federalne države Srbije opstoji od 1945. unutar Demokratske Federativne Jugoslavije, a od 1946. unutar Federativne Narodne Republike Jugoslavije kojoj je sastavni dio Narodna Republika Srbija. 1963. godine novim ustavom stvorena je Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo kao dio Socijalističke Republike Srbije unutar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ustav od 1963. promijenio je ime Regija u Pokrajinu ali je umanjio autonomni status Pokrajine. Socijalistička autonomna pokrajina (SAP) Kosovo postala je obični kotar Srbije.Petričević, Jure; Bochenski, Joseph M. (et al.) Sukob, Adria, Brugg, 1988., str. 101.
Krajem studenoga 1968. je JNA prvi put intervenirala radi "smirivanja" naroda.Hrvatski fokus Davor Runtić: JNA u prvoj akciji, pristupljeno 8. ožujka 2011. Albanci su u Prištini i inim gradovima na Kosovu na 27. studenoga, koji je bio državni blagdan susjedne Albanije, Dan zastava, masovno izašli na ulice. Zahtijevali su da AP Kosovo postane republikom (poznati slogan: Kosovo republika!). Milicija i JNA su brutalno reagirale i tako ugušile nemire.
Ustavom iz 1974. proširena su autonomna prava, a SAP Kosovo je izjednačena s ostalim republikama na saveznoj razini.
1980. godine Albanci prosvjeduju i traže službeno ravnopravan status Kosova kao republike unutar SFR Jugoslavije. Krajem 1980-ih su uslijedili novi nemiri, što je rezultiralo slanjem novih milicijskih snaga na Kosovo. No, 1989. godine gubi status autonomne pokrajine u SFRJ, degradiran je Ustav Pokrajine. Srbija ipak, kao i za Vojvodinu, zadržava člana Predsjedništva SFRJ iz Kosova. Kao odgovor na ove poteze, skupina albanskih političara donosi „Ustav Republike Kosova“ u Kačaniku i proglašava neovisnost Kosova. Počinju sukobi s jugoslavenskim i srpskim vodstvom, a veliki dio albanskog življa bojkotira popis stanovništva 1991. kao i sve izbore održane od tada. Na referendumu iz 1991., koji Srbija ne priznaje, većina se izjašnjava za neovisnost. Kosovo 1992. sa Srbijom postaje dio Savezne Republike Jugoslavije. Sukobi se zaoštravaju 1996. godine i eskaliraju u otvoreni građanski rat između Oslobodilačke vojske Kosova i albanskih paramilitarnih jedinica s jedne strane i srpsko-jugoslavenskih snaga s druge. U ratu (1998. – 1999.) izbjeglo je preko pola milijuna Albanaca i skoro 300 000 Srba i ostalih, bilo je 12 000 mrtvih (9.000-10.000 Albanaca, 1.000-2.000 Srba, Roma, Bošnjaka i drugih). 1999. godine NATO izvodi bombardiranje SRJ i preuzima Kosovo od jugoslavenskih snaga, a UN stavlja to područje pod svoj protektorat, donoseći rezoluciju 1244. Dolazi do velikog egzodusa preostalog nealbanskog (uglavnom srpskog) stanovništva. Neredi se nastavljaju 15. ožujka 2004., 18-godišnji Srbin, Jovica Ivić, biva upucan u selu Čaglavici u središnjem dijelu Kosova.http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2004&mm=03&dd=15&nav_category=12&nav_id=135320 Lokalni Srbi iz sela su organizirali demonstracije i blokirali promet u znak protesta zbog napada. Dana 16. ožujka, troje albanske djece utopilo se u rijeci Ibar u selu Čabar, pored srpskog mjesta Zubin Potok. Četvrti dječak je preživio. Nagađalo se da su on i njegovi prijatelji proganjani do rijeke od Srba iz osvete za strijeljanje Ivića prethodni dan, i da je to uzrok utapanja djece.http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3667839.stm UN-ov glasnogovornik policije Neeraj Singh izjavio je da je preživjeli dječak bio pod jakim pritiskom albanskih novinara koji su predložili što treba reći. Istraga je pokazala da dijete nije govorilo istinu o događaju, što je dovelo srpsku javnost da vjeruje da je protusrpsko nasilje koje se dogodilo zbog tog nepostojećeg zločina bilo unaprijed planirano.http://reliefweb.int/report/serbia/lack-evidence-stalls-probe-drowning-3-kosovo-children-un-mission-sayshttp://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/bs/features/setimes/features/2004/04/040429-SVETLA-001 Oko 4.000 Srba je protjerano, zapaljeno je 935 srpskih kuća, 10 javnih objekata (škole, zdravstveni centri i poštanski uredi) i 35 kršćanskih samostana i crkvi.
Od proglašenja neovisnosti
mini|Hashim Thaci Joe Biden i Fatmir Sejdiu drže Deklaraciju o neovisnosti Kosova, Priština 2008.