mini|250x250px|Lika (zeleno) i Ličko primorje (svijetlo zeleno) na karti Hrvatske Lika je povijesna pokrajina na jugozapadu središnjeg dijela Hrvatske, površine od oko 5000 km2. Najveći grad je Gospić. Stanovnici se zovu Ličani.
right|thumb|274x274px|Detaljna karta Like
Ime desno|mini|180px|Plitvička jezera Prema legendi, živjele su dvije sestre. Kad im je otac umro ostavi im u naslijeđe zemlje koje mi danas zovemo Likom i Krbavom. Bolesna sestra je putovala posvuda tražeći lijek svojoj bolesti. Tako dođe do Ribnika, sela u blizini današnjeg Gospića, ožedni i napije se vode, pa joj zdravlje krene na bolje. Vidi da joj voda čini dobro i da je lijek ili po štokavskoj ikavici "lik" za njenu bolest. Ljekovitu vodu prozva lika, a po vodi cijela zemlja koju je naslijedila dobi ime Lika.
Po drugom tumačenju, naziv dolazi od grčke riječi "likos", što znači vuk.
Drugi tvrde da je ime Like vezano za antička vremena i da je nastalo od latinske riječi "lacus" što znači jezero.
Zemljopisni položaj mini|Gacko polje
Lika je gorska regija ili visoravan, okružena gorskim lancima; Velebit na jugu, Velika Kapela na zapadu, Mala Kapela na sjeveru te Lička Plješivica na istoku. Sjeverna granica prilično je neodređena jer Ogulinsko-plaščanska udolina čini prijelazni prostor između Like i Gorskog kotara. Cijelo područje može se okarakterizirati kao planinska zaravan raščlanjena manjim planinskim lancima u više cjelina (Gacka, Ličko polje ili Lika, Krbava (regija) i Ličko Pounje). Ima veliko strateško i prometno značenje jer čini spojnicu kontinentalnog i primorskog dijela Hrvatske, stoga se Lika još naziva i "Kralježnica Hrvatske". Kroz Liku prolazi državna cesta Zagreb – Split, s izlazom preko Maslenice na Zadar, autocesta Zagreb – Zadar – Split – Ploče, te željeznička pruga Zagreb – Knin – Zadar/Split. Kroz Liku protječu hrvatske ponornice, rijeka Gacka, rijeka Lika, rijeka Otuča, rijeka Krbava, rijeka Korenica (rijeka), rijeka Bogdanica, Jadova, Novčica, Krka, Krbavica, Dretulja, Bijela rijeka, Crna rijeka, Matica te u Lici još izvire rijeka Una koja protječe njezinim istočnim dijelom samo u gornjem toku.
Uprava Najveći dio Like nalazi se u sastavu Ličko-senjske županije, najrjeđe naseljene i gospodarski najnerazvijenije hrvatske županije. Administrativno, Lika je podijeljena na dva grada (Gospić i Otočac) i sedam općina (Brinje, Donji Lapac, Lovinac, Perušić, Plitvička jezera, Udbina i Vrhovine). Manji dijelovi ličkog prostora pripadaju drugim županijama: na sjeveru su općine (Saborsko, Plaški i Josipdol), u Karlovačkoj županiji, a na jugu Gračac u Zadarskoj županiji.
Za županijsku upravu Ličko-senjske županije, pogledajte županijska uprava Ličko-senjske županije.
Za gradsku upravu Gračaca, pogledajte gradska uprava Gračaca.
Stanovništvo Lika je tijekom čitavog XX. stoljeća bila izložena depopulaciji uzrokovanoj različitim čimbenicima – agrarnom prenaseljenošću, zatim Prvim i Drugim svjetskim ratom, potom iseljavanjem stanovništva u razvijenija područja i na koncu velikosrpskom agresijom 1991. – 1995. koja je rezultirala Domovinskim ratom. Posljedica svega toga je da danas na području Like živi svega oko 50.000 stanovnika, dok je prije samo 80 godina taj broj iznosio približno 200.000 stanovnika. Na popisu stanovništva iz 2011. godine Hrvati čine apsolutnu većinu stanovništva Like odn. Ličko-senjske županije s 84,2 % te su većina u gotovo svim općinama osim općine Donji Lapac i Vrhovine. Srbi čine manjinu u općinama Gračac, Plitvička Jezera i Udbina dok ih na području Gospića, Otočca, Perušića, Lovinca i Brinja gotovo i nema. Danas Hrvati čine 84,2% stanovništva dok je udio srpske manjine 13,6%.Popis stanovništva Ličko-senjske županije iz 2011. Državni zavod za statistiku.
Regionalno se mogu izdvojiti četiri osnovna područja: zapadni dio (Brinje, Gospić, Otočac, Vrhovine i Perušić), istočni dio (Donji Lapac, Udbina, Lovinac i Korenica), sjeverni dio (Saborsko, Plaški i Josipdol) i južni (Gračac, Srb). Danas se može uočiti gospodarski i demografski oporavak Like, prvenstveno zbog prometne povezanosti koju je donijela novoizgrađena autocesta kao dio buduće Jadransko-jonske autoceste (veze na Zadar, Rijeku, Split) i veza sa Zagrebom.
Po broju stanovnika (Popis 2011.) najveći gradovi/općine u Lici su:
Gospić (12.745), Otočac (9778), Gračac (4690) Plitvička Jezera (4373) Josipdol (3987) Brinje (3256) Perušić (2638) Donji Lapac (2113) Plaški (2090) Udbina (1874) Vrhovine (1381) Lovinac (1007) Saborsko (632)
Povijest
Prapovijest Prve populacije na tlu Like poznate su iz paleolitskog nalazišta kod Donjeg Pazarišta, gjde je iskopano nekoliko grubo retuširanih kamenih klinova. Ljudi, koji su se služli tim klinovima su živjeli prije od prilike 120.000 godina. Lički je krš s brojnim pećinama bio idealan kraj za prirodna skloništa tadašnjih ljudi. Iz nalaza u Cerovačkim pećinama zaključujemo, da su paleolitski ljudi Like bili nomadski lovci. Osteološki nalazi stari su oko 30.000 godina.
Oko 26.000 godina prije Krista primjećuju se na području Like novije promjene u populacijama. U to je vrijeme ličke neandertalce smijenila mlađa populacija takozvani kromanjonci. Ova promjena nije bila popraćena većim izmjenama u načinu života ljudi. Moralo je proći dosta dok su kasnopaleolitski lovci počeli napuštati svoja pećinska skloništa i graditi samostalne nastambe. Važno je uočiti da je s novonastalim klimatskim promjenama došlo i do značajne izmjene u biljnom i životinjskom svijetu. U to doba nestalo je s tla Like vunastih mamuta, pećinskih medvjeda i ostalih velikih krznaša, a umjesto njih počinju se umnažati divlji papkari, ponajviše divlje koze i ovce koje karakterizira etapno kretanje za ispašom u velikim stadima. Ljeti su pasli po planinskim pašnjacima Velebita i Plješevice, a zimi se spuštali u toplije primorje. Kasnopaleolitski lovci sigurno su slijedili takva stada. Tako je započeo proces usklađavanja obostranih životnih interesa. Lovci postajali su na taj način sve manje lovci, a divlje koze i ovce u blizini ljudi počele su se pripitomljavati.
Nadolaskom neolitika vrši se daljna preobrazba kasnopaleolitskih lovaca u stočare nomade. Istovremeno se primjećuje i napredak u društvenoj organizaciji neolitskog stanovništva. Neolitski stočari ne žive više u manjim lovačkim skupinama, već u brojnim rodovskim zajednicama. Unutar takvih zajednica sve je očitija nova podjela ljudi izazvana podjelom u radu. Sposobniji pojedinci sticali su veća materijalna dobra, što ih je izdizalo u društvenoj hijerarhiji. Sve veća proizvodnja neolitske keramike jača i izmjenu dobara. Zbog toga je i ojačao promet, koji se proširio i na morske putove. To je pridonosilo izmjenama radnih iskustava, napose u krajevima s razvijenijim neolitskim kulturama. O kasnoneolitskim stanovnicima Like znamo da su bili ponajviše nomadi. Na takav način privređivanja upućivala ih je krška priroda i oskudica plodne zemlje. Zbog toga na tlu Like nisu podizana naselja kakva poznajemo iz ravničkih krajeva. Lički neolitičari živjeli su i dalje po provizornim, često pećinskim skloništima. Zimski dio godine provodili su u toplom primorju, a s nastupanjem proljeća odlazili su u velebitsko nadgorje. Zato su nalazi neolitskih naselja u Lici rijetki, a ako se javljaju, nalazimo ih većinom po pećinskim lokalitetima.
Daljni napredak u prethistorijskim populacijama Like zapaža se u vremenu otkrića prvih metala, napose bronce; nije ostvarena u krugu ovdašnjeg stanovništva, već je posredovan mlađim doseljenicima.Oni su bili nesumnjivo napredniji ljudi, koji su osim poznavanja metala znali graditi i utvrđena kamena naselja. Takva naselja javljaju se prvenstveno po visovima krških humova, poznati kao gradina. Većina takvih gradina ima kružnu osnovicu, a u njima se nalazilo desetak ili više nastamba i torovi za blago. Stanovnici u takvim naseljima živjeli su očito u osmišljenoj društvenoj organizaciji.
Ovi stanovnici pripadali su naprednijoj indoeuropskoj populaciji. Slične populacije naselile su istovremeno i ostale krajeve europskog dijela Mediterana. Istom kasnije, iz ove populacije razvile su se mlađe etničke grupe. Od ličkih starosjedilaca i doseljenika i doseljenika proistekla je vremenom mlađa populacija iz koje su nastali Japodi. Stapanje ranijih grupa stanovnika u Japode dogodilo se tijekom željeznog doba. Za njih je karakteristično da su i oni ostali nomadski stočari. Čini se da je Lika svojom klimom, sastavom tla i konfiguracijom zemljišta bila toliko specifična zemlja da ni noviji doseljenici nisu u njoj mogli pronaći bolje ili pogodnije načine priređivanja osim nomadskog stočarstva. Stočarska orijentacija u načinu privređivanja Japoda primjećuje se i u načinu podizanja naselja. Ona niču duž rubova krških polja, a po japodskim nastambama uvijek se raspoznavaju i kameni torovi za blago. Od većih japodskih gradina najpoznatija je ona na brdu Viničici u blizini današnjeg Josipdola. Od ostalih takvih gradina najbolje su istražene one oko Gackog polja. Japodi su, prema svemu, bili tipični dinarski gorštaci. Središte njihove kulture prostiralo se na području današnje Like, Gacke i Krbave.
Antika Kada su Rimljani naumili osvojiti Ilirik, Japodi su im na tome putu bili najveća zapreka. Zato je rimsku vojsku protiv njih osobno poveo Oktavijan, kaniji car August. Vojna protiv Japoda odvijala se 35. godine prije Krista. Najpotpunije nas o toj vojni izvještava rimski povjesničar Apijan. Kada se Oktavijan iskrcao na kvarnerskoj obali i krenuo prema zemlji Japoda, dva njihova plemena, Moetini i Adventini, odmah su se predali. Pleme Arupina nije slijedilo njihov primjer. Oni su se pred rimskom vojskom povukli u šume. Najvše teškoća imao je Oktavijan u borbama s japodskim Salascima. Oni su živjeli po vrhovima teško dostupnih brda. Protiv rimske vojske borili su se na gerilski način, izbjegavajući svaki izravan sukob. Rimljane su napdali s okolnih brda obrušavajući na njih balvane ili veće kamenje. Kada je Oktavijan zauzeo plemensko središte Selesca, Terpon, okrenuo je svoju vojsku prema središnjem japodskom gradu Metulumu, koji se nalazio na šumovitom brdu, a bio je položen na dvije susjedne glavice. Branilo ga je oko 3.000 ratnika. U prvom naletu rimski borci uspjeli su preći prvi red gradskog bedema. Branioci Metuluma povukli su se potom iza drugoga reda bedema. Te bedeme pokušali su Rimljani prijeći pomoću ljestava, ali im to nije polazilo za rukom. Kada je Oktavijan primijetio da mu vojnici sustaju, izišao je na čelo vojske i prvi krenuo na ljestve. Zbog težine, ljestve su popustile, pa su Oktavijan i njegovi vojnici popadali na zemlju. Iako je pri padu s ljestva bio ozlijeđen, Oktavijan je opet krenuo na bedeme, pa su Japodi odlučili pregovarati. Rimljani su prihvatili pregovranje, ali se preuzetih obaveza nisu držali. Čim su ušli u grad odmah su zatražili bezuvjetnu predaju. Kada su japodski ratnici uvidjeli da su prevareni, sklonili su žene i djecu u gradski kaštel i krenuli u boj. Rimljani su ih brzo savladali, pa su se japodske žene zajedno s djecom spalile u gradskom kaštelu. Tako je rimska vojska zavladala Likom. alt=Približan razmještaj ilirskih plemena i njihovih susjeda|mini|380x380px|Približan razmještaj ilirskih plemena i njihovih susjeda