Ovaj članak daje pregled okolnosti i događaja u kojima su djelovali Hrvati Bosne i Hercegovine tijekom Rata u Bosni i Hercegovini.
Političko stanje prije rata Na prvim slobodnim demokratskim izborima u studenom 1990. godine pobijedila je koalicija tri najveće nacionalne stranke u zemlji sastavljena od Stranke demokratske akcije (SDA), Srpske demokratske stranke (SDS) i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH). Nacionalne stranke su, bez obzira na povremena prepucavanja i uzajamne optužbe oko metoda agitacije (npr. nerijetko vezanje zelene zastave SDA i hrvatske trobojnice) i straha da se ne napravi politički savez Bošnjaka i Hrvata protiv Srba, ipak su uspostavile prešutni savez. Iako su se programski i politički međusobno razlikovale, osnovni razlog koji ih je povezivao i stvarao idilu harmonije i tolerancije bio je antikomunizam, odnosno zajednička želja da dotadašnjoj socijalističkoj vlasti u zemlji dođe kraj.
Stranke su podijelile vlast po nacionalnom ključu, tako da je za predsjednika SR Bosne i Bosne i Hercegovine izabran Bošnjak, prvobitno Fikret Abdić, koji je mjesto ustupio Aliji Izetbegoviću. Za predsjednika Skupštine izabran je Srbin Momčilo Krajišnik, a za predsjednika Vlade Hrvat Jure Pelivan. Sporazum o podjeli vlasti funkcionirao je za vrijeme izborne utrke, u pobjedi na izborima, te u podjeli funkcija, čime je ustvari i okončan.
Na razini Predsjedništva i Vlade BiH donesena je odluka prema kojoj se regruti i rezervni sastav neće slati u JNA. Ujedno, mobilizirani su rezervni odredi MUP-a BiH i upućeni prema Bosanskoj Gradiški i Bosanskoj Kostajnici da bi spriječili eventualne sukobe i napade na Hrvatsku iz BiH. Ipak, nisu uspjeli jer su ih zaustavile srpske paravojne formacije. mini|Srpske autonomne oblasti u Bosni i Hercegovini: Bosanska krajina, Sjeverna Bosna (Ozren-Posavina), Sjeveroistočna Bosna (Semberija), Romanija, (Istočna) Hercegovina. Od sredine rujna do sredine studenog 1991. godine, oslanjajući se na općine u kojim je osvojio vlast, SDS uspostavlja tzv. srpske autonomne oblasti (SAO),Kasapović, Mirjana. Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država. Politička kultura, 2005. Str. 118. 953621394X koje su u svim svojim djelovanjima bile nezavisne od centralne vlasti. Kao vrhunac, uslijedio je referendum srpskog naroda, 9. i 10. studenog 1991. godine, na kojem su Srbi izglasali uspostavljanje tzv. samostalne srpske republike u granicama BiH, s namjerom priključenja ostacima SFRJUniverzitet u Sarajevu. Pregled. 2004. Str. 83. Bosanskohercegovačka Vlada u Sarajevu iznijela je stav da referendum smatra neustavnim i nevažećim, tako da nije poduzela nikakve dalje mjere. SDS je 9. siječnja 1992. godine "autonomne oblasti" formalno proglasio tzv. Srpskom Republikom Bosnom i Hercegovinom (kasnije preimenovana u Republiku Srpsku - RS) prije nego što je Skupština BiH 25. siječnja 1992. godine uopće donijela odluku da se održi referendum o nezavisnosti. U srpskom slučaju, stvaranje autonomnih oblasti je bilo prenošenje recepta pobune iz Hrvatske na bosanskohercegovačko područje. U dijelovima zemlje gdje je osvojio većinu glasova, a time i mandat, SDS je postojeći državno-upravni aparat podredio svojim ciljevima i te općine su mu služile kao baza za dalje ratne pripreme. Tamo gdje nije osvojio većinu, SDS je počeo planirati stvaranje tzv. srpskih općina, što je odgovaralo njihovoj viziji nacionalne podjele, u kojem bi bile stvorene posebne institucije samo za Srbe. mini|Hrvatske zajednice: Bosanska Posavina, Usora, Srednja Bosna i Herceg-Bosna u travnju ujedinjene u vrhovnu, Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Kao odgovor na poteze SDS-a, hrvatsko političko vodstvo u BiH predvođeno HDZ-om BiH je 12. studenog 1991. godine proglasio Hrvatsku zajednicu Bosansku Posavinu. U Hrvatsku zajednicu Bosansku Posavinu ušle su općine: Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Brčko, Derventa, Odžak, Orašje i dijelovi općina Doboj i Gradačac, a sjedište je bilo u Bosanskom Brodu. Dana 18. studenog 1991. godine dolazi do uvezivanja općina u Srednjoj Bosni, općina Zapadne Hercegovine, jednog dijela općina Istočne Hercegovine (Stolac i Ravno), jednog dijela općina Završja (Livno, Tomislavgrad i Kupres), dijelova Bosanske Krajine (Kotor-Varoš i dijelovi općine Skender-Vakuf - današnja općina Dobretići) te dijelova sjeverne Bosne (Vareš i Kakanj) u jednu zajednicu općina. Tada je utemeljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. Potkraj 1992. godine, Herceg-Bosni se priključuju ostale hrvatske zajednice: Hrvatska zajednica Srednja Bosna (Žepče), Hrvatska zajednica Usora (sjeverni, slobodni dio - današnja općina Usora) i slobodni dio Hrvatske zajednice Bosanske Posavine, Orašje. čime Herceg-Bosna postaje vrhovna politička, kulturna, ekonomska i teritorijalna organizacija hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini kao odgovor srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i Hrvate u toj zemlji. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna je utemeljena u skladu s tadašnjim ustavnim rješenjima o osnivanju zajednica općina, a u osnivačkim aktima Hrvatske zajednice Herceg-Bosne nema separatističkih tendencija.
Naknadni pregled aktivnosti državnih predstavnika ukazuje da se razdoblje prije rata iskoristilo za brojne međunarodne kontakte i traženje pomoći. S pravom se može ustvrditi kako je glavni strategijski cilj bilo dobivanje međunarodnog priznanja, nakon ispunjenja postavljenih uvjeta Europske zajednice za priznanje. Da BiH nije stekla međunarodno priznanje prije rata, upitno je da li bi to pravo, s obzirom na intenzitet agresije, uspjela ostvariti tijekom rata.
Početci rata Dana 7. svibnja 1991., u selu Polog, na granici mostarske i širokobriješke općine, onemogućeno je kretanje kolone od preko 100 tenkova i oklopnih vozila JNA, koja se pod krinkom vojne vježbe uputila iz mostarske vojarne Sjeverni logor preko Širokog Brijega, Posušje i Tomislavgrada prema Kupresu. Tenkovi su zaustavljeni prepriječenim kamionima na dužini od nekoliko kilometara i nenaouružanim ljudstvom. JNA je tada tvrdila da se radi o redovnoj vojnoj vježbi i manevru, no Hrvati su shvatili da je kolona bila pripravna za oružanu borbu. Na zahtjev Generalštaba JNA i generala Blagoja Adžića u dotad posve nepoznato selo Polog stižu zbunjeni predstavnici bosanskohercegovačkih vlasti na čelu s predsjednikom predsjedništva Izetbegovićem i Kljujićem te pokušavaju nagovoriti okupljene Hrvate da se raziđu i tako omoguće daljnje kretanje tenkovske kolone. Međutim, ta misija nije uspjela. Okupljeno mnoštvo popustilo je tek nakon molbe hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i propustilo kolonu 9. svibnja 1991. godine.
Rast napetosti u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini doveo je do masovnog osobnog naoružavanja i porasta broja incidenata. Prema podacima republičkog MUP-a iz lipnja 1991. godine, 92.500 Bošnjaka prijavilo je 110.400 komada oružja, 131.900 Srba prijavilo je 157.200 komada oružja, a 43.000 Hrvata je prijavilo 51.800 komada oružja. Smatra se da je stvarni broj oružja u posjedu građana bio gotovo triput veći. Oružje koje je JNA dovozila 1990. počelo se dijeliti bosanskohercegovačkim Srbima za napad na Hrvatsku.Caplan, Richard. Europe and the recognition of new states in Yugoslavia. Cambridge University Press. 2005. Str. 123. Od srpnja 1990., JNA naoružava srpske paravojne snage u Vogošći, Ilijašu, Hadžićima, Brezi, Visokom, Zenici, Doboju, Brčkom i Foči.
Prvi znak rata u Bosni i Hercegovini bilo je uništenje sela Ravno, u Istočna istočnoj Hercegovini, nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruženju, 1. listopada 1991. godine. Ravno je napadnuto u djelovanju JNA u agresiji prema Hrvatskoj u akciji, u smjeru Dubrovnika. Nakon uništenja Ravnog, zbog političke neorganiziranosti bosanskohercegovačkih političara, kao i vojne nespremnosti i neorganiziranosti, dolazilo je do nekorektnih izjava pojedinih političara, koje su unosile razdor i nesporazume u političkom vrhu ("Ovo nije naš rat!" - Alija Izetbegović). Propagadnim djelovanjem JNA, mogle su se čuti izjave pojedinih novinara da Ravno uopće nije u BiH. Ravno je uništeno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika. Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogućnost republičkog rukovodstva da Jugoslavenskoj narodnoj armiji spriječi uporabu područja BiH kao poligona za napad na Hrvatsku.
Od jeseni 1991. godine do početka rata, širom Bosne i Hercegovine dolazi do brojnih incidenata. Tako patrole MUP-a BiH presreću kamione s oružjem za koje nitko ne zna "odakle su i kuda idu", rezervisti iz Srbije i Crne Gore, mobilizirani za rat protiv Hrvatske prilikom prolaza kroz BiH, često prave incidente i otvaraju nasumičnu vatru radi zaplašivanja stanovništva, pojavljuju se barikade, a samozvani "organi reda" vrše kontrolu prometa. Sve su češće noćne pucnjave. Dana 18. prosinca 1991. godine Hrvatska stranka prava osniva Hrvatske obrambene snage, prvu hrvatsku vojnu organizaciju na području BiH koja se suprotstavlja srpskoj agresiji.Topalović, Vjenceslav. Srednja Bosna: ne zaboravimo hrvatske žrtve : 1941.-50./1991.- 95. Hrvatski informativni centar. 2001. Str. 26. Službeno je Ratni stožer HOS-a osnovan 3. siječnja 1992. u Ljubuškom.Markešić, Ivan. Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu. Synopsis. 2004. Str. 52. Prva postrojba HOS-a u BiH osnovana je već u listopadu 1991.
Sve veći broj incidenata, dolazak jedinica JNA koje su se povukle iz Hrvatske i Slovenije, crnogorskih i srpskih rezervista, doveli su do toga da je republičko vodstvo mobiliziralo dio rezervnog sastava republičkog MUP-a, jedinog oružanog sastava koji je zadržan pod nadzorom republičkih vlasti. Uz mobilizaciju rezervnog sastava MUP-a i JNA je počeo provoditi mobilizaciju, iako je republičko Predsjedništvo preporučilo neodazivanje na te pozive. Na pozive JNA odazivali su se uglavnom Srbi, dok su Bošnjaci i dio Hrvata odlazili u rezervni sastav MUP-a. Da bi se održao red, čak su, u dogovoru sa zapovjednikom Sarajevske vojne oblasti, generalom Milutinom Kukanjcem, uspostavljene mješovite patrole MUP-a BiH i JNA, bez većih rezultata. Iako je zapovjedništvo nad bosanskohercegovačkom TO-om spadalo u nadležnost republičkih vlasti, JNA je akcijom izmještanja oružja TO-a pod svoj nadzor razoružao tu formaciju. Ujedno, veliki broj kadrova TO-a, kao i zapovjednik general Vukosavljević bili su Srbi, što je dodatno otežavalo pristup mobilizacijskim spiskovima. Oduzimanje oružja Teritorijalne odbrane koje je provodila JNA nije išlo jednostavno i bez otpora. U općinama s većinskim hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom, općinske su vlasti uspješno odbile predavanje oružja JNA i opkoljavanjem i zauzimanjem skladišta opreme JNA, došle do neznatnih zaliha oružja i materijalno tehničkih sredstava. Politički sukobi između HDZ-a BiH i SDA u tim općinama započeti su načinom podjele plijena, te organizacijom blokade manjih skladišta u središnjoj Bosni.
Referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine proveden je 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine, na kojem je 64 do 67 % biračkog tijela izašlo na glasanje, a gotovo 98 % je glasalo za nezavisnost. U području gdje je vlast držao SDS referendum nije proveden. Kao odgovor na Referendum, srpske paravojne jedinice podigle su u razdoblju od 1. do 5. ožujka barikade u Sarajevu i u drugim gradovima (Bosanski Šamac, Derventa, Odžak), među kojima se izdvaja Bosanski Brod, oko kojeg su se razbuktale oružane borbe. U Bosanskom Brodu pripadnici srpske paravojne postrojbe su nakon Referenduma (1. ožujka 1992.) podigli barikadu, koju su polako pomicali prema mostu na Savi. Nakon dva dana, 3. ožujka, blokirali su most praznom cisternom. Na policijsku patrolu koja je pokušala ukloniti barikadu otvorena je paljba, a policajci su na nju uzvratili i uspjeli ukloniti barikadu, nakon čega se sukob razbuktao da bi se s manjim ili većim intenzitetom (razmjenjivanje pješačke i topničke paljbe) nastavio do službenog početka rata. mini|180px|desno|Grb HVO-a