Sergej Aleksandrovič Jesenjin (rus. Сергей Александрович Есенин; Konstantinovo, 3. listopada 1895. – Sankt Peterburg, 28. prosinca 1925.) bio je ruski pjesnik i začetnik ruskog imagizma. Smatra se jednim od najvećih ruskih pjesnika 20. stoljeća.
Životopis Rodio se u selu Konstantinovu gdje je završio osnovnu četverogodišnju školu, a u selu Spas-Klepki 1909. godine upisuje crkveno-učiteljsku školu te 1912. stječe zvanje učitelja osnovne škole.Sergej Jesenjin, Proza, Rad, Beograd, 1977., str. 267 Narodno sveučilište polazi u Moskvi, ali nikada ne završava studij. Bavio se književnim radom. U Petrograd je došao 1915. i ušao u književne krugove u kojima je pobudio zanimanje seoskim motivima u poeziji. Oduševljeno je pozdravio revoluciju. Godine 1922. upoznaje slavnu američku balerinu Isadoru Duncan s kojom se iste godine ženi. Zajedno putuju Europom, a 1923. borave u Americi. Iste godine Jesenjin se vraća u Rusiju i rastaje od Isadore. Godine 1925. ženi se Sofijom Andrejevnom Tolstoj, unukom ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja. U to se vrijeme liječi od alkoholizma.
Kao sljedbenik ruskih simbolista, pisao je poeziju posvećenu selu i prirodi, vrlo melodioznu i s puno metafora.LZMK / Hrvatski obiteljski leksikon: Jesenjin, Sergej Aleksandrovič, pristupljeno 23. studenoga 2015. Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih osobnih ispovijesti. Staljinistička je kritika oštro osuđivala „jesenjštinu”, pijanstvo, razbarušeni individualizam, kavanska raspoloženja i poetizaciju huliganstva. Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan pjesnikove domovine.
Osim pjesama i poema, napisao je i jedan kratki roman (Urvina, 1916.) i dvije pripovijetke (Kod bijele vode, 1916. i Siromah i druškan, 1917.).Sergej Jesenjin, Proza, Rad, Beograd, 1977., str. 259–260
U posljednjim godinama života Jesenjin je u neprestanom stvaralačkom zanosu. „Ne mogu ih zaustaviti”, „to je kao navijeni stroj”, govorio je znancima. Prije toga, 1924. na Kavkazu također je bilježio sve što je godinama gomilao u sebi. Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izlijeva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu. Ana Snjegina je pjesnikovo najrealističnije ostvarenje, s utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio očevidac mnogih događaja. Pred smrt Jesenjin se najviše sjeća ljubavi, koja za njega znači najveću sreću i čudo na svijetu. Njena prolaznost ga muči, on bi htio vječno sanjati svibanj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne procvjeta. Ispovijesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati posljednje Jesenjinove pjesme. Opraštajući se sa životom, on u njima tonom intimnosti, uzbuđenosti, tihih radosti i tuge izražava najneposrednije osjećaje. U jesen 1925. pjesniku se teško moglo pomoći: „kada se u posljednje vrijeme govorilo”, kaže Anatolij Marienhof, „Jesenjin pije”, riječi su zvučale kao „udarci malja” i svi su bježali od opasnog, mahnitog i izgubljenog čovjeka.
U listopadu 1925. u svojoj je autobiografiji napisao:
Smrt
Uvečer 23. prosinca Jesenjin, po bilješkama zeta Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se, ide u sobu i uzima sve svoje stvari. Stiže u Sankt Peterburg 24. prosinca ujutro, odsjeda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajući poslove. Patološki uznemiren, Jesenjin se tih dana osjećao strahovito usamljenim. U hotelskoj sobi br. 5, u koju je nekada dolazio s Isadorom, atmosfera postaje sve teža, naročito navečer. Kad god bi pred spavanje otvorio prozor, ulijetalo bi jato vrana koje dugo nije mogao istjerati.
Njegovo stanje se pogoršavalo, i on je 27. prosinca ujutro, nemajući tinte – kako je sam pričao preko dana poznanicima – napisao pjesmu krvlju, iz rasječenih vena. To su bili stihovi pjesme „Doviđenja, dragi, doviđenja”:
Doviđenja, dragi, doviđenja; Ti mi prijatelju jednom bješe sve. Urečen rastanak bez našeg htijenja Obećava i sastanak, zar ne?
Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova, Nemoj da ti bol obrve povije. Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova, Al ni živjeti baš nije najnovije.
U prijevodu hrvatskog pjesnika Gustava Krkleca:Sergej Jesenjin, Ispovijest Mangupa: izbor pjesama, Otokar Keršovani, Rijeka, 1964., str. 141
Doviđenja, druže moj, doviđenja; Mili moj, ti si u mojim grudima. Urečeni rastanak Obećava novi sastanak s ljudima. Doviđenja, druže moj, Nemoj ni stisak ruke ni riječi htjeti I nemoj da ti tuga obrve svije. U tom životu nije novo umrijeti, Ali ni živjeti, sigurno, novije nije.
Predao ih je navečer mladome pjesniku Viktoru Erlihu, koji ih zaboravio pročitati, a zavirio je u njih tek kasnije.
U stanju jake potištenosti i duševnog nemira, Jesenjin je u noći 28. prosinca 1925. počinio samoubojstvo vješanjem.
Pokopan je u Moskvi 30. prosinca 1925. godine na Vaganjkovskom groblju.
Djela Poezija Breza, 1913. Jesen, 1914. Pjesma o kuji, 1915. Mangup, 1919. Ispovijest mangupa, 1920. Ja sam posljednji pjesnik u selu, 1920. Molitva za umrle, 1920. Pugačov, 1921. Pismo majci, 1924. Kavana Moskva, 1924. Ispovijest mangupa, 1924. Tko sam, što sam?, 1925. Snježno polje, 1925. Crni čovjek, 1925. Kačalovljevom psu, 1925. Doviđenja, dragi, doviđenja, 1925.
Proza Urvina, 1916. Kod bijele vode, 1916. Siromah i druškan, 1917.
Spomen
Hrvatski pjesnik i prevoditelj Dobriša Cesarić napisao je pjesmu U spomen Sergeju Jesenjinu. Jesenjin je jedini pjesnik kome je Cesarić posvetio pjesmu.
U spomen Sergeju Jesenjinu
Između ljudi što pjevaju život I grabe užitke iz noći i vina, Ima ih koji padajuć rastu, Padajuć rastu kao lavina.
Njihova duša gasne i gasne, Da sto puta jače u pjesmama sine, A njihov put je čist i bijel Kao snježni put lavine.
Izvori
Bilješke
Vanjske poveznice Sestrinski projekti
Mrežna sjedišta
LZMK / Proleksis enciklopedija: Jesenjin, Sergej Aleksandrovič Izabrane pjesme Sergeja Aleksandroviča Jesenjina (hrvatski, ruski, engleski)
Kategorija:Ruski književnici Kategorija:Ruski pjesnici