Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) politička je stranka lijevoga centra i jedna od dviju vodećih stranaka u Republici Hrvatskoj od njezina osamostaljenja.www.hidra.hr – stranke i programi Stranku je 1990. osnovao Ivica Račan i postao njezinim prvim predsjednikom. Glavne ideološke i ekonomske odrednice stranke čine socijaldemokracija i proeuropejstvo. SDP je pridruženi član Europske socijalističke stranke.
Stranka je pravni sljedbenik Saveza komunista Hrvatske – vladajuće političke organizacije u jednopartijskoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj – koju je u noći s 1. na 2. kolovoza 1937. kao dio Komunističke partije Jugoslavije i pod imenom Komunistička stranka Hrvatske osnovalo između 16 i 19 nazočnih delegata na tajnome sastanku u šumi Anindol kod Samobora. Kao organizacijski tajnik (sekretar) CK KPJ Josip Broz Tito radio je na stvaranju KP Hrvatske i KP Slovenije. Osnivanjem KP Hrvatske provedene su upute Kominterne koja je u to vrijeme smatrala da postoje izgledi za raspad Kraljevine Jugoslavije; osnivanjem zasebne komunističke organizacije u Hrvatskoj trebalo se pripremiti i za takvu mogućnost. U narednom razdoblju komunisti su umjesto razgradnje Jugoslavije transformirali tu državu u federaciju pod svojom vlašću u kojoj je Hrvatska imala status države s vrlo ograničenom suverenošću. Jedan dio članova te stranke učinio je mnogo za održavanje hrvatske narodne ideje preuzimajući nemali rizik pri donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine i pokrećući takozvano Hrvatsko proljeće ranih 1970-ih godina.
Nadnevka 3. studenoga 1990. godine vodstvo te stranke deklariralo je svoje socijaldemokratsko opredjeljenje i odlučilo nastaviti funkcionirati kao stranka u demokratskome (višestranačkome) političkom okružju.
Povijest Razdoblje Komunističke partije Hrvatske (1937. – 1990.) Osnivački kongres Komunističke stranke Hrvatske, kao sekcije Kominterne vezane uz Komunističku partiju Jugoslavije, održan je potajice na poljani u Anindolu kod Samobora u noći između 1. i 2. kolovoza 1937. godine. Na osnivačkoj skupštini je sudjelovalo 16 komunista koji su predstavljali lokalne komunističke organizacije KPJ koje su već djelovale u Hrvatskoj. Presudnu ulogu o organiziranju SKH je imao predstavnik Kominterne Josip Broz Tito, a u prvi Centralni komitet ušlo je 12 članova, od kojih će poslije većina biti važni revolucionari: Đuro Špoljarić, Pavle Gregorić, Andrija Žaja, Josip Kraš, Božidar Adžija, Anka Butorac, Ivan Dujmić, Marko Orešković, Drago Petrović, Vlado Janić Capo, Vicko Jelaska i Lovro Kurir. Za prvog sekretara (vodećeg dužnosnika) SKH izabran je Đuro Špoljarić.
Tijekom II. svjetskog rata je Komunistička partija Hrvatske (stranka će poslije još nekoliko puta mijenjati ime) pod vodstvom Rade Končara, Vlade Popovića-Španca i Andrije Hebranga ima važnu ulogu u organiziranju ustanka protiv NDH, privlačenju pretežnog dijela ustanika iz redova etničkih Srba u Hrvatskoj da se s vremenom pridruže NOVJ, te u organiziranju ZAVNOH-a.
Nakon II. svjetskog rata SKH je odigrao glavnu ulogu u uspostavi i višedesetljetnom održavanju komunističke vladavine u Hrvatskoj kao dijela SFRJ. Stranka je 1952. promijenila naziv u Savez komunista Hrvatske.
Krajem 1980-ih godina, kada se nazirao kraj komunističkog poretka u zemljama na istoku Europe, SKH se odlučuje za demokratizaciju društva kojim je još uvijek upravljao kao jedina zakonom dopuštena politička stranka. U tom procesu surađuje s kolegama iz Saveza komunista Slovenije, te s vremenom dolazi u sukob s komunističkim vodstvom Srbije okupljenim oko Slobodana Miloševića. Nakon sukoba slovenske i srpske delegacije na 14. izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije, koji je rezultirao odlaskom slovenske delegacije s kongresa 22. siječnja 1990. godine, na odbijeni prijedlog vođe hrvatske delegacije Ivice Račana da se sjednica kongresa prekine, hrvatski su izaslanici također napustili kongresnu dvoranu. Ovaj događaj označio je kraj vladavine SKJ i bio je jedan od ključnih u raspadu SFRJ.
U isto vrijeme u Hrvatskoj su tekle pripreme za prve višestranačke izbore za Sabor Socijalističke Republike Hrvatske. Nakon što je Savez komunista Hrvatske 10. prosinca 1989. donio odluku o raspisivanju izbora na svim razinama, oni su bili i održani u travnju i svibnju 1990. godine. U međuvremenu, odnosno 20. ožujka 1990., stranka je promijenila naziv u Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena. Tijekom kampanje za prve višestranačke izbore tadašnji predsjednik SKH-a Ivica Račan nazvao je Hrvatsku demokratsku zajednicu strankom opasnih namjera.Ivica Račan . Večernji list. Preuzeto 22. studenog 2013. Na izborima pobjeđuje HDZ, a Savez komunista Hrvatske s oko 35 % glasova osvaja 72 zastupnička mjesta u Saboru.
SDP pod vodstvom Ivice Račana (1990. – 2007.)
Dana 3. studenoga 1990. SKH-SDP mijenja ime u SDP (Stranka demokratskih promjena). Promjena je upisana u registar političkih organizacija 15. studenoga 1990.
Dana 25. lipnja 1991. prilikom izglasavanja Deklaracije o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, zastupnici SDP-a srpske nacionalnosti napustili su sabornicu, ne želeći sudjelovati u donošenju te odluke.Povijesna krivotvorina: SDP nije izašao iz sabornice kad se glasalo o samostalnosti . Novi List, 25. siječnja 2015. Preuzeto 12. svibnja 2017. Stranka je 9. studenoga 1991. promijenila naziv u Socijaldemokratska partija Hrvatske – Stranka demokratskih promjena.Slavica Tobok, gl. ur., Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP). // Istrapedia.hr, Pula : Istarska županija, elektroničko gradivo. Pristupljeno: 21. srpnja 2011.
Sljedeću priliku Socijaldemokratska partija Hrvatske – Stranka demokratskih promjena imala je na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske. Rezultati su, međutim, bili porazni, jer je sa 7.54 % osvojenih glasova dobio svega 11 zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru.
Stranka se 16. siječnja 1993. preimenovala u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske.Miroslav Tuđman: Međunarodni poredak i mali narodi u djelu povjesničara i državnika Franje Tuđmana]. Matica hrvatska. Preuzeto 22. studenog 2013.
Dana 30. travnja 1994. stranci se pridružila Socijaldemokratska stranka Hrvatske.
Godine 1995. prijevremeno je raspušten zastupnički dom i održani su treći hrvatski parlamentarni izbori. Vladajuća stranka HDZ na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom nastojala je iskoristiti narodno zadovoljstvo nakon oslobađanja velikog dijela državnog teritorija u Operaciji Oluja i tako produžiti mandat koji je bez tih prijevremenih izbora trebao trajati do 1996. godine. Brojnim izmjenama u izbornom zakonu koji je donesen prije raspuštanja zastupničkoga doma nastojao se poboljšati rezultat vladajuće stranke. U takvim uvjetima SDP je još jednom postigao poražavajuće rezultate i s 8,93 % glasova birača dobiva samo 10 (od ukupno 127) mjesta u Hrvatskomu državnom saboru.
U kolovozu 1998. godine Ivica Račan i Dražen Budiša potpisuju sporazum o suradnji dviju stranaka i traže raspisivanje prijevremenih izbora. Potpisivanju takve koalicije je značajno pridonio američki International Republican Institute (IRI); djelovanje te ustanove u Hrvatskoj, sa svrhom svrgavanja autoritarnog režima Franje Tuđmana financirala je američka federalna agencija USAID. IRI u opsežnom izvještaju iz 2004. godine opisuje također i svoju daljnju važnu pomoć u djelovanju koalicijske vlade 2000. – 2004, poput primjerice pomoći u ishodovanju povoljnih kredita za izgradnju autocesta."Croatia Closeout Report July 2001 - June 2004" , INTERNATIONAL REPUBLICAN INSTITUTE - Agency for International Development, str. 1 i 11, pristupljeno 21.9.2014.
Na četvrtim hrvatskim parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. godine koalicija SDP-HSLS osvaja 38,7 % glasova birača te se uspostavlja vlast koalicije šest stranaka s Ivicom Račanom kao predsjednikom Vlade, koja će se još zvati i trećesiječanjskom koalicijom. Nakon dolaska na vlast, SDP mnogim novinarima ukida radno mjesto na HRT-u, čime započinje proces tzv. detuđmanizacije. Uskoro 2001. godine stižu prve haaške optužnice za određene istaknute hrvatske generale u operacijama Bljesak, Oluja, Medački džep. Iako se u početku govorilo da se optužene generale neće predati haaškom sudu, ubrzo je postalo izvjesno da generali poput Mladena Markača, Ante Gotovine i Mirka Norca moraju biti procesuirani. Zbog prijepora oko pitanja suradnje s Haaškim sudom, 2002. godine Dražen Budiša i HSLS napuštaju Vladu, a Ivica Račan zadržava parlamentarnu većinu i dobiva novi mandat za sastavljanje Vlade.
Nakon parlamentarnih izbora 2003. godine nova vladajuća stranka je HDZ kojima se priklonila i koalicija stranaka HSLS-DC. SDP, koji je na tim izborima uz potporu koalicijskih partnera dobio 23,26 % glasova, tako postaje najjača oporbena stranka, s 34 saborska zastupnika.
SDP pod vodstvom Zorana Milanovića (2007. – 2016.)
Ivica Račan, tadašnji predsjednik stranke, daje 11. travnja 2007. ostavku na mjesto predsjednika SDP-a. Dužnost nije bio sposoban obnašati zbog malignog tumora koji mu je bio dijagnosticiran u području ramena. Račan je preminuo 29. travnja 2007., osamnaest dana nakon što je podnio ostavku. Za novog predsjednika stranke je na izvanrednoj skupštini izabran Zoran Milanović, čija je vizija trebala osigurati uvjerljivu pobjedu na izborima 2007. godine. Unatoč najboljem izbornom rezultatu od stvaranja stranke – ukupno 32,5 % glasova svih birača – SDP nije bio u saborskoj većini koja je nakon tih izbora formirala vladu.
Na 11. konvenciji stranke održanoj 2008. godine SDP u statut uvodi odredbu o neposrednom izboru predsjednika stranke, te predsjednike lokalnih organizacija po načelu jedan član – jedan glas. Tim je činom SDP postao prva veća stranka u Hrvatskoj u kojoj svi članovi biraju predsjednika stranke, odnosno lokalnih organizacija.http://www.sdp.hr/media/303876/statut-sdp.pdf Statut SDP-a. Pristupljeno 24. rujna 2013.
Godine 2009. u Kastvu, Zoran Milanović zajedno s predsjednicima HNS-a Radimirom Čačićem, IDS-a Ivanom Jakovičićem te HSU-a Silvanom Hreljom osniva Kukuriku koaliciju te pobjeđuje na parlamentarnim izborima održanim 4. prosinca 2011. godine. Kukuriku koalicija je osvojila 80 od ukupno 151 mandata, a Zoran Milanović je postao mandatar dvanaeste Vlade Republike Hrvatske.
Sredinom je 2014. godine politički položaj SDP-a kao vodeće političke snage u Hrvatskoj ozbiljno uzdrman, zbog neuspjeha da nakon gotovo tri godine obnašanja vlasti započnu izvoditi Hrvatsku iz teške gospodarske i društvene krize.http://liderpress.hr/biznis-i-politika/hrvatska/hrvatska-susjednim-zemljama-salje-uznemirujucu-poruku-o-eu/ "Hrvatska, uz Grčku i Cipar, ima najgore gospodarstvo u EU", Lider/Hina 5.5.2014. Na javni ugled SDP-a negativno utječu i unutarstranački sukobi, među kojima je najteži bio između predsjednika SDP-a i predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića s jedne, te donedavnog potpredsjednika Vlade RH i ministra financija Slavka Linića s druge strane. Linić je nakon iznimno dugotrajne rasprave na Glavnom odboru SDP-a izbačen iz partije, ali uz veliku podijeljenost vrha stranke (s 50 glasova za i 47 protiv isključenja).http://www.vecernji.hr/hrvatska/linic-ne-bih-volio-da-zivoti-budu-ugrozeni-zbog-odluke-o-meni-943399 "Linić izbačen iz SDP-a sa 50 glasova ZA, 47 PROTIV", M. Špoljar i I. Toma za "Večernji list", 07.06.2014.
Na parlamentarnim izbora 2015. SDP gubi vlast, koju ne uspijeva povratiti ni na izborima za Hrvatski sabor 2016.
SDP pod vodstvom Davora Bernardića (2016. – 2020.) Dana 28. studenog 2016. godine umjesto Zorana Milanovića na čelo SDP-a izabran je novi predsjednik Davor Bernardić. SDP ipak ostaje druga najsnažnija politička stranka u Republici Hrvatskoj, koja drži lokalnu vlast u više hrvatskih županija, te u mnogim gradovima i općinama. SDP je zastupljen i u Europskom parlamentu, gdje su zastupnici iz njegovih redova uključeni u Klub zastupnika Progresivnog saveza socijalista i demokrata (S&D).