Lašvansko-srednjobosansko bojište u ratu u Bosni i Hercegovini obuhvaća borbe između HVO-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) na prostoru Travnika, Novog Travnika, Viteza, Busovače i susjednih općina od jeseni 1992. do sklapanja Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. Riječ je o jednom od ključnih sektora srednje Bosne, gdje su se preklapali prometni pravci prema Zenici, Sarajevu, Bugojnu, Jajcu, Kiseljaku i Prozor-Rami, pa su lokalni sukobi oko vojarni, skladišta, tvornica i cestovnih čvorišta postupno prerasli u otvoreni rat.

Na tom su bojištu tijekom 1993. počinjeni teški zločini nad bošnjačkim i hrvatskim civilima i zarobljenicima, uključujući Ahmiće, Maline i Bikoše, Križančevo Selo i Buhine Kuće. Sudski i historiografski izvori zato ovaj sektor opisuju kao jedno od najsloženijih bojišta srednje Bosne, na kojem su se vojne operacije i zločini nad civilima snažno preklapali.

Pozadina Tijekom 1992. hrvatske i bošnjačke oružane strukture u srednjoj Bosni formalno su još surađivale protiv VRS-a, ali su već tada postojali odvojeni zapovjedni lanci, suparničke političke lojalnosti i sporovi oko raspodjele zaplijenjenog naoružanja, vojarni i industrijskih postrojenja. Na prostoru Busovače prijepori su se vezali uz vojarnu Kaonik, u Novom Travniku uz tvornice i skladišta, a u Vitezu i Travniku uz prometnice, mjesne vlasti i nadzor nad ključnim objektima.

Na pogoršanje odnosa utjecali su i širi ratni događaji. Pad dijelova Bosanske Posavine, pritisak VRS-a na sjeveru Bosne i pad Jajca u listopadu 1992. izazvali su nove valove izbjeglica prema srednjoj Bosni, osobito prema Travniku i Bugojnu. Time je lokalna ravnoteža dodatno poremećena, a prostor oko Lašvanske doline i pravca prema Komaru dobio je još veće logističko i demografsko značenje.

Raspad savezništva 1992. Prvi ozbiljniji oružani incidenti između HVO-a i ARBiH na ovom bojištu zabilježeni su u drugoj polovici 1992., osobito u Novom Travniku. Sukobi u listopadu te godine pokazali su koliko je savez dviju strana postao krhak: sporovi oko vojarni, raspodjele oružja i nadzora nad tvornicom Bratstvo prerasli su u otvorene borbe, a crta bojišta nakratko je presjekla sam grad.

Iako se tijekom jeseni 1992. još nije vodio rat punoga intenziteta u cijeloj srednjoj Bosni, do kraja godine postalo je jasno da u više općina postoje paralelni vojni i civilni sustavi vlasti. U vojnoj literaturi ta se faza često opisuje kao prijelaz iz krhkoga savezništva u otvoreni sukob, a Novi Travnik, Travnik, Busovača i Vitez bili su među glavnim lokalnim žarištima tog procesa.

Jesen 1992. tako je označila raspad lokalne suradnje između HVO-a i ARBiH, dok je proljeće 1993. te sporove pretvorilo u povezano srednjobosansko bojište na kojem su se borbe za gradove, raskrižja i prilaze enklavama vodile gotovo istodobno na više točaka.

Otvoreni rat 1993. Početkom 1993. sukob je u srednjoj Bosni prešao u otvorenu fazu. Nakon borbi u Uskoplju, rat se proširio na Lašvansku dolinu, Travnik, Kakanj, Bugojno, Busovaču i druga mješovita područja srednje Bosne. U proljeće i ljeto 1993. obje su strane pokušavale ovladati komunikacijama, skladištima, industrijskim pogonima i gradskim jezgrama, a bojište je dobilo oblik niza međusobno povezanih enklava i prekidanih cestovnih pravaca.

Travnik Travnik je imao važan operativni položaj na pravcima koji povezuju Lašvansku dolinu s Zenicom, Sarajevom, Bugojnom, Jajcem i prijevojem Komar. Tijekom 1992. općina je bila izložena pritisku i povremenom granatiranju sa srpskih položaja na Vlašiću, a nakon pada Jajca u grad je pristigao velik broj izbjeglica, što je dodatno opteretilo lokalne odnose.

U proljeće 1993. sukob HVO-a i ARBiH proširio se i na travničko područje, a početkom lipnja prerastao je u otvorene borbe. U sklopu ofenzive 3. korpusa ARBiH u središnjoj Bosni, Travnik je bio jedan od glavnih ciljeva napada, pri čemu su važnu ulogu imale 17. krajiška i 306. brigada, uz potporu drugih jedinica iz zeničkoga područja. Nakon sloma hrvatske obrane u gradu i okolnim selima velik dio hrvatskog stanovništva napustio je Travnik.

Dana 8. lipnja 1993. tijekom operacija u selu Maline i okolici zarobljena je skupina civila i vojnika HVO-a. ICTY je u predmetu Rasim Delić utvrdio da su strani i domaći mudžahedini u Bikošima toga dana ubili najmanje 24 bosanska Hrvata izdvojena iz kolone zarobljenika.

Novi Travnik 1992. mini|300x300px|Početak bošnjačko-hrvatskog sukoba u Novom Travniku (1) 19. listopada, ubojstvo Ivice Stojaka, zapovjednika Travničke brigade HVO-a, 20. listopada 1992. godine (2), Prozor-Rami (3) i Uskoplju (4), 23. listopada 1992. godine. Novi Travnik imao je posebnu važnost zbog tvornice Bratstvo, vojnih skladišta i cestovnoga položaja između Travnika, Viteza, Bugojna i Uskoplja. Već tijekom 1992. sporovi oko kontrole nad industrijskim pogonima i skladištima pretvarali su se u sigurnosne incidente, a listopadski sukobi pokazali su da je grad postao jedno od prvih većih poprišta raspada hrvatsko-bošnjačkoga saveza u srednjoj Bosni.

1993. U travnju 1993. borbe su se obnovile. Otmice časnika, napadi na gradske položaje i sukobi oko tvornice i glavnih prometnica dodatno su produbili podjelu grada. Iako Novi Travnik nije pao kao Travnik, crta bojišta ostala je nestabilna i sam grad bio je dugotrajno podijeljen između hrvatskoga i bošnjačkoga dijela, što je imalo izravne posljedice na obranu Viteza i Busovače.

Vitez Vitez je tijekom rata imao veliku operativnu važnost zbog položaja na glavnoj prometnici kroz Lašvansku dolinu, koja povezuje Travnik, Busovaču, Kiseljak i Sarajevo, kao i zbog industrijskih kapaciteta u gradu. U travnju 1993. HVO je pokrenuo ofenzivu u Lašvanskoj dolini s ciljem potiskivanja ARBiH s prostora koje je smatrao ključnima za povezivanje hrvatskih enklava u srednjoj Bosni.

Dana 16. travnja 1993. u sklopu tih operacija HVO je napao više naselja na širem području Viteza, a u Ahmićima je počinjen masakr nad bošnjačkim civilima. U predmetu Kordić i Čerkez ICTY je utvrdio da je napad na Ahmiće bio planiran i dio kampanje progona bošnjačkoga stanovništva u Lašvanskoj dolini. Nakon travanjskih borbi Stari Vitez ostao je bošnjačka enklava pod dugotrajnom opsadom, dok su se crte bojišnice stabilizirale oko grada i okolnih sela.

U drugoj polovici 1993. i početkom 1994. Vitez je ostao jedno od ključnih uporišta hrvatske obrane u središnjoj Bosni. ARBiH je u prosincu 1993. i siječnju 1994. pokušavala presjeći enklavu na najužem dijelu i izbiti na cestu Vitez – Busovača, a posebno su žestoke borbe vođene oko Križančeva Sela, Šantića i Buhinih Kuća.

Busovača 1992. mini|300x300px|Napadi Armije BiH u siječnju 1993. stvorili su dvije hrvatske enklave u srednjoj Bosni, u dolini Lašve i Lepenice. Busovača je imala važan položaj na komunikacijama koje povezuju Lašvansku dolinu s Kiseljakom, Zenicom i Sarajevom. Tijekom 1992. napetosti između HVO-a i ARBiH ondje su postupno rasle zajedno sa sporovima oko prometnica, mjesne vlasti i sigurnosne kontrole, ali bez potpunog sloma lokalnih odnosa kakav će nastupiti početkom sljedeće godine.

1993. Otvoreni sukobi na busovačkom području izbili su u siječnju 1993., nakon širega pogoršanja odnosa u srednjoj Bosni. Krajem siječnja vođene su borbe u gradu i okolnim selima, a uz međunarodno posredovanje 31. siječnja dogovoreni su hitni prekid vatre i ponovno otvaranje ceste Busovača – Zenica. Sudski utvrđene činjenice pokazuju da je HVO 25. siječnja 1993. napao općinu Busovača, pri čemu su stradali civili, uništavana je bošnjačka imovina, a dio stanovništva bio je zatočen. U nekadašnjoj vojarni JNA u Kaoniku djelovao je zatočenički objekt u kojem su tijekom siječnja i travnja 1993. držani Bošnjaci, većinom civili, u lošim uvjetima i uz zlostavljanje.

Zima 1993./1994. mini|desno|280px|Područje borbi oko Buhinih Kuća i prometnice Vitez – Busovača u siječnju 1994.. Nakon ljetnih uspjeha ARBiH u Travniku, Kaknju i Bugojnu, obrana Viteza, Busovače i Nove Bile sve se više svodila na očuvanje uskog sklopa cesta i raskrižja. Kratki odsječci prometnice između Busovače, Viteza i Kiseljaka dobili su veliko operativno i humanitarno značenje jer su od njih ovisile opskrba i cjelovitost hrvatskih enklava u srednjoj Bosni.

Nova ofenziva ARBiH počela je 22. prosinca 1993., kada su hrvatski položaji u Lašvanskoj dolini napadnuti iz više smjerova. Postrojbe koje su napredovale istočno od Travnika ostvarile su ograničen pomak prema Vitezu, a tijekom tih borbi ARBiH je zauzela Križančevo Selo, gdje je počinjen zločin nad hrvatskim vojnicima i civilima. Nakon kratkoga božićnog primirja borbe su ponovno eskalirale 9. siječnja 1994., kada je ARBiH izvela novi napad na vitešku enklavu i izbila prema Šantićima i Buhinim Kućama.

Ratni zločini i zatočenički objekti Na području ovoga bojišta počinjeni su teški zločini nad civilima i zarobljenicima obiju strana. Za zločine nad Bošnjacima na prostoru Lašvanske doline posebno su važni predmeti Kordić i Čerkez, Blaškić i Kupreškić i drugi, u kojima su razmatrani napadi na Ahmiće, Stari Vitez, Busovaču i susjedna sela. U tim je predmetima ICTY utvrdio da su napadi HVO-a u travnju 1993. bili dio šire kampanje progona bošnjačkoga stanovništva u srednjoj Bosni.

Za zločine nad Hrvatima na istom prostoru važni su predmeti Rasim Delić, Hadžihasanović i Kubura te domaći postupci za Križančevo Selo. U predmetu Delić ICTY je utvrdio odgovornost za ubojstva u Malinama i Bikošima, dok je u predmetu Hadžihasanović i Kubura razmatrana zapovjedna odgovornost za zločine počinjene u srednjoj Bosni, uključujući zlostavljanja i propuste u kažnjavanju podređenih snaga. Sud Bosne i Hercegovine je u predmetu Ibrahim Purić i dr. donio prvostupanjsku presudu za događaje u Križančevu Selu.

Sudski epilog Najvažniji međunarodni i domaći postupci povezani s ovim bojištem vođeni su pred ICTY-em i Sudom Bosne i Hercegovine. Za zločine nad Bošnjacima u srednjoj Bosni važni su predmeti Kordić i Čerkez, Blaškić, Kupreškić i drugi i Aleksovski, dok su za zločine nad Hrvatima osobito važni Rasim Delić, Hadžihasanović i Kubura te domaći predmeti za Križančevo Selo i druge događaje iz središnje Bosne. Sudski epilog ostao je vremenski razvučen i neujednačen: dio zločina dobio je pravomoćne presude, dok su drugi procesi završili tek desetljećima nakon rata ili bez konačne pravne potvrde za sve razine odgovornosti.

Humanitarne posljedice Sukob je proizveo i teške humanitarne posljedice. Raseljavanje stanovništva, blokade cesta, prekidi opskrbe i lokalne opsade pretvorili su Novu Bilu, Vitez, Busovaču i dijelove travničkoga kraja u prostor stalne nestašice hrane, lijekova i goriva. U lipnju 1993. je zaustavljen i napadnut humanitarni konvoj namijenjen za Tuzlu, poznat kao Tuzlanski konvoj spasa. U prosincu 1993. humanitarni konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu probio je dugotrajnu izolaciju toga područja i dopremio pomoć bolnici u Novoj Biloj i civilnom stanovništvu srednje Bosne.

Okončanje sukoba i posljedice Od kraja 1993. međunarodni je pritisak na obje strane postupno rastao. Nakon više neuspjelih primirja i lokalnih sporazuma HVO i ARBiH dogovorili su prekid vatre u veljači 1994., a politički sporazumi potpisani u Washingtonu 1. ožujka i 18. ožujka 1994. doveli su do stvaranja Federacije Bosne i Hercegovine i formalnog završetka rata između dotadašnjih protivnika.

Washingtonski sporazum nije poništio ratne posljedice na terenu. Crte lokalne kontrole ostale su promijenjene, povratak stanovništva bio je spor i neujednačen, a pravosudni epilog za niz zločina razvijao se desetljećima nakon rata. Zbog toga lašvansko-srednjobosansko bojište ostaje jedno od najosjetljivijih poglavlja rata u Bosni i Hercegovini, kako u historiografiji tako i u javnom sjećanju.

Izvori

Literatura

Kategorija:Rat u Bosni i Hercegovini Kategorija:Travnik u Ratu u Bosni i Hercegovini Kategorija:Novi Travnik u Ratu u Bosni i Hercegovini Kategorija:Vitez u Ratu u Bosni i Hercegovini Kategorija:Busovača u Ratu u Bosni i Hercegovini