Posttraumatski stresni poremećaj ili PTSP (često se krivo izgovara pi-ti-es-pi jer se misli da je to engleska kratica; engleski je post-traumatic stress disorder i engleska kratica PTSD izgovara se pi-ti-es-di; pravi hrvatski izgovor je pe-te-es-pe) je odgođen ili produljen odgovor na stresni događaj. Uzrokuje ga proživljeno traumatsko iskustvo, a ono uključuje prijetnju tjelesnom integritetu te uključuje ranjavanje ili smrtni ishod. Takav događaj u gotovo svih sudionika izaziva strah, osjećaj užasa i bespomoćnosti. Primjeri takvih događaja su borbe u ratnoj zoni, oružani napadi, pljačke, silovanje, prirodne katastrofe.
U središtu traume je nametljivo sjećanje na središnji stresni (nasilni) događaj, poput slike i zvuka puščane vatre, vriskovi ili trenutačna tišina, ubod nožem, prasak puške, eksplozija mine, ranjavanje, udarac, liptanje krvi, zvukovi zrakoplova, zvukovi sirena. Javlja se i izbjegavanje svega što podsjeća na traumatski događaj te simptomi pojačane pobuđenosti.
Neposredna posttraumatska reakcija je normalna reakcija na abnormalnu situaciju. Poljuljan osjećaj sigurnosti i povjerenja, unutarnje uznemirenje, strah, nedostatak emocionalnog doživljavanja, poteškoće sa spavanjem i/ili nemogućnost da se prestane misliti o događaju iskusi gotovo svatko nakon izlaganja traumatičnom događaju. Većina ljudi se uspijeva vratiti u ravnotežu u relativno kratkom vremenu, reakcije se povlače nakon nekoliko dana. Kada stresni odgovor potraje dulje može se razviti PTSP.
Kada se čuje za PTSP, većina ljudi pomisli na ratne veterane ili vojnike, no činjenica jest da od PTSP-a može oboljeti svatko tko je iskusio traumatičan događaj. S druge strane, često se misli da svi reagiraju na traumatične događaje na isti način i da svima treba stručna pomoć što također, nije točno. Ponekad se čuje da tegobe imaju samo slabi ljudi. Rizik za razvoj PTSP-a, osim izlaganja traumatičnom događaju, ovisi i o kombinaciji rizičnih čimbenika i čimbenika otpornosti. Neki od njih su prisutni prije traume, neki su vezani za samu traumu, a neki povećavaju rizik obolijevanja nakon izlaganja traumi.
Hoće li se PTSP pojaviti ovisi o kompleksnoj kombinaciji različitih čimbenika. Pa tako na pojavu PTSP-a utječe karakter samog stresnog događaja, prethodno funkcioniranje osobe, načini reagiranja na ranije stresore i vještine suočavanja, prisutnost podrške iz okoline, ličnost, intelektualne sposobnosti, itd.
U Hrvatskoj je prisutan veći broj oboljelih osoba od PTSP-a zbog relativno nedavnog Domovinskog rata i geografskog smještaja Hrvatske na mladom nabranom gorju u kojem se često javljaju potresi.
Povijest Službena je medicina dugo trebala da bi prihvatila realnost da iznimno snažan stres može dovesti do privremenog ili trajnog psihičkog poremećaja. Bilo je nekih naznaka u prošlosti da bi se ovo moglo prihvatiti, no može se reći da je početak prihvaćanja kod službene medicine 1980. godine. Te je godine posttraumatski stresni poremećaj službeno uvršten u trećem izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalno zdravlje (DSM-III) Američkog psihijatrijskog udruženja.Jukić, Vlado: Utjecaj stresova na kliničku sliku posttraumatskog stresnog poremećaja u hrvatskih ratnih stradalnika, doktorska disertacija, 1997. Sažetak.
Iako se PTSP pojavljuje u zemljama koje stoljećima nisu ratovale, ipak se on uobičajeno povezuje s ratom zbog toga što se najveći broj osoba koje imaju PTSP javlja u ratu. Stoga je konceptualizacija poremećaja pratila ratne sukobe tijekom povijesti. Nakon svakog su rata znanja o ovom poremećaju bila brojnija i sadržajnija, a mijenjao se i naziv poremećaja. U američkom građanskom ratu korišteni su termini vojničko srce, iritabilno srce, Da Costin sindrom. U prvom svjetskom ratu upotrebljava se pojam šok od granate. U drugom svjetskom ratu taj se poremećaj naziva ratnom neurozom i sindromom koncentracijskih logora. Nakon korejskog rata udomaćuje se termin veteranski sindrom, a rat u Vijetnamu donosi naziv vijetnamski sindrom. Suvremeni koncepti i današnji naziv javljanju se 1980. godine u DSM-III klasifikaciji.
Pojavnost PTSP-a Smatra se da je prevalencija PTSP-a u općoj populaciji između 1 i 10%.
Poremećaj se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi. Najčešći je u mlađih odraslih osoba, no taj je podatak uvjetovan povećanom izloženošću ekstremnim traumatskim događajima u toj dobi. Više od 50% ljudi tijekom života doživi barem jedno ekstremno traumatsko iskustvo koje može uzrokovati PTSP, a takvim su događajima izloženiji muškarci nego žene. U muškaraca je PTSP najčešće povezan sa sudjelovanjem u ratu, a u žena s civilnom traumom (fizički napad i silovanje).
Stope PTSP-a su veće među ratnim veteranima i drugim skupinama čija profesija povećava rizik od izloženosti traumatskim događajima (npr. policija, vatrogasci, služba hitne pomoći).
Među američkim vojnicima koji su se borili u vijetnamskom ratu u oko 30% njih razvio se potpuni PTSP, a u 22,5% djelomični oblik PTSP-a. U Hrvatskoj među veteranima Domovinskog rata 16% ima PTSP, a 25% ima neke simptome PTSP-a.
Simptomi Simptomi PTSP-a se javljaju najčešće tijekom prva tri mjeseca nakon traume, ali je moguće da prođu mjeseci i godine do javljanja simptoma što se događa znatno rjeđe. Ako tegobe traju mjesec dana ili duže, psihološka ravnoteža se ne uspostavlja i osoba zakazuje u funkcioniranju u većini životnih uloga.
Simptomi PTSP-a su obuhvaćeni trima skupinama simptoma:
Ponovno proživljavanje traumatičnog događaja: nametljive snažne slike ili sjećanja povezana s traumatičnim iskustvom (eng. flashback) tako da osoba pritom ima osjećaj kao da ovdje i sada ponovno proživljava isto i/ili uznemirujući snovi koji su dijelom ili u potpunosti povezani s traumatičnim iskustvom. Izbjegavanje: nastojanja da se izbjegne sve što podsjeća na iskustvo traume, unutarnji podsjetnici (npr. misli, osjećaji i tjelesne senzacije) i/ili vanjski podsjetnici na to iskustvo (npr. ljudi, mjesta, razgovori, stvari, aktivnosti i situacije). Primjerice izbjegavanja odlaska na mjesto gdje se trauma dogodila, gledanje filmova s takvim sadržajima. Pojačana uzbuđenost i stalni oprez i/ili stalna napetost, nervoza i niski prag tolerancije na frustraciju („kratki fitilj“, osoba „lako plane“) koji se javljaju zbog doživljaja sadašnje prijetnje i ugroze
Mogu se pojaviti i drugi simptomi, poput
Otupjelosti opće reaktivnosti.
Učestali su simptomi anksioznosti s tremorom i nemirom. Često se javlja osjećaj krivnje te osjećaj srama. Nemogućnost prisjećanja važnih aspekata traumatskog(ih) događaja Ustrajna i pretjerano negativna uvjerenja ili očekivanja od sebe, drugih ili svijeta. Primjerice "Ja sam loš(a)", "Nikome se ne može vjerovati", "Cijeli svijet je opasan" ili "Moji živci su zauvijek uništeni" Značajno smanjeni interes za sudjelovanje u važnim aktivnostima Osjećaji odvojenosti i otuđenosti od drugih Nemogućnost doživljavanja ugodnih emocija, primjerice sreće, zadovoljstva, ljubavi Poteškoće s koncentracijom
Kod bivših ratnih zatvorenika i žena prognanica značajno su češće prisutni i intenziviniji simptomi ponovnog proživljavanja traumatskog događaja i simptomi izbjegavanja ili otupjele reaktivnosti (za razliku od simptoma pojačane pobuđenosti) nego kod boraca - ratnih veterana. Kod ispitanika iz hrvatskog Domovinskog rata najčešći i najintenzivniji simptomi PTSP-a koji se javljaju su smetnje spavanja, smetnje koncentracije, nastojanje izbjegavanja aktivnosti ili situacija koje pobuđuju sjećanja na traumu, iritabilnost i noćne more.
Kod ratnih veterana maligni oblik PTSP-a karakterizira nasilno, eksplozivno ponašanje, socijalna izopačenost i izolacija, gnušanje prema samom sebi i perzistentno ponovno proživljavanje ratne traume.
Kod djece se češće javljaju strah od odvajanja od roditelja/skrbnika, zaboravljanje naučenih vještina (primjerice korištenje wc školjke), teškoće sa spavanjem i noćne more, kompulzivna igra s aspektima traumatskog iskustva, razvoj novih fobija, bolovi bez vidljivog uzroka te iritabilnost i agresija.
Dijagnosticiranje Jedan od uvjeta za pojavu PTSP-a je izloženost stvarnoj ili prijetećoj smrti, ozbiljnom ozljeđivanju, ili seksualnom nasilju na jedan (ili više) od sljedećih načina:
Izravno doživljavanje traumatskog(ih) događaja. Osobno svjedočenje traumatskom događaju(ima) koji su se dogodili drugima. Saznanje da su se događaj(i) dogodili članu obitelji ili bliskom prijatelju. Višekratno ili ekstremno izlaganje izrazito neugodnim detaljima traumatskog(ih) događaja. Primjerice djelatnici službi koje prve dolaze kada treba prikupiti ljudske ostatke, policijski službenici koji su opetovano izloženi detaljima zlostavljanja djece, itd.
Dijagnostički se kriteriji ponešto razlikuju za osobe mlađe i za osobe starije od 6 godina. Dijagnozu PTSP-a može postaviti jedino liječnik psihijatar.
Komorbiditet Zajedno s PTSP-om mogu se javiti poremećaji raspoloženja (depresija, distimija, bipolarni afektivni poremećaj), bolesti ovisnosti, anksiozni poremećaji, poremećaji ličnosti.
Čimbenici razvoja PTSP-a Kada se čuje za PTSP, većina ljudi pomisli na ratne veterane ili vojnike, no činjenica jest da od PTSP-a može oboljeti svatko tko je iskusio traumatičan događaj. S druge strane, često se misli da svi reagiraju na traumatične događaje na isti način i da svima treba stručna pomoć što također, nije točno. Ponekad se čuje da tegobe imaju samo slabi ljudi. Rizik za razvoj PTSP-a, osim izlaganja traumatičnom događaju, ovisi i o kombinaciji rizičnih čimbenika i čimbenika otpornosti. Neki od njih su prisutni prije traume, neki su vezani za samu traumu, a neki povećavaju rizik obolijevanja nakon izlaganja traumi.
Hoće li se PTSP pojaviti ovisi o kompleksnoj kombinaciji različitih čimbenika. Pa tako na pojavu PTSP-a utječe karakter samog stresnog događaja, prethodno funkcioniranje osobe, načini reagiranja na ranije stresore i vještine suočavanja, prisutnost podrške iz okoline, ličnost, intelektualne sposobnosti, itd.
Biološki čimbenici Kod osoba s PTSP-om uočavaju se smanjeni volumen i metabolička aktivnost prefrontalnog korteksa, osobito prednjeg cingularnog korteksa (uključenog u stvaranje i procesiranje emocija, učenje i pamćenje), i hipokampusa (uključenog u učenje i pamćenje).
Neurotransmitorski sustavi čija je aktivnost izmijenjena u osoba s PTSP-om su noradrenergički, dopaminergički, serotonergički te sustav endogenih opijata i endogenih benzodiazepina. Noradrenergički sustav je odgovoran za simptome straha, pojačane pobuđenosti i iritabilnosti. Promjene u dopaminskom sustavu povezuju se s hipervigilnošću, paranoidnošću i poremećajima pamćenja. Serotoninski sustav može biti povezan s depresivnim simptomima. Kod PTSP-a dolazi do smanjenje osjetljivosti benzodiazepinskih receptora i opijatskih receptora što za posljedicu ima anksioznost i emocionalnu otupjelost.
Također, uočava se preosjetljivost i hiperaktivnost amigdala što dovodi do somatskih simptoma anksioznosti.
Elektrofiziološka istraživanja u oboljelih od PTSP-a pokazala su smanjenje alfa-aktivnosti, povećanje beta-ritma te asimetriju moždanih aktivnosti. Beta-aktivnost je značajno povećana u osoba koje pokazuju agitirano, antisocijalno i agresivno ponašanje u odnosu na one s kliničkom slikom depresivnog, samookrivljavajućeg i suicidalnog oblika PTSP-a.
Bihevioralne teorije Bihevioralne teorije naglašavaju važnost traumatskog događaja i osnovnih oblika učenja. Temelji se na Mowrerovoj dvofaktorskoj teoriji učenja anksioznosti. Ona obuhvaća načela klasičnog i instrumentalnog uvjetovanja i prema njoj do pojave PTSP-a dolazi u dvije faze. U prvoj je fazi potencijalno traumatizirajući događaj bezuvjetni podražaj koji dovodi do intenzivnog straha i anksioznosti (bezuvjetna reakcija). Svi podražaji prisutni u trenutku trajanja traumatskog događaja "vezuju" se s njim čime postaju uvjetni podražaji koji mogu u svakom trenutku izazvati reakciju intenzivnog straha i anksioznosti preko procesa klasičnog uvjetovanja,