Petar Čule (Kruševo, 18. veljače 1898. – Mostar, 29. srpnja 1985.) bio je hrvatski prelat Katoličke Crkve koji je služio kao biskup mostarsko-duvanjski i trajni apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski od 1942. do umirovljenja 1980. godine. Nakon odlaska u mirovinu, imenovan je naslovnim nadbiskupom giufitanskim u današnjem Tunisu.
Životopis Mladost i školovanje Čule je rođen u Kruševu kod Mostara u dobrostojećoj obitelji Jure (Juriše) i Jake rođene Šarac. Njegov otac Juriša bio je ugledan čovjek u svom selu, koji je pridonio osnivanju posebne župe za svoje selo i izgradnji župnog doma. Čule je bio treće dijete po redu te je imao petero braće i tri sestre. Njegov brat Ante bio je također svećenik. Isti dan kad je rođen je i kršten. Kao dijete, Petar dugo nije mogao progovoriti, a između 4. i 5. godine života bolovao je od malarije te bi često padao u nesvijest, jedva preživljavajući. Ipak, bio je poznat po dobrom pamćenju.
Petar i njegova tri brata poslani su na daljnje školovanje, dok su druga dva brata ostala na imanju. Sestre su mu bile udane. Petar je bio izrazito vjerski odgojen. Budući da njegovo rodno selo nije imalo ni osnovnu školu ni crkvu, Petar je otišao na školovanje u Ljuti Dolac, gdje je upoznao tamošnje franjevce koji su mu bili odgojitelji. Izobrazba se odvijala u privatnoj kući. Njegovi franjevački učitelji prepoznali su u njemu poseban potencijal te su htjeli da nastavi školovanje u Franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu. No, njegov otac, na savjet pokojnog rođaka koji je služio kao župnik u Blagaju, odlučio je poslati mladog Petra u isusovačku gimnaziju u Travniku.
Gimnazija mini|250px|Studentska iskaznica iz Canisianuma, 1921. mini|250px|Čulina doktorska diploma.
Godine 1909. Čule je poslao molbu za primanje u gimnaziju u Travniku, a franjevački župnik također ga je prijavio u školu na Širokom Brijegu. Tada mu je javljeno da je njegova prijava u Travniku izgubljena i da mora poslati drugu. Čuli je molba u Širokom Brijegu odbijena zbog lošeg zdravstvenog stanja. No, pokazalo se da je njegova molba u Travniku prihvaćena, ali je obavijest kasnila zbog loših poštanskih veza. Čule je stigao u Travnik 1909. godine. U početku mu je uspjeh u školi bio loš, jer su seoske škole davale lošu pozadinu za daljnje školovanje. Ipak, mjesec dana kasnije postao je jedan od najboljih učenika. Svih osam razreda uspio je završiti s odličnim uspjehom.
Godine 1912., dok je bio u trećem razredu dobio je upalu porebrice. Kako se Austro-Ugarska spremala za ulazak u Balkanske ratove 1913. godine, zauzeli su dio sjemeništa za ratne potrebe, pa je škola neke učenike poslala kući, među kojima je bio i Čule. Budući da Austro-Ugarska na kraju nije ušla u rat, sjemenište je vraćeno školi pa su se učenici vratili. No, Čule je i dalje bio bolestan i tražio je produljeni dopust, što mu je i odobreno. U ljeto 1913. škola je obavijestila Čulu da će izgubiti pravo na školovanje ako uskoro ne ozdravi. Liječnik je ustanovio da je Čule zdrav, ali mu je dijagnosticirana anemija. Vratio se u Travnik i bio dužan polagati sve ispite iz četvrtog razreda kako bi upisao peti razred. Dok je bio u četvrtom razredu, Čule je dobio tuberkulozu pluća s kavernom, ali je brzo ozdravio. U tom razdoblju razvija posebnu pobožnost prema Gospi i svetom Josipu.
Tijekom Prvog svjetskog rata dio sjemeništa ponovno je pretvoren u bolnicu, jer je Austro-Ugarska ušla u rat. Iako se tonzura primala u sedmom razredu, Čule i njegovi kolege primili su je u šestom razredu, 1915. godine, i tako postali klerici. Razlog prijevremenog postriga bio je taj što klerici nisu bili obvezni služiti vojsku. Godine 1916., dok je bio u sedmom razredu, dijagnosticirana mu je bolest živaca zbog stresa od pretjeranog učenja. Ipak, Čule je sedmi razred uspio završiti kao odličan učenik. Kako Isusovačka gimnazija nije bila pučka škola, njeni su učenici morali polagati maturu pred sarajevskom gimnazijom. Dana 6. lipnja 1917. Čule je zabljesnuo na diplomskom ispitu, a predsjednik povjerenstva ponudio mu je državnu stipendiju za sveučilišni studij. No, Čule je čvrsto odlučio postati svećenik.
Sveučilište U jesen 1917. upisao se na Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu. Isusovci, koji su uvelike utjecali na Čulu, vodili su fakultet, bili profesori i poglavari. Bio je odličan učenik. Nakon završene treće godine, 20. lipnja 1920. godine zaređen je za svećenika od tadašnjeg vrhbosanskog kapitularnog vikara Ivana Šarića, kasnijeg nadbiskupa. Čule je svoju mladu misu održao na svoj imendan, 29. lipnja 1920. Budući da Kruševo još nije bilo župa niti je imalo crkvu, mladu misu je održao na mjesnom groblju Sajmište, gdje mu je sahranjena majka koja je umrla 1919. godine. Propovijed je održao fra Dominik Mandić.
Hrvatski povjesničar o. Miroslav Vanino imao je dobre veze u Francuskoj i uspio je osigurati stipendije za četiri hrvatska studenta. Tri su stipendije bile za Institut Catholique de Paris, a koristili su ih Đuro Gračanin, Ivan Merz i Juraj Šćetinec. Četvrtu stipendiju dao je belgijski kardinal Désiré-Joseph Mercier, nadbiskup Mechelen-Bruxellesa za Katoličko sveučilište u Leuvenu. Studenti su zajednički otišli u Zagreb, s tim da su prva trojica dalje išli preko Trsta za Pariz, dok je Čule išao preko Beča u Leuven. No, Čulu je u Leuvenu zasmetala činjenica da je stipenditor, Pariška nadbiskupija, imala financijskih problema te im nije htio biti na teret. Iako mu stipendija nije ukinuta, to je bio glavni razlog zašto je odlučio napustiti Leuven. Drugi razlozi su bili to što su studenti u Leuvenu bili teolozi koji su željeli specijalizirati određenu granu teologije, dok je Čulina namjera bila produbiti svoje opće teološko znanje. Također, mladom Čuli nije išla na ruku belgijska klima. Stoga se oko Uskrsa 1921. vratio u domovinu.
Šarić je htio Čuli osigurati državnu stipendiju. Iako je imao zadovoljavajuće ocjene, Čuli je trebala i potvrda o imovinskom stanju roditelja. Međutim, mostarsko-duvanjski biskup Alojzije Mišić namjeravao ga je imenovati župnikom u Blagaju, odakle je protjerao mjesnog franjevca, fra Kostu Jukića, zbog neurednog vladanja, a nije ga mogao zamijeniti drugim franjevcem zbog protivljenja mještana. Provincijal hercegovačkih franjevaca zamolio je Mišića da nađe biskupijskog svećenika za tu zadaću. Čule je dužnost trebao preuzeti 8. rujna 1921. godine. To je ugrozilo Čulinu namjeru da nastavi školovanje. No, provincijal se predomislio i za tu dužnost Mišiću predložio još jednog franjevca, fra Jaku Jukića. Mišić je pristao odustati od imenovanja, ali je i dalje inzistirao da Čule ostane kao župnik ili kapelan. Ipak, Čule je zamolio biskupa da ga pošalje na daljnje školovanje. Vrijeme za stipendiju je već isteklo. Ipak, rektor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu o. Antun Prešern uspio je Čuli osigurati mjesto u isusovačkom Collegium Canisianum u Innsbrucku u Austriji. Kako nije uspio osigurati stipendiju, Čule je sam vodio svoje financiranje. Krajem rujna 1921. je već bio u Innsbrucku. Sustav studiranja bio je isti kao u Sarajevu, što je Čuli odgovaralo. Dana 12. srpnja 1912. obranio je doktorsku disertaciju pod naslovom De statu hominis kod sv. Bonaventure i stekao naslov doktora teologije. Završio je studij u Innsbrucku summa cum laude (s najvećom pohvalom).
Svećeništvo mini|250px|Don Petar Čule nakon doktoriranja, 1923.
Po povratku iz Innsbrucka, zagrebački nadbiskup, Antun Bauer, želio je Čulu imati u svojoj nadbiskupiji; Čule se ipak želio vratiti u Hercegovinu. Nakon povratka u domovinu 1923. imenovan je prefektom Napretkova đačkog konvikta u Mostaru te na toj dužnosti ostaje do 1929. godine. Ujedno je do 1924. bio vjeroučitelj u mostarskoj gimnaziji. Kao vjeroučitelj i predstojnik konvikta, aktivno je radio s mladeži i njihovim roditeljima, postižući dobre rezultate koje je zabilježila i gimnazija, koja mu je 1926. ponudila mjesto profesora filozofije i francuskog jezika. Čule je godinu dana predavao francuski, a dvije godine filozofiju, sve do 1928. U isto vrijeme, 1926. imenovan je biskupijskim arhivarom. I opet 1930. godine biskup imenuje Čulu honorarnim vjeroučiteljem u gimnaziji. Ondje ostaje predavati do 1941. Kao i većina svećenstva njegova vremena, uključujući franjevce, Čule je bio pristaša projugoslavenske i katoličke Hrvatske pučke stranke (HPS) te je slao studente u katoličke organizacije predvođene franjevcima, a posebno u organizaciju „Orlovi”.
Čule je za vrijeme svog svećeništva objavio dvije knjige – „Misli velikih umova o Bogu i vjeri” (1925.) i „Misli velikih umova o Kristu i katoličkoj Crkvi” (1926.). Uz 400. obljetnicu Družbe Isusove, preveo je dvotomnu knjigu Thomasa J. Campbella „Povijest Isusovačkog reda: 1534.–1921.”, koja je objavljena 1941., odnosno 1942. godine. Ove dvije knjige, koje se smatraju apologetskim, izdane su u vrijeme kada je Katolička Crkva promicala takvu literaturu i pokrete protiv antiklerikalizma i protivljenja Crkvi diljem svijeta. Čule je u predgovoru svoje prve knjige rekao da je objavljena u „nefilozofskom vremenu” u kojem se razvila „žučljiva kampanja protiv tradicije i auktoriteta što su je poduzimali racionalizam i novovjeki subjektivizam”. Čule je bio i urednik Malog kršćanskog nauka koji je doživio više izdanja. Za vrijeme boravka u zeničkom zatvoru preveo je knjigu „Krist - život duše” blaženoga Columba Marmiona. Godine 1959. preveo je knjigu Fultona J. Sheena „Duga boli”. Čule je također objavljivao članke u nekoliko časopisa i često držao propovijedi u mjesnoj crkvi i drugim župama. Kao istaknuti propovjednik često je pozivan na svečanosti da drži propovijedi. Često je organizirao duhovne vježbe i obnove u mjesnim samostanima. Godine 1937. imenovan je konzultorom biskupije.
Franjevci, koji su papinskom Odlukom (Decisia) iz 1899. izgubili skrb nad polovicom župa, ali su i dalje činili veliku većinu klera, htjeli su sačuvati prevlast svoje Provincije. Uspjeli su utjecati na Mišića da ne školuje biskupijsko svećenstvo kako bi ostalo u malom broju, da bi konačno 1923. uz Mišićevo posredovanje uspjeli ishoditi reskript Svete Stolice da im se, iako privremeno, vraća većina župa na njihovu brigu. Franjevci su nastojali ignorirati ovu privremenost i potvrditi reskript kao trajan.
O zajedničkom nastojanju Mišića i franjevaca da promijene odluku Svete Stolice biskupijsko je svećenstvo doznalo tek 1937. Kada je arhivar i biskupijski svećenik Petar Čule doznao za reskript i njegovo donošenje, uvjeravao ga je Mišićev tajnik fra Boris Ilovača da reskript nije izvršen, iako je on sam protokolirao i reskript i Mišićevu dekret o njegovu izvršenju. Godine 1935. Mišić je Čuli prepustio brigu o školovanju biskupijskih svećenika. Njihov broj je počeo rasti, a mnogi su franjevci komentirali da za njih neće biti dovoljno župa. Godine 1937. u župi Drinovci biskupijsko svećenstvo je postalo upoznato s reskriptom i njegovim donošenjem, što je dovelo do pomutnje u njihovim redovima. Njihove su brige iznesene pred Ilovaču, koji ih je još jednom uvjeravao, lažno tvrdeći da Mišić nije potvrdio reskript. Mišić se malo brinuo za vlastito svećenstvo, pa je za svoga biskupovanja zaredio samo 28 biskupijskih svećenika. Godine 1939. ograničio je broj biskupijski kandidata iz hercegovačkih biskupija u sjemeništu u Travniku na samo 33, vjerojatno pod utjecajem franjevaca.
Biskupstvo Imenovanje mini|250px|Portret biskupa Petra Čule.
Nedugo prije smrti, Mišić je pokušao dobiti imenovanje nasljednika. Isprva je želio da ga zamijeni netko iz redova bosanskih franjevaca, a potom je za nasljednika tražio nekog od hercegovačkih franjevaca. No, Sveta Stolica je ostala nijema na njegove prijedloge. Godine 1937. franjevci su od njega zatražili da imenuje jednoga od njih za biskupa koadjutora. Mišić je 28. lipnja 1940. predložio Propagandi da mu imenuje biskupa koadjutora, ali nije dobio odgovor. Imenovanje se nije dogodilo prije njegove smrti. Vatikan je pristao imenovati Čulu za Mišićeva nasljednika nešto prije Mišićeve smrti.