thumb|250px|Ljubavnici, skulptura od nimfenburškog porculana, oko 1760. Autor: Franz Anton Bustelli thumb|300px| Bogato ukrašena bazilika u Ottobeurenu, (Bavarska) u stilu rokokoa. Rokoko, poznat i kao kasni barok, umjetnički je pokret i stil 18. stoljeća, koji je utjecao na gotovo sve vrste umjetničkog izražaja: slikarstvo, kiparstvo, arhitekturu, uređenje interijera, dekorativnu umjetnost, književnost, glazbu i kazalište. Razvio se u ranom 18. stoljeću u Parizu kao reakcija na veličinu, simetriju i strogo propisivanje pravila u baroku, posebno prilikom uređenja palače Versailles. Umjetnici i arhitekti rokokoa izabrali su šaljivi, ukrašeni i ljupki pristup baroku. Njihov stil karakterizira kičasto ukrašavanje živim bojama, asimetričnim dizajnom, zakrivljenim linijama i uporabom zlata.
Za razliku od ozbiljnih, političkih tema razdoblja baroka, rokoko je u dekoriranju koristio razigrane i duhovite teme. Dekoracija prostorija u rokokou osmišljena je kao detaljno i potpuno ukrašavanje potpunog prostora na raspolaganju, što je podrazumijevalo bogato ukrašen namještaj, male statue, ukrašena gledala, tapiserije, zidove ukrašene reljefima i oslikavanje zidova. Rokoko je također ostavio veliki trag u kazališnoj umjetnosti. U knjizi The Rococo stoji da ni jedan drugi kulturni pokret "nije stvorio ljupkije i elegantnije dijaloge, pune zadirkivanja i neuhvatljivog i prikrivenog izražavanja i gesta, rafiniranih osjećaja i suptilne kritike" kao kazalište rokokoa, posebno u Francuskoj.
Krajem 18. stoljeća, rokoko je gotovo u potpunosti bio zamijenjen neoklasicizmom. Prema Rječniku Francuske akademije iz 1835., riječ rokoko "uglavnom obuhvaća onu vrstu ukrašavanja, stila i dizajna vezanu za vladavinu kralja Luja XV. i početak vladavine Luja XVI.". Ova definicija, stoga, obuhvaća svu vrstu umjetnosti od sredine 18. stoljeća u Francuskoj. Pojam je etimološki kombinacija francuskih riječi rocaille (kamen) i coquilles (školjka), zbog čestih korištenja ovih elemenata kao dekorativnih motiva.Monique Wagner, From Gaul to De Gaulle: An Outline of French Civilization. Peter Lang, 2005, str. 139. ISBN 0-8204-2277-0 Mogao bi također biti kombinacija talijanske riječi "barocco" (neregularno oblikovani biser, vjerojatno izvor pojma "barok") i francuske "rocaille" (popularnog oblika vrtnih i interijerističkih ukrasa kod kojih se koriste školjke i šljunak) i može opisivati rafinirani i maštoviti stil u modi u nekim dijelovima Europe u 18. stoljeću.Marilyn Stokstad, ed. Art History. 4. izdanje, New Jersey: Prentice Hall, 2005. Print. Zbog inzistiranja umjetnika rokokoa na bogatom ukrašavanju zakrivljenim ukrasima nalik školjkama, mnogi su kritičari koristili termin "rokoko" u uvredljivom smislu implicirajući da je ovaj stil bio neozbiljan i pomodan.
Ovaj pojam se kolokvijalno pojavljuje u engleskom jeziku 1836., sa značenjem "staromodan". Rokoko je u kasnijim razdobljima bio žestoko kritiziran i mnogi su ga smatrali površnim i neukusnim,Ancien Regime Rococo . Bc.edu. Pristupljeno 29. maja 2011.Rococo – Rococo Art. Huntfor.com. Pristupljeno 29. maja 2011. pogotovo u usporedbi s neoklasicizmom. Usprkos tome, mnogi su ga hvalili zbog estetskih kvaliteta, a od sredine 19. stoljeća, pojam su konačno prihvatili i povjesničari umjetnosti. Iako se još vode debate o njegovoj općoj povijesnoj važnosti, rokoko se danas smatra značajnim razdobljem u razvoju europske umjetnosti.
Povijesni razvoj thumbnail|250px|Kuća dobrog pastira u stilu rokokoa, Bratislava (Slovačka) - primjer buržoaske kuće 18. stoljeća. Uobičajeno je mišljenje da se rokoko najprije razvio na području dekorativne umjetnosti i dizajna interijera, ali njegovo podrijetlo leži u arhitekturi kasnog baroka majstora Francesca Borrominija (1599. – 1667.) uglavnom u Rimu i Camilla Guarinija (1624. – 1683.) uglavnom u sjevernoj Italiji, ali i Beču, Pragu, Lisabonu i Parizu. Plemstvo i biskupi katoličke (južne) Njemačke, Češke i Austrije pozivali su talijanske arhitekte kasnog baroka/ranog rokokoa na rad u njihovim zemljama. Inspirirane njihovim primjerom, lokalne obitelji zidara i obrtnika u Sjevernoj Europi izgradile su vlastiti njemački barokni stil koji je kasnije dosegao vrhunac rafiniranosti i osjećajnosti u stilu rokokoa.
Jedan oblik egzotičnog, ali na neki način formalnijeg tipa rokokoa pojavio se u Francuskoj, kad je sukcesija Luja XIV. donijela promjenu dvorskih umjetnika i općeg umjetničkog ukusa. S krajem duge vladavine Luja XIV. bogati barokni ukrasi zamijenjeni su laganijim elementima s više zakrivljenih linija i prirodnim obrascima. Ovi su elementi evidentni u arhitektonskom dizajnu Nicolasa Pineaua. Za vrijeme razdoblja Régence, kad se dvorski život udaljio od Versaillesa, ta se promjena u umjetnosti etablirala, najprije u kraljevskoj palači, a nedugo zatim u francuskom visokom društvu. thumb|left|François Boucher, Le Déjeuner, (1739., Louvre), prikazuje interijer u stilu rokokoa francuske buržoaske obitelji iz 18. vijeka.
Nježnost i razigranost rokoko ukrasa često se doživljava kao savršeno usklađene s vladavinom punom ekscesa Luja XV.
Godine 1730-e predstavljale su vrhunac razvoja rokokoa u Francuskoj. Stil se brzo raširio iz domene arhitekture i izrade namještaja na slikarstvo i kiparstvo, primjerice u radovima Antoinea Watteaua i Françoisa Bouchera. Rokoko je zadržao barokni ukus složenih oblika i zamršenih uzoraka, ali je tada počeo uključivati i razne druge karakteristike, uključujući sklonost orijentalnom dizajnu i asimetričnim kompozicijama. Stil rokokoa su najviše raširili francuski umjetnici.
U Velikoj Britaniji rokoko se doživljavao kao "francuski ukus" i nikad se nije raširio kao arhitektonski stil, premda se njegov utjecaj znatno osjetio u ukrašavanju srebra, svile i porculana. Britanski dizajner Thomas Chippendale transformirao je dizajn britanskog namještaja onog doba kroz prilagodbu i usavršavanje rokoko stila. William Hogarth doprinio je razvoju teoretske baze ljepote u rokokou. Iako se nije izravno pozivao na pokret, on je u svom djelu "Analiza ljepote" (eng.: Analysis of Beauty) iz 1753. tumačio da su valovite linije i krivulje oblika slova S tipične za rokoko temelj draži i ljepote u umjetnosti i prirodi (za razliku od ravnih linija ili krugova u klasicizmu). Razvoj rokokoa u Velikoj Britaniji smatra se povezanim s buđenjem interesa za gotičku arhitekturu u ranom 18. stoljeću.
Početak kraja pokreta rokokoa došao je početkom 1760-ih kad su ličnosti poput Voltairea i Jacquesa-Françoisa Blondela započele kritizirati pretjeranost i degeneraciju umjetnosti. Blondel je rokoko u suvremenom interijeru opisao kao "besmislenu, bezobličnu masu školjaka, zmajeva, trske, palmi i biljaka". U Njemačkoj je rokoko krajem 18. stoljeća ismijavan frazom Zopf und Perücke ("svinjski rep i perika") i tu fazu se katkad naziva riječju Zopfstil. Rokoko je ostao popularan u talijanskim provincijama do druge faze neoklasicizma kada je s Napoleonovom vladom stigao "ampir". Stil ampir je u potpunosti potisnuo rokoko.
Između 1820. i 1870. ponovo se budi interes za rokoko stil. Britanci su bili među prvima koji su oživjeli "stil Luja XIV.". Ugledni umjetnici kao Eugène Delacroix i mecene kao carica Eugénie de Montijo ponovo otkrivaju vrijednost gracioznosti i zaigranosti u umjetnosti i dizajnu.
Rokoko po umjetničkim pravcima
Namještaj i ukrasni predmeti thumb|250px|Ogledalo i štukature u Palači Ludwigsburg reflektiraju karakterističnu antiarhitektonsku integraciju materijala i oblika tipičnu za rokoko. Lake teme i zamršeni uzorci u rokokou prikazani su u manjem razmjeru i manjim dimenzijama nego impozantna barokna arhitektura i kiparstvo. Nije dakle iznenađujuće da je umjetnost francuskog rokokoa najbolje došla do izražaja u interijeru. Elementi od kovanog željeza, porculanski kipići i pogotovo namještaj stekli su novi značaj jer su viši slojevi francuskog društva željeli opremiti svoje domove u novom, modernom stilu. thumb|Talijansko ogledalo vidljivog rokoko dizajna s asimetričnim uzorcima. Stil rokokoa uživa u asimetriji, ukusu koji je bio nov europskom stilu. Ova praksa ostavljanja neuravnoteženih elemenata radi efekta, naziva se contraste.
U razdoblju rokokoa, namještaj je bio fizički i vizualno vedriji. Razvio se u statusni simbol i počinje imati važnu ulogu u komforu i prilagodljivosti. Moguće ga je s lakoćom premještati po prostoriji prilikom okupljanja i domjenaka, a javljaju se i mnogi specijalizirani oblici kao stolica fauteuil, stolica voyeuse ili berger en gondola. Promjene u dizajnu ovih stolica variraju od odvojenih naslona za ruke s jastučićima, produljenja jastuka na naslonu unatrag (poznat kao "hammerhead") i odvojivi jastuci za sjedala. Namještaj je također slobodan u prostoru, nije više usidren na zid, čime se naglašavala vedra atmosfera i prilagodljivost svakog elementa. Mahagonij se zbog svoje čvrstoće masovno koristio u izradi namještaja, što je omogućilo uklanjanje prečki među nogama kao što je vidljivo kod mnogih stolica onog doba. Postavljanje ogledala iznad okvira kamina postalo je sve popularnije i zbog mogućnosti proizvodnje stakla bez mrlja.
U potpuno razvijenom rokoko dizajnu kao što je Table d'appartement (oko 1730.), njemačkog dizajnera J. A. Meissonniera koji je radio u Parizu (ilustracija ispod), nestaje bilo kakva poveznica na prirodne tektonske oblike - čak je i mramorni vrh oblikovan. Pregača, noge i presvlaka besprijekorno su integrirani u fluidnost suprotstavljenih oblika i "rocaillea". Čvor (noeud) presvlake pokazuje asimetrični "contraste" koji je izum rokokoa.
thumb|left|250px|Skica dekoracija za stol Juste-Aurele Meissonniera, Pariz, oko 1730.
Obitelji pariških drvodjelaca, od kojih su neki rodom iz Njemačke, razvili su stil obrađivanja površina u tri dimenzije, tzv. bombé, u kojima se furnir lako stapa s pozlaćenim i brončanim elementima i držačima. Neka od važnijih imena bili su Antoine Gaudreau, Charles Cressent, Jean-Pierre Latz, François Oeben i Bernard II van Risenbergh. thumb|Apstraktne i asimetrične rokoko dekoracije: štukature na stropu u Neues Schlossu u Tettnangu Francuski dizajneri kao François de Cuvilliés, Nicholas Pineau i Talijan Bartolomeo Rastrelli osobno su izvozili pariški stil u München i Sankt Peterburg, dok je Juste-Aurèle Meissonier rođen u Torinu imao uspješnu karijeru u Parizu. Glavni vođe pariškog rokokoa bili su mala grupa marchands-merciers, preteče modernih dekoratora interijera, pod vodstvom Simona-Philippea Poiriera.
U Francuskoj je stil ostao ponešto rezerviranim, budući da su ukrasi bili većinom od drveta nakon rezbarenja manje robusni i naturalistični i manje bujni u miješanju prirodnih i umjetnih oblika svih vrsta (npr. biljni motivi, stalaktiti, groteske, maske, razni obrtni alati, bedževi i drago kamenje).
Engleski rokoko bio je obuzdaniji. Namještaj Thomasa Chippendalea posjedovao je zaobljenost i osjećaj, ali ne i hirovitost francuskog ukusa. Najuspješniji predstavnik engleskog rokokoa bio je vjerojatno Thomas Johnson, nadareni drvodjelac i dizajner namještaja koji je radio u Londonu sredinom 18. stoljeća.
Pojam "rokoko" dolazi iz francuskog "rocaille", riječi koja se koristi za opis ukrasa od kamena ili školjke u spiljama Versaillesa. Mnogi elementi izrezbarenog namještaja iz 18. stoljeća, posebno okviri za ogledala, u svojoj kompoziciji prikazuju kamenje, školjke i protjecanje vode, često u asocijaciji s kineskim figurama i pagodama.Riley, Noël. "The Age of Rococo." World Furniture. Secaucus, New Jersey: Chartwell, 1989. Print.
Arhitektura