Nedićeva Srbija ili Vlada Narodnog Spasa je naziv za marionetsku i profašističku srbijansku državu s generalom Milanom Nedićem na čelu, koja je uspostavljena 1941. na Području njemačke vojne uprave u Srbiji i nestala je sa svjetske pozornice 1944. pred slom Sila Osovine.
Vlada koja je nastala voljom njemačkog okupatora koristila je srpske državne simbole i nazivlje. Njenih nekoliko desetaka tisuća žandara, te vojnika u sastavu Srpske državne straže ("Nedićevci") i Srpskog dobrovoljačkog korpusa ("Ljotićevci") uspješno su uz pomoć Nijemaca kontrolirali teritorij Srbije koja je gospodarski iskorištavana za potporu njemačkom ratnom naporu.
Geopolitički odnosi Nakon brze pobjede Osovina tijekom invazije Jugoslavije, područje koje je danas znano kao Centralna Srbija palo je pod direktnu vlast Osovina. Kao što su radile na svim okupiranim teritorijima, Sile Osovine su uspostavile kolaboracionističku vladu koja je vodila državu po uzoru na Treći Reich. Srbija je tada postala okružena Nezavisnom Državom Hrvatskom na zapadu, teritorijima na jugu koje je okupirala Kraljevina Italija, sjevernim teritorijima koje je okupirala Horthyjeva Mađarska, te istočnim teritorijima koje je okupirala Bugarska. Banat, koji je nominalno bio dio Srbije, pao je pod izravnu vlast Trećeg Reicha, koji je tim područjem upravljao pomoću domaćih folkdsdojčera.
Milan Nedić je pokušavao kod Njemačke izboriti za Srbiju status kakav je u okupiranoj Europi imala Nezavisna Država Hrvatska. Usprkos dobroj Nedićevoj, tj. srpskoj suradnji, te mnogo uspješnijem suzbijanju partizana u Srbiji, Nedić se razočarano vratio iz dugo pripremanog posjeta Hitleru u rujnu 1943. god., gdje se nadao ishoditi da se Srbiji pripoje Crna Gora i istočni dijelovi NDH. Hitler je jednostavno rekao da su ga Srbi "iznevjerili" kada je nakon pristupa Jugoslavije Trojnom paktu izbio u Beogradu (probritanski) državni udar od 27. ožujka 1941. godine, pa stoga Srbija ne može imati onakav status kakvoga ima NDH.
Stvaranje Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije i okupacije od strane sila Osovine, dijelovi bivše kraljevine postali su na satelitske države ili su bile razdijeljeni kao plijen između saveznika osovine (Mađarske, Nezavisne Države Hrvatske, Bugarske, Italije i Trećeg Reicha).
Odmah nakon okupacije, uži dio Srbije bio je pod izravnom upravom Nijemaca u tzv. "Vojna uprava okupirane Srbije", na čijem čelu je bio Milan Aćimović, osoba koja nije bila organizacijski sposobna voditi Srbiju. Nijemci su htjeli sposobnijeg kandidata da za vođenje i upravu ovim dijelom predaju Srbima koji bi organizirali vladu i pokrenuli državnu upravu i ekonomiju koja bi bila podređena okupatoru, slično kao što se događalo u drugim okupiranim područjima u Europi.
Cilj Nijemaca bio je da se pronađe podoban kandidat među Srbima koji bi odgovarao i njemačkim vlastima i Srbima, i koji bi bio odgovor raznim pobunjeničkim grupama u Srbiji: četnicima i partizanima. Odgovor je bio nađen u generalu Milanu Nediću. Dana 1. rujna 1941. preko Radio Beograda oglasio se general Milan Nedić u kojem je proglasio stvaranje "Vlade narodnog spasa".
Zemljopisno područje Nedićeva Srbija je zauzimala područje koje se obično naziva Uža Srbija; prema sadašnjem položaju to je zemljopisno područje Srbije u kojem međutim nije bilo uključeno područje Srijema i grada Zemuna (NDH), Bačke (koja je pripala Mađarskoj) i Banata (koje je formalno bio dio Srbije, ali je suštinski bilo pod izravnom upravom Njemačke), Kosova (koje je - izuzev područja oko Kosovske Mitrovice - pripalo Kraljevini Albaniji pod talijanskom dominacijom) i dijela Sandžaka (koje je pripalo Kraljevini Crnoj Gori pod dominacijom Italije), Pirotskog i Vranjskog okruga, okupiranih i anektiranih od strane njemačkog saveznika Bugarske.
Unutarnja politika
Unutarnja politika Nedićeve Srbije bila je pod utjecajem nacističkog okupatora i Ljotićeve profašističke stranke ZBOR.
Odmah nakon proglašenja Vlade nacionalnog spasa, unutar Srbije počinju djelovati njemački rasni zakoni, kao i na drugim okupiranim područjima Europe. Okupator osniva i prve sabirne logore (Banjica, dok je logor "Sajmište" formiran na lijevoj obali Save, na teritoriju NDH, a služio je uglavnom za internice iz okupirane Srbije, koje su čuvali stražari - nedićevci) i započinje progon i interniranje Židova i Roma.
Naročita je pozornost posvećena slobodnim zidarima (masonima), komunistima te kritičarima režima. Vršena je propaganda organizirana u vidu Antimasonske izložbe listopad 1941. - siječanj 1942.
Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942. izjavio je da je Beograd bio prvi grad u Europi koji je postao Judenfrei, te da je Srbija među rijetkim zemljama koja je riješila židovsko pitanje.
Nedić je također nastojao da se uništi partizanski pokret i pacifira četnike, jer su njegovom sudu represivne mjere koje je provodio okupator u ubijanju 100 Srba za svakog poginulog njemačkog vojnika, i 50 Srba za svakog ranjenog mogle dovesti do uništenja Srpskog naroda. Na primjer 1.755 strijeljanih u Kraljevu 17. listopada 1941.,Christopher R. Browning, "The Origins of the Final Solution: The Evolution of Nazi Jewish Policy", U of Nebraska Press, 2007., , str. 343 te 2.300 u Kragujevcu 21. listopada 1941.Christopher R. Browning, "The Origins of the Final Solution: The Evolution of Nazi Jewish Policy", U of Nebraska Press, 2007., , str. 344 u znak osvete za mrtve i ranjene vojnike Wermachta, galvaniziralo Nedića i mnoge druge Srbe da se pronađe rješenje, jer u sjećanju mnogih Srba i članova Nedićeve vlade ostale su retribucije za neuspjele ustanke koji su se dogodili tijekom okupacije Srbije u Prvom svjetskom ratu, nakon neuspjelog Topličkog ustanka 1917.
Prije Nedićeve vlade: komesarska uprava Komesarska uprava, koja je bila tehnički organ bez ikakvih političkih pretenzija, formirana je poslije pripreme i pregovora s nadležnim njemačkim vlastima. Inicijator, sa srpske strane, bio je Milan Aćimović, raniji upravnik Grada Beograda i ministar unutarnjih dela. Od Nijemaca je traženo:
"Da poštivaju odredbe međunarodnog prava, da ostanu na snazi naši građanski i krivični zakoni, kao i naše sudske vlasti, pošto je postavljanje policije i službe sigurnosti od naših organa sama jugoslavenska Vlada predala ugovorom o primirju; da Srpska pravoslavna crkva ima da nastavi svoj rad nesmetano i s istom organizacijom i u novoj situaciji, a naše je vlasti imaju u tomu i dalje pomagati; da naša domaća uprava može raspolagati svojim financijama da bi bila u stanju da čini neophodne pomoći, kao: isplate obiteljima ratnih zarobljenika i pomoći izbjeglicama iz svih krajeva Jugoslavije; da se članovi srpske civilne uprave u Beogradu zovu Komesarima ministarstva i imaju se smatrati odvjetnicima našeg naroda pred okupacijskim vlastima. U ovom smislu potrebna nam je i službena potvrda od strane vrhovnog predstavnika njemačkih okupacijskih vlasti na našem tlu; da se u crkvama ima i dalje za vrijeme službe spominjati ime Nj.V. Kralja Petra II i srpskog patrijarha kao i nadležnih arhijereja i da slike Kralja Petra II. po nadleštvima i privatnim domovima imaju ostati i biti poštivane, jer mi i dalje ostajemo vjerni podanici svoga Kralja, da sudovi imaju izricati presude u ime Nj.V. Kralja Petra II. (Nijemci ovaj uvjet nisu primili); da srpska civilna uprava u Beogradu ima pravo donošenja uredbi radi reguliranja nastalih problema u narodnome životu; da ima pravo postavljanja i otpuštanja svih činovnika, a osobe u koje okupator ne bude imao povjerenja i čije ostajanje na položajima bude smatrao ugroženjem svoje sigurnosti, okupator će optuživati pred našom civilnom upravom, koja će dalje postupati po odredbama međunarodnog prava i zakona ostalih na snazi; da se privatna i crkvena svojina, kao i ona državna koja ne služi izravno ratu, ima poštivati".
Uz ove uvjete koje su Nijemci primili, Dimitrije Ljotić je generalu Forsteru predao još dva memoranduma. U prvome je molio za naređenje hrvatskim, bugarskim i mađarskim vlastima "da puste iz zatvora mnoge tisuće uhićenih Srba i da zaustave progone, pokolje i uništenje srpskog naroda". U drugom memorandumu je molio, "da se naši oficiri, podoficiri i vojnici ne odvode u njemačko zarobljeništvo, već da se, kao i u Grčkoj, puste svojim kućama".
Posebnost sastava Komesarske uprave bila je u tome, da nju nisu sačinjavali ni predstavnici samo jedne političke grupe, ni osobe koji iza sebe ne bi imali neku znatniju političku karijeru u nedavnoj prošlosti. U ovoj Komesarskoj upravi bile su zastupljene sve srpske stranke i pokreti osim Saveza zemljoradnika čije je tadašnje vodstvo bilo u inozemstvu. Grupu Dr. Milana Stojadinovića zastupali su Milan Aćimović kao komesar ministarstva unutarnjih dijela, Momčilo Janković kao komesar ministarstva pravde, Dušan Letica kao komesar Ministarstva financija, grupu Dragiše Cvetkovića zastupao je Dušan Pantić kao komesar ministarstva pošte, brzojava i telefona, Demokratsku stranku zastupao je Risto Jojić kao komesar ministarstva prosvjete, Narodnu radikalnu stranku dr Lazo M. Kostić kao komesar ministarstva prometa. JNS predstavljao je Jeremija Protić kao komesar ministarstva ishrane. Za komesara ministarstva građevina bio je uzet ing. Stanislav Josifović, kao stručnjak. JNP "Zbor" predstavljali su ing. Milosav Vasiljević kao komesar ministarstva gospodarstva i dr Stevan Ivanić kao komesar ministarstva narodnog zdravlja i socijalne skrbi. Deset komesara imalo je deset zamjenika.
Komesarska uprava bila je formirana 30. travnja 1941. godine, u vrijeme kada se u ruralnoj Srbiji počela formirati i grupa oko pukovnika Dragoljuba Draže Mihailovića. U zapisniku sjednice Savjeta komesara unijet je Mihailovićev odgovor, koji glasi: "Ja sam generalštabni oficir i vrlo dobro znam kakva su prava okupatora na zauzetom području. Ja nisam ostao u šumi da svojim ispadima pravdam neprijatelju njegove represalije već da spremim Kralju i Vladi vojsku u jugoslavenskim planinama za odlučnu bitku, pošto su Kralj i Vlada, ovog puta, izašli bez vojske u inozemstvu. Obrazovanje Savjeta komesara odobravam i pozdravljam".
Savjet komesara ostao je na upravi administracijom okupirane zemlje od 30. travnja do 29. kolovoza 1941. godine. U to je vrijeme zapaženo nekoliko detalja u kojima se ta administracija usudila suprotstaviti zahtjevima Nijemaca. Izvršena je u to vrijeme i zamjena jugoslavenskih novčanica za srpske, na teritoriju okupirane Srbije, paralelno s operacijom zamjena jugoslavenskih dinara u kune na području NDH. Uspostavljen je i srpski Crveni križ, čime je bila stvorena mogućnost "pronalaženja ratnih zarobljenika, vođenje skrbi o njima, omogućavanje obiteljima prepiske sa njima i slanje paketa u zarobljeništvo".
Do 22. lipnja 1941. godine, vladao je u okupiranoj Srbiji red i mir. Četnici Draže Mihailovića nisu poduzimali nikakvu akciju, a do napada Njemačke na SSSR bili su mirni i jugoslavenski komunisti. Od toga dana počinje njihova aktivnost. Neki od njih, iako inteligentni i ideološki izgrađeni, vjerovali su da je toga dana počela "svjetska revolucija", te su radi toga oduševljeno pošli u akciju, koja je vodila k ustanku i formiranju tzv. Užičke republike.
Vlada generala Milana Nedića Kad je postalo jasno da Komesarska uprava, sa slabo naoružanom i zbunjenom žandarmerijom, nije u stanju održavati red i mir u gradovima, a još manje po selima gdje su komunisti potaknuti upravo započetim ratovanjem između Njemačke i Sovjetskog Saveza već počeli sa svojim revolucionarnim aktivnostima, pokazalo se neophodnim da se potraži nekakvo drugo rješenje. Inicijativa za to došla je od profašističkog političara Dimitrija Ljotića, koji je 19. kolovoza 1941. godine posjetio generala Milana Nedića i pokušao ga privoliti da se stavi na čelo jedne Vlade i pokuša u suradnji s njemačkim okupatorom izaći na kraj s komunističkim ustankom.
Nijemci su nakon svojih relativno malih gubitaka u sukobima s partizanima započeli s ozbiljnim represalijama: za jednog ubijenog Nijemca strijeljano je 100 Srba, a za jednog ranjenog 50.