Društvene znanosti čine znanstvene discipline koje se bave proučavanjem društvenog života grupa ljudi i pojedinaca. Uključuju antropologiju, pedagogiju, informacijske znanosti, komunikologiju, ekonomiju, antropogeografiju, povijest, politologiju, psihologiju, sociologiju i druge srodne discipline.
Povijest društvenih znanosti
Riječ "znanost" starija je od svoje moderne uporabe. Utjecajem pozitivizma riječ je postala kratica za "prirodne znanosti". Društvo je tek nedavnim razvitkom postalo objekt organiziranog korpusa znanja koje se može standardizirati i o njemu objektivno promišljati, slijedeći vlastita pravila i metodologiju.
Antička Grčka
U antičkoj filozofiji nije postojala razlika između matematike i proučavanja povijesti, poezije ili politike. Tek se razvojem matematičkog dokaza postupno isticala percipirana razlika između "znanstvenih" i drugih disciplina. Aristotel je stoga proučavao planetarno gibanje i poeziju istim metodama, a Platon je kombinirao geometrijske dokaze s vlastitom demonstracijom stanja intrinzičnog znanja.
Islamska civilizacija
Značajne doprinose društvenim znanostima ostvarili su muslimanski znanstvenici u islamskoj civilizaciji. Al-Biruni (973. – 1048.) nazivan je "prvim antropologom". Napisao je detaljne komparativne studije o antropologiji naroda, religija i kultura na Bliskom istoku, Mediteranu i u južnoj Aziji. Al-Birunijeva antropologija religije bila je jedina moguća stvar za znanstvenika duboko uronjenog u nauke drugih naroda. Nekoliko je znanstvenika također hvalilo Birunija zbog njegove islamske antropologije.
Ibn Khaldun (1332. – 1406.) smatran je ocem demografije, historiografije, filozofije povijesti, sociologije i društvenih znanosti, te označen pionirom moderne ekonomije. Najpoznatiji je po svom djelu Muqaddimah (grčki Prolegomenon).
Europska misao
Nakon pada Rima, koji je učinio malo po pitanju znanosti, teoretiziranje je prešlo u ruke svećenstva i grupe učenjaka poznatih kao skolastici. Istaknuti mislioci srednjeg vijeka poput Abelarda, Erigene, sv. Anselma i Ivana od Salisburyja napisali su nekoliko komentara o ekonomskoj analizi. Toma Akvinski je u 13. stoljeću izrazio zanimanje za političku sociologiju, te je pisao nešto o ekonomiji. Neposredno pred renesansu oko 14. stoljeća Buridanus i Oresmius pisali su o novcu. U 15. stoljeću sv. Antonin Firentinski pisao je o općem ekonomskom procesu. U 16. stoljeću Leonard de Leys (Lessius), Juan de Lego, a posebice Luis Molina pisali su o ekonomskim temama. Ovi pisci fokusirali su se na objašnjavanje vlasništva kao nečega za "javno dobro".
Reprezentativne figure 17. stoljeća bili su David Hartley, Hugo Grotius, Thomas Hobbes, John Locke, te Samuel von Putendorf. Thomas Hobbes raspravljao je kako deduktivno zaključivanje iz aksioma stvara znanstveni okvir, pa je stoga njegov Levijatan bio znanstveni opis političkog commonwealtha. U osamnaestom stoljeću društvene znanosti su se nazivale moralnom filozofijom nasuprot prirodnoj filozofiji i matematici, a uključivale su prirodnu teologiju, prirodnu etiku, prirodnu jurisprudenciju te politiku koja je uključivala ekonomiju i financije ("dohodak"). Čista filozofija, logika, književnost i povijest bili su izvan tih dviju kategorija. Adam Smith bio je profesor moralne filozofije, te učenik Francisa Hutchesona. Ličnosti tog vremena bili su François Quesnay, Rousseau, Giambattista Vico, William Godwin, Gabriel Bonnet de Mably, te Andre Morellet. Encyclopédie koja je nastala u to vrijeme sadržavala je različita djela o društvenim znanostima.
Devetnaesto stoljeće
Termin "društvene znanosti" prvi put se pojavio 1824. u knjizi Williama Thompsona (1775. – 1833.) An Inquiry into the Principles of the Distribution of Wealth Most Conducive to Human Happiness; applied to the Newly Proposed System of Voluntary Equality of Wealth. Auguste Comte (1797. – 1857.) tvrdio je kako ideje prolaze kroz tri uzlazna stadija, teološki, filozofski i znanstveni. Definirao je razliku među njima po tome što je prvi stadij ukorijenjen u pretpostavci, drugi u kritičkoj misli, a treći u pozitivnom promatranju. Ovaj okvir, koji još uvijek mnogi odbacuju, obuhvaća misao čija je namjera bila potisnuti ekonomsko istraživanje iz deskriptivne u matematičku disciplinu. Karl Marx bio je jedan od prvih pisaca koji je tvrdio kako su njegove metode istraživanja predstavljale znanstveni pogled na povijest u tom modelu.
Krajem 19. stoljeća sve češće su se pojavljivali pokušaji primjene jednadžbi na tvrdnje o ljudskom ponašanju. Među prvima bili su "Zakoni" filologije koji su pokušavali zabilježiti promjenu glasova u jeziku tijekom vremena.
Deskriptivna verzija socijalne teorije zadobila je drugi udarac radom Charlesa Darwina. Biologija se značajno odupirala matematičkom istraživanju, a za teoriju prirodne selekcije i impliciranu ideju genetičkog nasljeđivanja – za koju je kasnije otkriveno kako ju je osmislio Gregor Mendel, činilo se kako su usmjerile znanstvenu biologiju zasnovanu poput fizike i kemije na matematičkim odnosima.
Dvadeseto stoljeće
U prvoj polovici 20. stoljeća statistika je postala slobodna i neovisna disciplina primijenjene matematike. Statističke metode pouzdano su se koristile, primjerice u rastućem statističkom pogledu biologije.
Prvi mislioci koji su pokušali kombinirati ispitivanje čiji su tip zamjetili kod Darwina i njegova istraživanja ljudskih odnosa, a koje se, implicirano teorijom evolucije, temeljilo na selektivnim silama, bili su Freud u Austriji i William James u Sjedinjenim Državama. Freudova teorija o funkcioniranju uma te Jamesovo djelo o eksperimentalnoj psihologiji imali su ogroman utjecaj na one koji su uslijedili. Posebno je važan Freud koji će stvaranjem okvira privući ne samo one koji studiraju psihologiju, već također umjetnike i pisce.
Jedan od najgorljivijih zastupnika pogleda znanstvenog pristupa filozofiji bit će John Dewey (1859. – 1952.). On je krenuo, kao što je to Marx učinio, primjenjivati hegelovski idealizam i logiku na eksperimentalnu znanost, što se može vidjeti u njegovoj Psihologiji iz 1887. godine. Ipak, napustio je hegelovske konstrukcije. On se pod utjecajem Charlesa Sandersa Peircea i Williama Jamesa pridružio pokretu u Americi nazvanom pragmatizam. Zatim je formulirao svoju osnovnu doktrinu objavljenu u eseju "The Influence of Darwin on Philosophy" (1910).
Ova ideja, utemeljena na njegovoj teoriji kako organizmi odgovaraju, govori kako postoje tri faze procesa ispitivanja: problematična situacija, gdje je tipičan odgovor nedostatan. izolacija podataka ili materija predmeta. Reflektivno, što se testira empirijski.
Usponom ideje kvantitativnog mjerenja u fizikalnim znanostima, što se primjerice vidi u slavnoj maksimi Lorda Rutherforda kako je svako znanje koje netko ne može brojčano izmjeriti "jadna vrsta znanja", postavljena je scena za koncepciju humanističkih znanosti kao prekursora "društvenih znanosti".
Ova promjena nije bila niti je sada, bez svojih protivnika, istovremeno unutar akademske zajednice i izvan nje. Raspon kritika kretao se od onih koji su vjerovali da su fizikalne znanosti kvalitativno različite od društvenih znanosti, preko onih koji nisu vjerovali ni u kakvu vrstu statističke znanosti, kao i onih koji se nisu slagali s metodologijom i vrstama zaključaka društvenih znanosti, sve do onih koji su vjerovali da čitav okvir scijentifikacije tih disciplina uglavnom čini želju za prestižom.
Neka područja društvenih znanosti razvila su vrlo kvantitativnu metodologiju. Nasuprot tome, interdisciplinarna i križnodisciplinarna priroda znanstvenog ispitivanja ljudskog ponašanja te društvenih i okolinskih čimbenika koji utječu na ljudsko ponašanje potaknula je mnoge prirodne znanosti na zanimanje za neke aspekte metodologije društvenih znanosti. Primjeri nestajanja granica uključuju pojavu disciplina poput društvenih istraživanja medicine, sociobiologije, neuropsihologije, bioekonomije te povijesti i sociologije znanosti. Kvantitativne i kvalitativne metode sve su se više integrirale u istraživanje ljudskog djelovanja te njegovih implikacija i posljedica.
Godine 1924. prominentni društveni znanstvenici osnovali su počasno društvo za društvene znanosti Pi Gamma Mu. Među njegovim ključnim zadaćama bilo je promicanje interdisciplinarne suradnje i razvijanje integrirane teorije ljudske ličnosti i organizacije. Vodeći se istim ciljevima, utemeljeni su časopisi interdisciplinarnih stipendija u raznim društvenim znanostima i potpora za predavanja.
Uspon Theodore Porter tvrdio je u djelu The Rise of Statistical Thinking kako napor za osiguravanje sintetske društvene znanosti predstavlja materiju kombinirane administracije i otkrića, a uspon društvene znanosti stoga je obilježen pragmatičkim potrebama jednako kao i teoretskom čistoćom. Primjer navedenog je uspona koncepta kvocijenta inteligencije ili IQ-a. Nejasno je točno što se mjeri, no mjerenje je korisno zbog toga što predviđa uspjeh u različitim nastojanjima.
Uspon industrijalizma stvorio je niz socijalnih, ekonomskih i političkih problema, posebice u upravljanju ponudom i potražnjom u njihovoj političkoj ekonomiji, upravljanju resursima za vojno i razvojno korištenje, stvaranju masovnih obrazovnih sustava za treniranje pojedinaca u simboličkom zaključivanju te problema u upravljanju učincima same industrijalizacije. Percipirana besmislenost "Velikog rata" kako se nekoć nazivao rat od 1914-18, danas nazivan Prvi svjetski rat, utemeljena na onome što se percipiralo "emocionalnim" i "iracionalnim" odlukama, osigurala je trenutačan impuls za oblik odlučivanja koje je bilo "znanstvenije" i lakše za upravljanje. Jednostavno rečeno, upravljanje novim multinacionalnim poduzećima, privatnim i državnim, zahtijevalo je više podataka. Više podataka zahtijevalo je sredstva reduciranja podataka na informaciju prema kojoj bi se donosile odluke. Brojevi i dijagrami mogli su se brže interpretirati te učinkovitije prenositi od dugačkih tekstova. Nasuprot tome, interdisciplinarna i križnodisciplinarna priroda znanstvenog ispitivanja ljudskog ponašanja te društvenih i okolinskih čimbenika koji utječu na ljudsko ponašanje učinila je mnoge takozvane čvrste znanosti ovisnima o metodologiji društvenih znanosti. Primjeri nestajanja granica uključuju pojavu disciplina poput društvenih istraživanja medicine, sociobiologije, neuropsihologije, bioekonomije te povijesti i sociologije znanosti. Kvantitativne i kvalitativne metode sve su se više integrirale u istraživanje ljudskog djelovanja te njegovih implikacija i posljedica.
U 1930-ima ovaj novi model odlučivanja postao je zacementiran New Dealom u SAD-u, a u Europi sa sve većom potrebom za upravljanjem industrijskom proizvodnjom i državnim poslovima. Institucije kao što su The New School for Social Research, International Institute of Social History, te odsjeci za "društveno istraživanje" na prestižnim sveučilištima osnovani su radi ispunjavanja rastuće potražnje za pojedincima koji bi mogli kvantificirati ljudske interakcije i proizvesti modele za odlučivanje na toj osnovi.
S tom pragmatičkom potrebom bilo je spareno vjerovanje kako jasnoća i jednostavnost matematičkog izraza izbjegava sistematske pogreške holističke misli i logike ukorijenjene u tradicionalnom argumentu. Ovaj trend, dio većeg pokreta poznatog kao modernizam, pružio je retorički rub za ekspanziju društvenih znanosti.
Današnje stanje Malen je pokret koji nastavlja težiti konsenzusu o tome kakvu bi snagu i rafiniranost mogla imati metodologija za spajanje predložene "velike teorije" s raznim teorijama srednjeg raspona koje uz značajan uspjeh nastavljaju pružati korisne okvire za masivne, rastuće banke podataka. Vidi konzilijencija.
Studiranje društvenih znanosti Sveučilišta diljem svijeta smatraju studije društvenih znanosti vitalnima za budućnost društva, a mnoga nude različite stupnjeve u multiplicitetu područja društvenih znanosti.