okvir|Ivan Pavlov, ruski fiziolog, jedan od utemeljitelja biheviorizma. Godine 1904., dobio je Nobelovu nagrad za fiziologiju ili medicinu. Biheviorizam (eng. behaviour ponašanje), pristup u psihologiji koji se temelji na tvrdnji da je ponašanje zanimljivo i vrijedno znanstvenoga istraživanja. To je oblik materijalizma koji niječe bilo kakvo neovisno značenje za misao. Njegovo značenje za psihološki postupak je duboko jer je jedan od stupova farmakološke terapije.
Bihevioralni pristup ili pristup usmjeren na ponašanje ima za cilj otkrivanje zakonitosti ponašanja ljudi u određenim situacijama. Biheviorizam je pravac u psihologiji koji pretpostavlja da se znanstvene metode mogu primjenjivati samo na ona ponašanja koja se mogu opažati i mjeriti. U okviru tog pristupa psiholozi analiziraju kako ljudi uče neka ponašanja i kako se to ponašanje može mijenjati. Tako usmjereni psiholozi ne zanimaju se toliko za psihičke procese (npr. mišljenje, pamćenje, emocije), već u prvom redu pokušavaju povezati podražaje iz okoline ili iskustvo ljudi s njihovim ponašanjem.
Jedna od pretpostavki biheviorističkog mišljenja je da je slobodna volja iluzorna, te da je cijelo ponašanje determinirano, tj. određeno okolinom ili kroz uparivanje ili kroz potkrepljenje (pojačanje).
Bihevioristička škola mišljenja djelovala je u 20. stoljeću istovremeno s psihoanalitičkim pokretom u psihologiji. Njeni glavni utjecajnici bili su Ivan Pavlov, koji je istraživao klasično uvjetovanje, John B. Watson (1878. – 1958.) koji je odbacio introspektivne metode i tražio ograničavanje psihologije na eksperimentalne laboratorijske metode. Njegov učenik, B. F. Skinner, pokušao je dati etičku pozadinu biheviorizmu povezujući ga s pragmatizmom.
Pristupi biheviorizmu
Unutar tog širokog pristupa postoje različiti naglasci. Neki bihevioristi jednostavno smatraju da je promatranje ponašanja najbolji ili najpouzdaniji način istraživanja psiholoških i mentalnih procesa. Jedni vjeruju da je to zapravo jedini način istraživanja takvih procesa, dok drugi smatraju da je samo ponašanje jedini odgovarajući predmet psihologije, te da se uobičajeni psihološki termini (vjerovanja, ciljevi, itd.) ne odnose ni na što nego samo ili jedino na ponašanje. Oni koji zauzimaju takvo gledište ponekad svoje polje proučavanja nazivaju bihevioralnom analizom ili bihevioralnom znanošću radije nego psihologijom.
Vrste biheviorizma Ne postoji općenito dogovorena klasifikacija biheviorizma, pa bi neki nadopunili ili promijenili sljedeći popis.
KLASIČNI: Watsonov biheviorizam; objektivno proučavanje ponašanja; bez mentalnog života, bez unutarnjih stanja; misao je prikriven govor. METODOLOŠKI: Objektivno proučavanje ponašanja treće osobe; psihološki podaci moraju biti međupredmetno provjerivi; bez teoretskih propisa. Apsorbiran je u opće eksperimentalnu i kognitivnu psihologiju. Dva popularna podtipa su NEO-: Hullianov i post-Hullianov, teoretski, grupiranje podataka, nedinamičan, fiziološki, i PURPOZIVNI: Tolmanova bihevioristička anticipacija kognitivne psihologije. RADIKALNI: Skinnerski biheviorizam, uključuje bihevioralni pristup ‘mentalnom životu;’ nemehanistički; unutarnja stanja nisu dozvoljena. TELEOLOŠKI: Post-Skinnerski, purpozivan, blizak mikroekonomiji. TEORETSKI: Post-Skinnerski, prihvaća unutarnja stanja (koža stvara razliku); dinamičan, ali eklektičan u izboru teoretskih struktura, ističe štedljivost.
J. B. Watson
Rano u 20. stoljeću John B. Watson je pokazao u svojoj knjizi Psihologija sa stajališta biheviorista (Psychology from the Standpoint of a Behaviorist) vrijednost psihologije koja se usredotočila na ponašanje unutar i same sebe, a ne kao metodu proučavanja svijesti. To je bio važan prekid od strukturalističke psihologije tog vremena, koja je koristila metodu introspekcije te je smatrala proučavanje ponašanja bezvrijednim. Watson je nasuprot tome proučavao prilagodbu organizama njihovim okolinama, mnogo određenije posebni podražaj koji vodi organizme da naprave vlastite reakcije. Većina Watsonova rada bila je komparativna, tj. proučavao je i uspoređivao ponašanje ljudi s ponašanjem životinja. Watsonov pristup je bio pod jakim utjecajem rada ruskog fiziologa Ivana Pavlova, koji je slučajno naišao na fenomen klasičnog uvjetovanja (naučenih refleksa) u proučavanju probavnog sustava pasa, pa je kasnije detaljno istražio fenomene svojega otkrića. Watsonov pristup naglasio je fiziologiju i ulogu podražaja u proizvodnji uvjetovanih reakcija - izjednačavajući većinu ili sve funkcije na refleks. Zbog toga se razloga Watsona može opisati kao P-R (podražaj-reakcija) psihologa.
Watsonova gledišta o urođenom nasuprot stečenom:
Osnove Watsonove bihevirostičke pozicije malo su se promijenile tijekom godina, ali neka od svojih gledišta jeste modificirao. Dobar primjer za to je promjena koncepcije o relativnoj ulozi urođenog i stečenog u određivanju ponašanja. U svojoj knjizi iz 1914. godine, Ponašanje: Uvod u komparativnu psihologiju Watson opisuje instinkte kao važne utjecaje na ponašanje životinja. Watson je u to vrijeme vjerovao da se većina životinjskog ponašanja može opisati kao instinktivno: urođeni odgovori koji se zbivaju serijski. Kod odgovarajućeg podraživanja. U psihologiji s gledišta biheviorista (1919) njegovo stajalište se promijenilo. Knjiga se gotovo isključivo bavila ljudskim ponašanjem, te kako je Watson naveo dug popis ljudskih ponašanja, koja su pod utjecajem instinkata. lov, borba, materinska skrb, društvenost, imitacija, manipulacija i igra- većina tih ponašanja su zapravo spoj instinkta i navike. U biheviorizmu (1924) je prevlast navike potpuna. Sada po njemu instinkti ne postoje navike prevladavaju. Agresivni smo jer smo se naučili tako ponašati. Da bi smanjili agresivno ponašanje, roditelji moraju naučiti brinuti se za svoje potomke, a djeca čak moraju naučiti kako se igrati. Kako se oblikuju takve navike postalo je središnje pitanja Watsonova biheviorizma. Od 1924. godine pojam instinkt se vise ne nalazi u Watsonovoj psihologiji. Oni su napušteni. Osim toga odbacuju se koncepcije nasljednih sposobnosti, talenata, mogućnosti, sklonosti i vokacije. Okolina predstavlja sve. Biheviorizam je dakle obećavao promijenjeni svijet, oslobođen prošlosti, u kojem bi ljudi mogli biti uvjetovani da se ponašaju na prihvatljiv način. Mnoga ponašanja koja su ranije opisivana kao instinkti su zapravo stečene navike. Među najpoznatije eksperimente spada i ono gdje su mačići i mladi štakori odgojeni zajedno, te mačići i ptice. Kad su odrasle te životinje ne da su tolerirale jedna drugu, već su pokazivale i međusobnu ljubav. Mačke nikad nisu ubile štakore, a ptice odgojene s mačkama šetale su laboratorijem sjedeći na mačjim leđima. Takozvani instinkti mačke za ubijanjem štakora i ptica nisu se pojavili. Watsonu su ti rezultati nedvojbeno dokazali da su sva ponašanja, uključujući brojne aktivnosti za koje se ranije smatralo da su instinktivne, zapravo naučene. Proces stvaranja navika može se istraživati, a instinkti su dio genetske osnove životinje te se ne mogu izravno istraživati. Zbog svih tih razloga Watson je sve više zagovarao utjecaj okoline.
Metodološki biheviorizam
Watsonov bihevioristički manifest uvjerio je većinu akademskih istraživača u eksperimentalnoj psihologiji na važnost proučavanja ponašanja. Posebno je u polju komparativne psihologije bilo u skladu s upozoravajućom bilješkom koja je udarena Morganovim topom, a protiv nekih od mnogih antropomorfskih radova poput rada Georgea Romanesa u kojemu su mentalna stanja slobodno pripisana životinjama. Na to su brzo prionuli istraživači poput Edwarda L. Thorndikea (koji je proučavao sposobnosti mačaka u bježanju iz labirinta). Većina psihologa je ipak zauzela položaj koji se sada naziva metodološki biheviorizam: oni su potvrdili da je ponašanje ili jedina ili najlakša metoda promatranja u psihologiji, ali smatraju da bi se moglo koristiti za izvlačenje zaključaka o mentalnim stanjima. Među najpoznatijim bihevioristima dvadesetog stoljeća koji su zauzeli tu vrstu položaja bili su Clark L. Hull, koji je opisao svoj položaj kao neobiheviorizam, i Edward C. Tolman, koji je razvio velik dio onoga što će kasnije postati kognitivističkim programom. Tolman je tvrdio da su štakori oblikovali kognitivnu mapu naučenih labirinata čak i u odsutnosti nagrade, te da je veza između podražaja i reakcije (P->R) posredovana trećim terminom - organizmom (P->O->R). Njegov je pristup kasnije nazvan, među ostalim stvarima, purpozivni biheviorizam.
Metodološki biheviorizam ostaje u položaju većine eksperimentalnih psihologa danas, uključujući ogromnu većinu onih koji rade u kognitivnoj psihologiji – toliko dugo da je ponašanje određeno kao uključujući govor, najmanje neintrospektivni govor. S porastom zanimanja za animalnu kognitivnu psihologiju od 1980-ih i sve većim neortodoksnim pogledima Donalda Griffina među drugima, mentalistički se jezik uključujući i raspravu o svijesti sve više koristio čak i u raspravi o animalnoj psihologiji, komparativnoj psihologiji i etologiji; ipak ovo ni na koji način nije dosljedno s položajem metodološkog biheviorizma.
Politika
Biheviorizam se povezuje sa školom politike koja se razvila tijekom 1950-ih i 1960-ih u SAD-u. Ta je škola predstavljala pobunu protiv institucijske prakse u političkoj znanosti te je pozivala na modeliranje političke analize prema prirodnim znanostima. To je važno jer se jedino informacija koja se može kvantitativno odrediti i empirički provjeriti može smatrati 'istinitom', a ostali bi se normativni koncepti poput 'slobode' i 'pravde' trebali odbaciti jer nisu izvrnutljivi. To je oblik onoga što se naziva znanstvenim imperijalizmom, gledištem da se sva vjerovanja mogu, barem u principu, znanstveno dokazati. Skinner je bio otvoreno kritiziran zbog svojih političkih/socijalnih izjava, koje su mnogi razumjeli kao utemeljene na ozbiljnim filozofskim pogreškama. Njegove preporuke stoga ne odrazuju znanost, nego njegove vlastite prikrivene sklonosti.
Biheviorizam se kritizirao unutar politike zbog prijetnje umanjivanja discipline političke analize na manje od proučavanja glasanja i ponašanja zakonodavnog tijela. Zbiljska opsjednutost promatranjem podataka, iako omogućuje zanimljive pronalaske u tim poljima, liši polje politike drugih važnih gledišta.
Ostale kritike uperene na biheviorističke tvrdnje oslobođene su vrijednosti. To je nemoguće (smatra se) jer je svaka teorija ukaljana ideološkom premisom koja vodi informaciji na prvom mjestu i krajnje primjetne činjenice proučavaju se iz tog razloga. Primjer te 'vrednosne pristranosti' bi bio da kroz tu disciplinu termin 'demokracija' postaje natjecanje između elita za izbor 'a la' zapadnjačkom shvaćanju radije nego bitno spornog pojma što se doslovno tiče pravila naroda (demos). Na taj je način biheviorizam inherentno pristran i smanjuje djelokrug političke analize. Usprkos tomu još uvijek uspijeva uvesti novu znanstvenu strogost u političku analizu te je ostavio u naslijeđe bogatstvo novih informacija.
B.F. Skinner i radikalni biheviorizam mini|220px|Burrhus Frederic Skinner. B. F. Skinner, koji je proveo eksperimentalan rad uglavnom u komparativnoj psihologiji od 1930-ih do 1950-ih, ali je praktički do svoje smrti 1990. ostao najpoznatiji teoretičar i predstavnik (pobornik) biheviorizma, razvio je posebnu vrstu bihevioralne filozofije nazvanu radikalni biheviorizam. On je također smatrao da je pronašao novi oblik psihološke znanosti koju je nazvao bihevioralna analiza ili eksperimentalna analiza ponašanja.
Definicija radikalnog biheviorizma