mini|250px|Najstarija originalna kartografska rukotvorina u Kongresnoj knjižnici: nautička karta Sredozemnog mora. Druga četvrtina 14. stoljeća. Povijest kartografije prikazuje početke i razvoj kartografije (grč. χάρτης chartis, "karta" + γράφειν graphein, "pisati"), znanosti o izradi, upotrebi i održavanju geografskih i srodnih karata. Ona je sastavni dio ljudske povijesti već 8.000 godina. Od spiljskih crteža do antičkih karata Babilona, Grčke i Azije, preko Velikih geografskih otkrića, pa sve do 21. stoljeća ljudi su stvarali i koristili karte kao neophodan pomoćni alat za definiranje, objašnjavanje i navigiranje po čitavom svijetu. Prema nekim znanstvenicima izrada karata predstavljala je značajan korak unaprijed u intelektualnom razvoju ljudskih bića, te služi kao zapis napretka znanja ljudske rase koje se na taj način prenosi s članova jedne generacije na drugu koja nastavlja razvitak kulture. Karte su isprva bile dvodimenzionalni crteži. Iako je većina karata zadržala takav način prikaza, moderna grafika omogućila je projekcije koje nadilaze mogućnosti tradicionalnih karata.
Najstarije poznate karte Prve poznate karte nisu bile karte Zemlje, već karte neba. Točke koje potječu iz 16500. pr. Kr. pronađene su na zidovima spilja Lascaux, a pokazuju dijelove noćnog neba, uključujući tri najsjajnije zvijezde Vegu, Deneb i Altair (ljetni trokutni asterizam), te također zviježđe Plejada. Cuevas de El Castillo u Španjolskoj sadrži točkastu kartu konstelacije Corona Borealis koja potječe iz 12000. pr. Kr.
Spiljski crteži i urezi u stijenama koristili su jednostavne vizualne elemente koji su mogli pomoći u prepoznavanju krajobraznih obilježja poput brda ili nastamba.
Najstarija postojeća slika koja nalikuje karti izrađena je u kasnom 7. tisućljeću pr. Kr. u Çatalhöyüku, Anatolija, moderna Turska. Ovaj zidni crtež vjerojatno prikazuje plan neolitskog naselja, no nedavna istraživanja dovela su u pitanje identifikaciju crteža kao karte.
Tko god je vizualizirao "mentalnu kartu" u Çatalhöyüku vjerojatno je bio potaknut činjenicom da su kuće u Çatalhöyüku grupirane zajedno, pa se u njih ulazilo kroz ravne krovove. Stoga je bilo normalno stanovnicima gledati svoj grad kao iz ptičje perspektive. Kasnije civilizacije slijedile su istu konvenciju. Danas se gotove sve karte izrađuju kao da gledamo na njih s neba umjesto iz vodoravne ili kose perspektive. Ipak postoje iznimke: jedna od "kvazikarata" Minojske civilizacije na Kreti, zidni crtež u "Admiralovoj kući" iz o. 1600. pr. Kr., pokazuje priobalnu zajednicu u kosoj perspektivi.
Stari Istok
Karte su u Staroj Babiloniji izrađivane pomoću preciznih geodetskih tehnika.
Primjerice, glinena pločica veličine 7,6 × 6,8 cm pronađena 1930. kod Ga-Sura blizu današnjeg Kirkuka pokazuje kartu riječne doline između dva brda. Klinasti natpisi označavaju obilježja na karti uključujući veličinu zemljišnu česticu opisanu kao 354 ikua (12 hektara) čiji se vlasnik zvao Azala. Većina znanstvenika datira pločicu na 25. do 24. stoljeće pr. Kr. dok Leo Bagrow zastupa vrijeme od 3800. pr. Kr. Brda su prikazana preklapajućim polukrugovima, rijeke linijama, a gradovi krugovima. Karta također pokazuje glavne strane svijeta.
Gravirana karta iz kasitskog perioda (14. – 12. st. pr. Kr.) babilonske povijesti pokazuje zidine i građevine u svetom gradu Nipuru.
Nasuprot ovome, Babilonska karta svijeta, najstarija sačuvana karta svijeta (o. 600. pr. Kr.), simbolički je, a ne doslovni prikaz. Ona ne spominje narode poput Perzijanaca i Egipćana koji su bili poznati Babiloncima. Prikazano područje oslikano je u kružnom obliku okruženo vodom što odgovara religijskoj slici svijeta u koju su Babilonci vjerovali.
Karte su bile poprilično rijetke u starom Egiptu, no one koje su se sačuvale pokazuju naglasak na geometriji i tehnikama izmjere, vjerojatno potaknuto potrebom ponovnog određivanja granica zemljišta nakon godišnjih poplava Nila. Torinska papirusna karta iz o. 1300. pr. Kr. pokazuje planine istočno od Nila gdje su iskapani zlato i srebro, te lokaciju rudarskih skloništa, bušotina i cestovne mreže koja je povezivala regiju s unutrašnjošću. Njezina se originalnost može vidjeti u natpisima na karti, preciznoj orijentaciji i uporabi boja.
Antička Grčka Rana grčka literatura U pregledavanju rane geografske literature i ranih koncepcija Zemlje svi izvori vode k Homeru kojeg mnogi (Strabon, Kish i Dilke) smatraju ocem geografije. Bez obzira na sumnje u Homerovo postojanje, jedno je sigurno: on nikad nije bio kartograf. Homer nikad nije izradio ograničenu kartu koja prikazuje vjerojatan pogled na homerski svijet. Ova karta je imaginarna rekonstrukcija svijeta kakvog je Homer opisao u svoja dva epa Ilijadi i Odiseji. Vrijedi napomenuti kako oba djela sadrže jak geografski simbolizam. Na djela se može gledati kao na deskriptivne slike života i ratovanja u brončano doba, te ilustrirane planove stvarnih putovanja. Stoga svako djelo razvija filozofski pogled na svijet što čini mogućim prikazivanje informacija iz djela u obliku karte.
Prikaz Zemlje kakav je Homer zamišljao, a rani Grci prihvatili, sastoji se od ravnog diska okruženog tokom Oceana koji je u neprestanom pokretu (Brown, 22), što je ideja koja je vjerojatno nastala zbog izgleda obzora viđenog s vrha planine ili morske obale. Moerovo znanje o Zemlji bilo je vrlo ograničeno. On i njegovi grčki suvremenici znali su vrlo malo o Zemlji iza Egipta sve do Libijske pustinje, jugozapadne obale Male Azije, te sjeverne strane grčke domovine. Štoviše, obala Crnog mora bila je poznata samo kroz mitove i legende koji su kružili u to vrijeme. U njegovim epovima nema spomena Europe i Azije kao geografskih koncepata (Thompson, 21), niti spomena Feničana (Thompson, 40). To izgleda začuđujuće ako se prisjetimo da podrijetlo imena Oceanus, termina kojeg je Homer koristio u svojim epovima, dolazi od Feničana (Thomson, 27). To je razlog zašto velik dio Homerova svijeta oslikanog na karti prikazuje zemlje koje graniče s Egejskim morem. Vrijedi napomenuti da iako su Grci vjerovali da se nalaze u središtu Zemlje, oni su također mislili kako su rubovi svjetskog diska bili nastanjeni divljim, okrutnim barbarima te stranim životinjama i čudovištima. Homerova Odiseja spominje velik broj takvih bića.
Dodatne pisane tvrdnje o antičkoj geografiji mogu se pronaći u Heziodovim pjesmama napisanima vjerojatno tijekom osmog stoljeća pr. Kr. (Kirsh, 1). Kroz stihove Poslova i dana te Teogonije on pokazuje svojim suvremenicima nešto konačnog geografskog znanja. On spominje imena rijeka kao što su Nil i Ister (Dunav), obale Bospora i Euxine (Crno more), obale Galije, otok Siciliju, te nekoliko drugih regija i rijeka (Keane, 6–7). Njegovo napredno geografsko znanje nije samo prethodilo grčkim kolonijalnim ekspanzijama već je također korišteno u najranijim grčkim kartama svijeta koje su izrađivali prvi grčki kartografi poput Anaksimandra i Hekateja Milećanina.
Rane grčke karte
U klasičnoj antici karte su izraživali Anaksimandar, Hekatej Milećanin, Herodot, Eratosten i Ptolomej koristeći se promatranjima istraživača i matematičkim pristupom.
Prvi koraci u razvoju intelektualne misli u antičkoj Grčkoj pripali su Jonjanima iz poznatog grada Mileta u Maloj Aziji. Milet je bio pogodno smješten kako bi apsorbirao aspekte babilonskog znanja te profitirao od rastuće trgovine na Mediteranu. Najstariji antički Grk za kojeg se smatra da je izradio kartu svijeta bio je Anaksimandar iz Mileta (o. 611. – 546. pr. Kr.), Talesov učenik. On je vjerovao da je Zemlja cilindričnog oblika poput kamenog stupa, te zaustavljena u prostoru. Nastanjeni dio njegova svijeta bio je kružnog, diskoidnog oblika, te vjerojatno smješten na gornjoj površini cilindra (Brown, 24).
Anaksimandar je bio prvi starogrčki kartograf koji je izradio kartu poznatog svijeta. Zbog toga ga mnogi smatraju prvim kartografom (Dilke, 23). Oskudica arheoloških i pisanih dokaza sprječava bilo kakvo procjenjivanje njegove karte. Ono što se može pretpostaviti jest to da je Anaksimandar oslikao kopno i more u obliku karte. Nažalost, bilo kakvo konačno geografsko znanje koje je on uvrstio u svoju kartu je izgubljeno. Iako karta nije sačuvana, Hekatej iz Mileta (550. – 475. pr. Kr.) izradio je 50 godina poslije drugu kartu za koju je tvrdio kako je poboljšana verzija karte njegova slavnog prethodnika.
mini|250px|desno|Svijet prema Hekateju, 500. pr. Kr.
Hekatejeva karta opisuje Zemlju kao kružnu ploču koju okružuje Ocean, dok se Grčka nalazi u centru svijeta. To je bio vrlo popularan suvremeni grčki pogled, izvorno proistekao iz Homerovih epova. Njegova karta, poput mnogih drugih starih karata iz antike, nema mjerilo. Karta je kao jedinice mjerenja koristila "dane plovidbe" na moru i "dane marširanja" na suhoj zemlji (Goode, 2). Svrha ove karte bila je dopuna Hekatejeva geografskog djela nazvanog Periodos Ges ili Putovanje oko svijeta (Dilke, 24). Periodos Ges bio je podijeljen u dvije knjige, "Europu" i "Aziju", a potonja je uključivala Libiju, ime koje je bilo antički izraz za Afriku.
Djelo slijedi pretpostavku autora da je svijet podijeljen na dva kontinenta, Aziju i Europu. On oslikava liniju između Heraklovih stupova preko Bospora sve do rijeke Don kao granicu između ova dva entiteta. Hekatej je bio prvi pisac koji je smatrao da Kaspijsko jezero otječe u cirkumferentni ocean – ova ideja trajala je dugo u helenski period. Hekatej je bio posebice informativan o Crnom moru spominjajući mnogo geografskih mjesta koja su već bila poznata Grcima kroz kolonizacijski proces. Sjeverno od Dunava bile su, prema Hekateju, Ripejske (olujne) planine iza kojih su živjeli Hiperborejci – ljudi s krajnjeg sjevera. Hekatej je oslikao izvor rijeke Nila na južnom cirkumferentnom oceanu. Hekatej je na Nil gledao kao da dolazi iz južnog cirkumferentnog oceana. Ova pretpostavka pomogla je Hekateju riješiti misterij godišnjeg poplavljivanja Nila. On je vjerovao kako su oceanski valovi primarni uzrok ove pojave (Tozer, 63). Vrijedi napomenuti da je slična karta, zasnovana prema jednoj Hekatejevoj karti, izrađena radi pomoći u donošenju političkih odluka. Prema Herodotu, karta je bila ugravirana na brončanu ploču, a u Spartu ju je odnio Aristagora tijekom pobune jonskih gradova protiv perzijske vlasti između 499. i 494. pr. Kr.
Anaksimen iz Mileta (6. stoljeće pr. Kr.), Anaksimandarov učenik, odbacio je poglede svoga učitelja koji su se odnosili na oblik Zemlje, te je umjesto toga vizualizirao Zemlju u pravokutnom obliku kojeg je podupirao komprimirani zrak. Ono što je ovdje zanimljivo jest njegova netočna ideja o obliku svijeta koja se nekako očuvala u načinu prikazivanja današnjih suvremenih karata. Većina trenutačnih karata ograničena je na pravokutni oblik (tj. na granice karte (njezin okvir), računalni zaslon, ili stranicu dokumenta).
Pitagora sa Samosa (o. 560. – 480. pr. Kr.) spekulirao je o ideji sferične Zemlje s centralnim plamenom u njezinoj jezgri. On je također zaslužan za uvođenje modela koji dijeli sferičnu Zemlju u pet zona. Jedna topla, dvije umjerene, te dvije hladne – kako na sjeveru tako i na jugu. Vrlo je vjerojatno kako je svoju podjelu ilustrirao u obliku karte, no do danas se nije sačuvao nikakav dokaz njegove karte.
Skilaks, moreplovac, izradio je zapis svojih mediteranskih putovanja o. 515. pr. Kr. To je bila prva grčka zbirka periploija ili plovidbenih instrukcija koja je postala osnova za mnoge buduće kartografe, posebice u srednjovjekovnom periodu.
Način na koji je geografsko znanje Grka napredovalo od prethodnih pretpostavki Zemljina oblika zbilo se kroz Herodotov konceptualni pogled na svijet. Ova se karta nije sačuvala, a mnogi spekuliraju kako nikada nije ni bila izrađena. Ispod je prikazana moguća rekonstrukcija njegove karte.
mini|350px|lijevo|Svijet prema Herodotu, 440. pr. Kr.