Gorjani su općina u Hrvatskoj. Nalazi se u Osječko-baranjskoj županiji.
Zemljopis Općina Gorjani smještena je u Đakovštini, oko 11 km sjeverozapadno od grada Đakova na oko 120 m nadmorske visine. Nalazi se na spoju đakovačkog lesnog ravnjaka (posljednjih obronaka Krndije) i nizine rijeke Vuke.
Stanovništvo
Po popisu stanovništva iz 2021., općina Gorjani imala je 1246 stanovnika, raspoređenih u 2 naselja:
Gorjani – 794 Tomašanci – 452
Povijest mini|260x260px|Kapela sv. Tri Kralja Prvi pismeni spomen Gorjana potječe iz darovnice hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. iz 1244. godine. Mjesto su bogate povijesti, a posebnu važnost imali su u srednjem vijeku kada su predstavljali značajno gradsko naselje. U izvornom znanstvenom članku o Gorjanima, objavljenom u časopisu Scrinia Slavonica 2006. godine, Krešimir Regan opisuje izgled Gore – nekadašnjeg gorjanskog grada i obitelj Gorjanski: "...Početak kontinuirane naseljenosti Gorjana najvjerojatnije počinje već u VI. stoljeću, kada se na to područje naseljavaju Slaveni, koji do polovice X. stoljeća osnivaju ranosrednjovjekovnu župu sa središtem u rodovskoj župskoj utvrdi. Najkasnije potkraj XI. stoljeća ranosrednjovjekovna rodovska župa postaje kao kotar dijelom kraljevske Vukovske županije, a rodovska županijska utvrda kraljevskom utvrdom..."
Gorski kotar postoji do druge polovice 13. stoljeća, kada ga skupa s naseljem i utvrdom, koja se prvi put spominje 1256. godine, herceg Bela daruje 1269. Ivanu i Stjepanu I. od roda Drusma (de genere Drusma). U posjedu njihovih potomaka, koji prema gorskoj utvrdi i naselju dobivaju obiteljsko ime Gorjanski (de Gara), Gora ostaje do 1481. godine, kada umire posljednji muški član te obitelji.
Tijekom njihove vladavine stara se rodovska i kraljevska utvrda, odnosno srednjovjekovno gradište ruši, a na tom mjestu gradi se suvremena utvrda, odnosno plemićki grad, po svojim fortifikacijskim karakteristikama tipičan za vojne građevine 13. i 14. stoljeća. ... Gorski je srednjovjekovni grad zahvaljujući političkoj i gospodarskoj moći svojih gospodara, najprije Gorjanskih, potom i Iločkih, postao jedno od najznačajnijih gradskih naselja središnjeg dijela savsko-dravskog međurječja...“ Utvrđeni grad Gora ili Gara bio je u srednjem vijeku osmi po veličini grad u Hrvatskoj, iza Zadra, Zagreba, Pule, Varaždina, Osijeka, Nina i Dubrovnika.
Obitelj Gorjanski (de Gara), od roda Drusma (Duružma, de genere Drusma) iz okolice Szegeta, doseljava u Goru (Gorjane) u 13. stoljeću. Ova je moćna velikaška obitelj najviše proslavila Gorjane, članovi najznamenitije velikaške kuće u Ugarskoj i Slavoniji, u ono doba, obnašali su najviše državne dužnosti. Bili su palatini na dvoru u Budimu, banovi Mačve, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, biskupi, nadbiskupi, župani, a ponekad moćniji i od samoga kralja.
Najslavnija ličnost iz ove velike obitelji, palatin Nikola I. Gorjanski, poginuo je u poznatoj Bitci kod Gorjana, 25. srpnja 1386. godine. Uoči bitke iz Budima su na poziv palatina Nikole Gorjanskog put Gorjana krenule hrvatsko – ugarska kraljica Marija (kćerka pokojnog kralja Ludovika I. Anžuvinskog) i majka joj Elizabeta (rođ. Kotromanić). Nedaleko Gorjana, u Garovom dolu, u zasjedi su ih dočekali nezadovoljnici i osvetnici ubijenog kralja Karla Dračkog pod vodstvom bana Ivana Horvata. U bitci je ubijen palatin Nikola Gorjanski i njegovi pristaše, a kraljice su zarobljene.
Nakon smrti Joba Gorjanskog (posljednjeg muškog potomka palatinske grane obitelji Gorjanski), 1481. godine, Gorjani su promijenili nekoliko vlasnika, od kojih se posebno ističe Lovro Iločki. Nakon toga u svojim osvajanjima dolaze Turci koji su razorili garsku gradinu i pod njihovim utjecajem Gorjani postaju pravo seosko naselje te poprimaju današnji izgled. Kamen i zemlja iz nekadašnjega grada s vremenom su se razvozili za gradnju cesta i druge potrebe mještana, tako da je grad do danas potpuno nestao.
Župa se u Gorjanima spominje već 1331. godine, kao i dominikanski samostan. Današnja župna crkva posvećena je sv. Jakobu starijem apostolu, blagoslovljena je 16. studenog 1788. godine, a toranj je izgrađen 1849. godine. U župnoj crkvi nalaze se orgulje iz 1861. godine, gradio ih je osječki majstor Andrija Fabing, značajne su zbog svoje 100-postotne izvornosti.
U Gorjanima postoji i kapela sv. Tri Kralja, nekadašnja turska kula, koju je 1837. godine župnik Adam Filipović, zajedno s mještanima, preoblikovao u kapelu. Na groblju se nalazi kapelica sv. Petra, a u središtu sela, na raskrižju glavnih ulica, veliki križ pa je mjesto nekada zvano Krstopuće. mini|260x260px|Župna crkva sv. Jakova U Tomašancima se nalazi crkva sv. Antuna Pustinjaka, izgrađena 1795. godine. Starosjedilačko stanovništvo u Gorjanima dugo je zadržalo svoj polukikavski – polujekavski govor kakvim se govorilo u Slavoniji još prije dolaska Turaka, danas ga koristi većinom starije stanovništvo i prijeti mu izumiranje. Gorjane danas čini 9 ulica, koje su zadržale svoje stare nazive: Bolokan, Grčka, Grobljanska, Kućanačka, Kula, Okrugla, Perićeva, Punitovačka i Ritvara te nekoliko manjih sokačića. Nazivi ulica jako su stari, a za neke se danas ni ne zna po čemu su dobile naziv.
Gospodarstvo Općina Gorjani nalazi se u izrazito poljoprivrednom području, pretežno se uzgajaju ratarske kulture.
Školstvo
Povijest školstva u Gorjanima Prvi počeci školstva u Gorjanima sežu nedugo otvaranjem prvih sveučilišta u Zapadnoj Europi. Naime, nicanjem sveučilišta u XII. i XIII. stoljeću u Bologni, Padovi, Parizu, kasnije u Pragu (1348.) u Beču (1365.) u Pečuhu (1367.) u te visoke škole pošli su i na različite nauke i sinovi naših krajeva.
Poznato je da su imućniji staleži Slavonije bili željni znanosti, te su sinovi iz visokog plemstva (gospodar Mikanovaca) Pavle biskup zagrebački i Ivaniš Horvat ban (1348.) nosili nazive “magistri“ tj. strogo ispitani đaci sveučilišta, a to znači da su bili đaci sveučilišta u Bologni ili Padovi. Za njima sigurno nisu htjeli zaostati tadašnji dinaste Gorjanski koje su dali kraljevini tri palatina.
Utemeljenjem bečkog sveučilišta 1365. sve više hrvatskih mladića uči na Mudroslovnom fakultetu bečkog sveučilišta. Tako saznajemo da su na Mudroslovnom fakultetu bečkog sveučilišta učili Grgur iz Gorjana 1383. godine te Franjo iz Gorjana 1426. to bi bili prvi poznati đaci uopće zabilježeni u povijesti GorjanaŠišić: Županija viroviticka. U istom izvoru a na temelju matrikula bečkog sveučilišta gdje je navedeno da je sva 4 bečka sveučilišta polazilo 79 Hrvata, navedena su imena polažajnika (polaznika) u razdoblju od 1438.do 1499. godine medu njima su: 1441. Pavao “domini episcopi Bosnensis“ iz Gorjana, 1450. Grgur i Mirko iz Gorjana, 1479. Kuzma i Ivan iz Gorjana.
Od Hrvata koji su u početku postojanja bečkog sveučilišta polazili isti, sam po sebi vrlo je zanimljiv, ali on ima i osobitu kulturno-povijesnu važnost. To su ljudi (muževi) koji su po svom povratku iz Beča bili u našoj domovini posrednici zapadne kulture i izobraženosti. Statistički podaci iz toga doba pokazuju koji su od hrvatskih gradova bili u srednjem vijeku glavni zastupnici zapadne kulture. Između naših gradova Zagreb je poslao najviše daka (20). Neposredno iza njega dolazi Čazma sa 17, Koprivnica s 13, Gorjani i Požega po 9, Đakovo 8, Ivanić 6, Osijek 5, Varaždin i Virovitica po 4 itd.
Prema fr. Augustinu Pavloviću, o.p. koji pri nabrajanju prvih magistara i doktoraDanašnjeg čitatelja može zbuniti upotreba akademskih naslova magistra i doktora, jer je danas magistar niži stupanj nego doktor. Ali prije nije bilo tako, nego je od početka sveučilišnog obrazovanja pa još dugo vremena najveći znanstveni naslov bio magister. Tek se kasnije počeo zvati doktor, taj je naslov posebno označivao profesore građanskog i crkvenog prava. U XIV. stoljeću magister i doktor bile su bliskoznačnice, s tim da se ipak doktor počeo smatrati nekako časnijim. u našim krajevima u XV. stoljeću spominje i Georgiusa de conventu Garensi (Gorjani kod Ðakova), 1490. godine, te Gregoriusa de Gara (Gorjani kod Ðakova) 1508. i Johannes de Gara (Gorjani kod Ðakova) 1546.
Na žalost, u ovako lijepim kulturnim prilikama zatekoše Turci ovu zemlju te je za puna dva stoljeća opustoše, unište osobito na kulturnom polju.
Oluje što su prohujale nad našom domovinom i ratni metež što je vladao nije dopuštao da se na kulturnom polju postigne nešto više. U 16. i 17. st. ima malo tragova školstva u Hrvata. Nove pučke škole nalaze se 1800. godine u Gorjanima, (županija Virovitička). Novi je ugovor glede izdržavanja te škole sastavljen i potvrđen 2. srpnja 1787. godine. Za cara Josipa II. 1784. godine određeno je da se kod postojećih škola kao i kod novootvorenih i kod onih koje će se otvoriti urede valovnice te je vidljivo da je 1790. godine odobreno podizanje nove školske zgrade u postojećoj školi u Gorjanima. Kako su se nove škole otvarale, tako je nažalost i broj polažajnika (polaznika) bivao sve manji. Ubrzo se zatvaraju mnoge škole, a među njima i škola u Gorjanima, (kao i u Semeljcima i Trnavi) 1794. godine. Ta je činjenica bila povodom da je sam car 31. svibnja 1803. odredio: gdje postoji narodna škola, imadu se roditelji siliti i strožim sredstvima da šalju svoju djecu na obuku. No, tajno se daje na znanje nadzorniku, župniku i mjesnim ravnateljima da se to objavi puku, ali da zatvore jedno oko gdje je previše pučanstva ili gdje seljaci, a osobito težaci i pastiri, ne bi htjeli dati svoje dijete na učenje u čitanju i pisanju. Sljedeći podatak o postojanju škole u Gorjanima je od 18. lipnja 1806. godine kada je potvrđen ugovor po kraljevskoj komori sa školama u Gorjanima, Semeljcima, Trnavi i dr. Međutim, u narednom podatku za razdoblje od 1831. do 1834. govori se opet o lošem polasku đaka, tako u Gorjanima i Semeljcima ima svega 27 đaka. Na kraju školske godine 1837./38. prema “Ilirskim narodnim novinama“ u seoskoj školi Gorjani ima 34. polaznika. U to vrijeme nije bilo dovoljno učitelja te se učiteljskog posla prihvatiše domoljubni svećenici. Naročito se medu njima isticao gorjanski župnik Adam Filipovic – Heldentalski kojega Ljudevit Gaj u svojoj „Danici“ ističe kao prijatelja i promicatelja školstva.
O školstvu u Gorjanima u narednom razdoblju opisano je u spomenici koja se vodi neprekidno od 1. srpnja 1883. godine, a opisani su događaji od 19 stoljeća nadalje. U spomenici piše:
O utemeljenju ove škole učitelj Krešimir Rupčic u spomenici piše:
Daljnje crtice tičući se škole:
Danas U Gorjanima danas djeluje Osnovna škola, u čijem je sastavu i područna škola Tomašanci. Škola u Gorjanima temeljno je obnovljena 2005. godine, a škola u Tomašancima 2012. i 2013. godine. U Gorjanima je izgrađena i nova Nastavno – sportska dvorana (gradnja počela 2009., dovršena 2010., otvorena 2011. g.).
Kultura Iako su u Gorjanima već puno ranije djelovala razna pjevačka društva, često vezana uz crkvu, prvo registrirano pjevačko društvo djeluje od 1936. godine pod nazivom Hrvatsko seljačko pjevačko društvo „Matija Gubec“ – Gorjani, a prestaje s radom uoči II. svjetskog rata. 1966. godine osniva se KUD „Gorjanac“, koji djeluje do danas, a od 60-ih godina pri Školi u Gorjanima djelovao je i KUD „Mladost“. Gorjani su osobito poznati po običaju ljelja. Možemo ga pratiti od 1898. godine, iako se zna da je postojao i ranije. Izvodile su ga pojedine skupine djevojaka za blagdan Duhova i okupljale se isključivo za tu prigodu. Ljelje spontano obilaze Gorjane za blagdan Duhova do 1966. godine te ponovno od 2002. godine. Običaj je zaživio novim i drugačijim životom na sceni, posebno nakon osnivanja KUD-a „Gorjanac“ i kasnijim osnivanjem KUD-a „Mladost“. Ova dva društva su uz bogat i raznovrstan kulturno – umjetnički program njegovala i scenski prikaz običaja gorjanskih ljelja. Za očuvanje običaja unutar ovih društava posebno se zalagala pokojna gorjanska učiteljica Lucija Karalić.