mini|300px|Elektronski mikrogram hepatitisa C

Hepatitis C vrsta je upalne bolesti jetre koju uzrokuje virus, hepatitisa C (engl. kratica HCV).

Hepatitis C često nema simptoma, no kronična infekcija može dovesti do oštećenja jetrenoga tkiva, a nakon više godina i do ciroze. U nekim slučajevima kod oboljelih od ciroze dolazi do dodatnih komplikacija kao otkazivanja funkcije jetre ili karcinoma jetre, varikoziteta vena jednjaka i želudca, što može dovesti do smrti od iskrvarenja.

Hepatitis C prvenstveno se dobiva putem zaražene krvi kao npr. intravenskom uporabom droga, nesterilnom medicinskom opremom te transfuzijom krvi. Procjenjuje se da je hepatitisom C diljem svijeta zaraženo 130–170 milijuna ljudi. Znanstvenici su se proučavanjem HCV-a počeli baviti 70-ih godina prošloga stoljeća, a njegovo su postojanje dokazali 1989. godine. Nije poznato da taj virus izaziva oboljenje drugih živih bića.

Standardni su lijekovi za liječenje zaraze HCV-om pegilirani interferon i ribavirin. Terapijom se postiže izlječenje kod 50-80 % ljudi. Kod oboljelih s komplikacijom ciroze ili raka jetre može se primijeniti transplantacija jetre kao način terapije, no bolest se obično ponovno javlja i nakon transplantacije. Protiv hepatitisa C ne postoji cjepivo.

Pored hepatitis C virusa (HCV), postoje i drugi virusi koji mogu izazvati hepatitise, pa razlikujemo hepatitis A, hepatitis B, hepatitis D, hepatitis E i hepatitis G. Svi se ovi hepatitisi razlikuju po putovima prijenosa, dužini inkubacije, težini bolesti, mogućnosti prelaska u kroničnu upalu tj. kronični hepatitis i razvoju teških komplikacija kao što su ciroza jetre i karcinom jetre. Među svim nabrojanim hepatitisima, upravo hepatitis C najčešće prelazi u kronični oblik s mogućnošću razvoja ciroze i karcinoma jetre.

Epidemiologija mini|400px|Zemljopisna rasprostranjenost hepatitisa C, 1999. Hepatitisom C zaraženo je 150 do 200 milijuna ljudi u cijelom svijetu i danas je vodeći uzrok transplantacija jetre, te je čest uzrok raka jetre. U pojedinim zemljama komorbidna zaraza HCV i HIV bolesti je česta, dok je HIV bolest za sada u Hrvatskoj sporadična.

Za Hrvatsku je procjena da je oko 1,7 % populacije zaraženo HCV virusom, što čini više od 75 000 ljudi. Glavni put prijenosa hepatitisa C je putem zaražene krvi. Do uvođenja obveznog testiranja dobrovoljnih davatelja krvi (u Hrvatskoj je to od 1993.), transfuzije krvi i krvnih derivata su bile glavni put prijenosa hepatitisa C koji se tada i nazivao "posttransfuzijski hepatitis". Danas je osnovni put prijenosa intravensko korištenje droga, korištenjem zajedničkih šprica i igala. Mogući put prijenosa je i korištenjem inficiranog pribora prilikom tetovaža ili piercinga. Pored ovih češćih načina prijenosa, HCV se rjeđe može prenijeti i spolnim odnosom te tijekom poroda sa zaražene majke na dijete (tzv. perinatalni put). U oko čak 30 % inficiranih ne može se sa sigurnošću utvrditi put prijenosa.

Znakovi i simptomi Akutni hepatitis C

Hepatitis C izaziva akutne simptome u svega 15 % slučajeva. Simptomi su češće blagi i slabi, uključujući smanjenje apetita, umor, mučninu, bol u mišićima ili zglobovima te gubitak tjelesne težine. U rijetkim slučajevima akutne infekcije dolazi do pojave žutice. Infekcija se bez liječenja rješava kod 10-50 % ljudi, a kod ženskih osoba mlađe dobi vjerojatnost spontanog izliječenja je češća nego kod opće populacije.

Inkubacija tj. period od ulaska virusa do pojave znakova bolesti, za hepatitis C iznosi prosječno oko 6 tjedana. U samo 25-30 % inficiranih HCV-om javljaju se simptomi bolesti. Oni su vrlo nespecifični i po njima se ne može zaključiti da se radi o upali jetre. U mnogim slučajevima osobe zaražene virusom hepatitisa C ne osjećaju se bolesnim, dok se druge osobe mogu osjećati kao da imaju slabiju gripu koja ne zahtjeva liječenje.

Zbog netipičnih znakova bolesti (umor, bolnost u gornjem dijelu trbuha, posebice s desne strane, mučnine, povraćanje, gubitak apetita, ponekad povišena tjelesna temperatura, bolovi u zglobovima) najveći broj oboljelih se otkrije posve slučajno, tijekom sistematskih pregleda, regrutacije, obrade nekih drugih bolesti i sličnog i to uglavnom u fazi kroničnog hepatitisa.

Mokraća nekih osoba može postati tamna, bjeloočnice i koža mogu postati žuti (žutica). Simptomi hepatitisa mogu nestati nakon nekoliko tjedana, ali to ne treba značiti da je i zaraza također nestala. Upala jetre može se ustanoviti analizom krvi, mjereći dva jetrena enzima (ALT i AST). Povećanje broja ovih enzima pokazuje određenu fazu oštećenja jetre. Slučajevi akutnog hepatitisa C se vrlo rijetko otkrivaju.

Kronična infekcija mini|300px|Rak jetre uzrokovan hepatitisom C Kada upala jetre traje duže od šest mjeseci, bolest se naziva kroničnim hepatitisom C. Osamdeset posto ljudi izloženih virusu razvija kroničnu infekciju. Kod većine se tijekom prvih desetljeća trajanja infekcije pojavljuju tek minimalni ili nikakvi simptomi, premda kronični hepatitis C može biti praćen umorom. Kod dugogodišnjih je bolesnika hepatitis C primarni uzrok ciroze i karcinoma jetre. Od ciroze obolijeva 10 % do 30 % ljudi koji su zaraženi dulje od 30 godina i češća je kod ljudi zaraženih i hepatitisom B ili HIV-om, alkoholičara te muškaraca. Oboljeli od ciroze imaju dvadeset puta veći rizik razvoja karcinoma jetre, a stopa iznosi 1-3 % na godinu. Kod alkoholičara taj je rizik 100 puta veći. Hepatitis C uzrokuje cirozu jetre u 27 % slučajeva, a rak jetre u 25 % slučajeva.

Ciroza jetre može dovesti do povišenja krvnoga tlaka u venama koje vode prema jetri, ascitesa, modrica ili krvarenja, varikoziteta vena, posebice u želudcu i jednjaku, žutice te oštećenja mozga ulijed hepatalne encefalopatije.

Djelovanje na druge organe

Hepatitis C se u rjeđim slučajevima povezuje sa Sjögrenovim sindromom (autoimuna bolest), trombocitopenijom, lichen planusom, dijabetesom i zločudnim novotvorinama limfnog sustava. Trombocitopenija se javlja u 0,16-45,4 % pacjenata oboljelih od kroničnog hepatitisa C. Među oboljelima od hepatitisa C postoji korelacija s miješanom krioglobulinemijom, upalom krvnih žila malog i srednjeg promjera uzrokovanom taloženjem imunih kompleksa koji sadrže krioglobuline.

Virologija

Virus hepatitisa C malen je, obložen virus, koji se sastoji od jednostrukoga pozitivnog lanca ribonukleinske kiseline (RNK). Pripada rodu hepacivirusa iz porodice Flaviviridae. Postoji sedam glavnih genotipova virusa HCV. U Sjedinjenim Američkim Državama genotip 1 uzročnik je u 70 % slučajeva, genotip 2 u 20 %, a svaki drugi genotip u 1 % slučajeva. Genotip 1 također je najčešći u Južnoj Americi i Europi.

Kad cirkulira krvlju, veže se za receptore u jetrenom tkivu, smatra se da se veže uz receptore CD81 i SR-BI. Kako su te molekule nađene i drugdje po tijelu, nepoznato je po čemu je jetra specifična. Ovaj virus, kao i gotovo svi drugi RNK virusi, ima visok stupanj mutacija koje dovode do postojanja brojnih inačica tzv. kvazispecijesa. Zbog ovakve različitosti među hepatitis C virusima, ne postoji cjepivo protiv ove bolesti. Određivanje kojem genotipu HCV pripada bitno je zbog prognoze i odgovora na liječenje. Genotipovi 1 i 4 smatraju se rezistentnijim virusima. U Hrvatskoj prevladavaju genotipovi 1 i 3, dok se drugi genotipovi javljaju daleko rjeđe.

Iako hepatitis A, hepatitis B i hepatitis C imaju slična imena (jer svi uzrokuju bolest jetre) sami su virusi vrlo različiti. Za razliku od hepatitisa A i B, ne postoji cjepivo za hepatitis C.

Način prijenosa

Osnovni je način prenošenja u razvijenom svijetu intravenska uporaba droga. U zemljama u razvoju glavni su načini prenošenja transfuzija krvi i nedovoljno sterilizirani medicinski instrumenti Uzrok prenošenja u 20 % slučajeva i dalje ostaje nepoznat, no u velikomu broju slučajeva vjerojatno je riječ o intravenskoj uporabi droga.

Intravenska uporaba droga

U mnogim je dijelovima svijeta glavni uzrok zaraze hepatitisom C intravenska uporaba droga. Pregled 77 zemalja pokazuje da je u njih 25 stopa pojavnosti hepatitisa C kod populacije intravenskih uživatelja droga između 60 % i 80 %, a tako je i u SAD-u i Kini. U 12 zemalja te se stope penju i na više od 80 %. Hepatitisom C zaraženo je čak deset milijuna intravenskih uživatelja droga, a najveći je ukupan broj zabilježen u Kini (1,6 milijuna), SAD-u (1,5 milijuna) i Rusiji (1,3 milijuna). Stope pojavnosti hepatitisa C među zatvorenicima u SAD-u deset do dvadeset su puta više nego u općoj populaciji, što se u studijama pripisuje visokoričnomu ponašanju, primjerice intravenskoj uporabi droga i tetoviranju nesterilnim priborom.

Izloženost u zdravstvu

Drugi značajni oblik prijenosa zaraze je transfuzija krvi, krvnih pripravaka te transplantacija organa bez odgovarajućih probirnih pretraga na HCV. U SAD-u opći je probir uveden 1992. godine. Od tada se stopa infekcije smanjila s jedan na 200 jedinica krvi na jedan na 10 000 do 10 000 000 jedinica krvi. Minimalni se rizik zadržao zbog razdoblja od 11 do 70 dana od trenutka kada potencijalni davatelj krvi dobije hepatitis C pa do pozitivnoga nalaza krvne pretrage. U nekim se zemljama probir na hepatitis C još uvijek ne provodi zbog troška.

Vjerojatnost da će osoba ozlijeđena ubodom igle osobe zaražene HCV-om oboljeti od hepatitisa C iznosi otprilike 1,8 %. Taj se rizik povećava u slučaju da je upotrijebljena igla šuplja, a ubodna rana duboka. Postoji i rizik izlaganja sluznice zaraženoj krvi, no on je nizak, dok rizika u slučaju izlaganja neoštećene kože krvi nema.

Hepatitis C prenosi se i bolničkom opremom, u što se ubraja: ponovna uporaba igala i šprica, višekratna uporaba bočica za lijekove, vrećica s infuzijom i nesterilna kirurška oprema. Loši higijenski standardi u medicinskim i zubarskim ustanovama glavni su uzrok širenja HCV-a u Egiptu, kao zemlji s najvišom stopom zaraženosti u svijetu.

Spolni odnos

Nije poznato može li se hepatitis C prenositi spolnim odnosom. Premda postoji povezanost između visokorizične spolne aktivnosti i hepatitisa C, nije jasno leži li razlog prenošenja bolesti u prešućenom uživanju droga ili u rizičnome spolnom ponašanju. Dokazi idu u prilog nepostojanju rizika za heteroseksualne parove koji ne održavaju spolne odnose s drugim osobama. No postoji rizik od spolnih činova koje uključuju visoke razine ozljeda unutarnje ovojnice analnoga kanala, kao što je analna penetracija, ili do kojih dolazi u prisutnosti spolno prenosivih zaraza, uključujući HIV i genitalne čireve. Za sprječavanje prenošenja hepatitisa C kod ljudi koji imaju više partnera Vlada SAD-a preporučuje samo uporabu kondoma.

Tetoviranje i piercing

Tetoviranje se povezuje s dva do tri puta većim rizikom zaraze hepatitisom C. Tomu može biti uzrok nesterilna oprema ili nečistoća boja koje se koriste. Poseban su razlog za zabrinutost tetovaže i piercing izvedeni do sredine 80-ih godina prošloga stoljeća ili nestručno, jer se u onim uvjetima nije mogla postići sterilnost. Također se čini da je kod većih tetovaža rizik viši. Rizik zaraze hepatitisom C posebno je visok među zatvorsokm populacijom, pošto gotovo polovina zatvorenika međusobno dijeli nesterilni pribor za tetoviranje. Rijetki su slučajevi izravne povezanosti infekcije HCV-om s tetoviranjem u profesionalnim salonima koji imaju odobrenje za rad.

Dodir s krvlju

Na predmetima za osobnu higijenu kao što su britvice, četkice za zube i pribor za manikuru i pedikuru mogu ostati tragovi krvi, stoga zajednička uporaba tih predmeta povećava rizik izlaganja HCV-u. Potrebno je paziti na posjekotine i ranice, kao i druge oblike krvarenja. HCV se ne prenosi običnim kontaktom, primjerice grljenjem, ljubljenjem, kao ni uporabom zajedničkoga pribora za jelo i kuhanje.

Prenošenje s majke na dijete